27.10.2006., petak
Živi...
Be patient toward all that is unsolved in your heart,
and try to love the question themselves like locked rooms
or books that are written in a foreign tongue.
The point is to live everything
Live the questions now.
Perhaps you will then gradually, without noticing it, live
your way some distant day into the answers.
Dostavila: Sandra, Autor: Rainer Maria Rilke
Pees: Imamo i jedan poziv za pomoć, pa Vas molimo da ga pročitate i donirate koliko je u vašoj moći.
Ovime Vam se obraćamo s molbom za pomoć teško bolesnoj šestogodišnjoj Lei Kovač. Pretprošle 2004. godine u mjesecu listopadu ,nakon iznenadnih bolova u kuku,na klinici Rebro Lei je dijagnosticiran vrlo zloćudni tumor Neuroblastoma metastaticum na nadbubrežnoj žljezdi sa metastazama na kostima i koštanoj srži. Dana 19.10. Lea je operirana i nakon toga dogovorno premještena na Zavod za hematologiju i onkologiju Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb na Šalati, radi nastavka liječenja (prilog Otpusno pismo), gdje je započela liječenje kemoterapijama. Do sada je primila 8 vrlo jakih kemoterapija putem ugrađenog centralnog katetera i 4 blaže održavajuće venozno i u obliku tableta. Uz kemoterapije primjenili smo alternativne oblike liječenja radi podizanja imuniteta da bi lakše podnjela kemoterapiju i da citostatici ne bi naškodili drugim organima njenog malog tjela. Na žalost HZZO ne priznaje te troškove,koji su vrlo veliki.
Sve gore navedeno dalo je zadovoljavajuće rezultate, te se opaka bolest polako povlači. Lječnici predviđaju vađenje perifernih matičnih stanica te primjenu autotransplatacije.To su komplicirani zahvati,nakon kojih je opet potrebna primjena lijekova za održavanje zdravlja,a koji nisu na listi HZZO-a.
Najveća želja njenih roditelja je da Lea pobjedi opaku bolest i nastavi djetinstvo bez bolesti, a za daljnje lječenje potrebna su znatna novčana sredstva, pa Vas njeni roditelji mole daim se pomogne donacijom na žiro račun Zagrebačke banke 2360000-1000000013 broj računa 3112900240.
Zahvaljujem na mogućoj pomoći i razumjevanju izuzetno teške situacije, u kojoj roditelji čine sve što mogu da pomogneu maloj Lei.
Ukoliko možete, pomozite i Vi.
|
25.10.2006., srijeda
Jednostavnost života
Ukoliko se želite riješiti problema u životu, najjednostavniji način je da promijenite svoj stil odijevanja.
Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru.
Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto i pet godina. Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana u savjet "Doma i škole" jer netko poput mene s king size torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteža uvijek zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu slamu o tome što bi trebalo promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije koktele na obali mora.
S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste i raste: u nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne alatke, pipe i kistovi, "uradi sam" literatura , lončanice s cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domaćica iz provincije.
Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost.
Što se tiče suknje, ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug.
Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim smjerovima, pa se širilo.
Kako je duša također bila dobrostiva, počela je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice.
Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i zafrige, umake i sosove, roštilje i ćušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i pudinge, palačinke i kolače, torte i sladolede.
Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku peraja da bih mogla što radosnije plivati svojim životom.
U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nekretnina i ćuza.
Jednoga dana, razgledavajući na rasprodaji opet poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula me, bolje rečeno šljagnula me Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao: „Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit ću te na lomači!“ Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba.
Život je, zapravo, jednostavan.
Trube su zatrubjele, more se otvorilo.
Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila sasvim promijeniti stil života.
Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke; zatim pedesetlitarske lončuge i tave čiji obujam je bio dovoljan da četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smočnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i nemišljenje.
Sve sam to obavila prije nego su se najdraži vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, šiljastim petama i dva svijetloplava kostimića, broj premala, u kojima sam jedva mogla disati.
Znala sam da će nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokoličare i jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera.
Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeći križanje dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnosti.
U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu, a u torbici najmanji novčanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruž.
Izbacila sam fotografije djece, muža i psa, četverolisne djeteline, plastičnog praščića i članske iskaznice kojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da letim.
S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikad me više nisu zapitala da im posuđujem lektirne naslove u knjižnici.
Muž me počeo izvoditi na ručkove jer se asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam počela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ružičaste natikače s perjem čija je peta svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu.
Ako razvijete krhkost, sve probleme će početi rješavati netko drugi. Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste i trasira željezničke pruge i pretvorila se u Trnoružicu.
Kakav odmor! Kakva bajka!
Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugačke da i izgledaju seksi i ništa više ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu i na sastancima uredništva biblioteke "Razdor" počeli su me gledati s uvažavanjem.
Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam.
Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i čini mi da sam pronašla sebe.
Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog. Govorio sam ti oduvijek da je život je-dno-sta-van. To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki. Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku. Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek možes biti još slobodnija i još, još sretnija!
Autor: Sanja Pilić
|
19.10.2006., četvrtak
Naučio sam...
Naučio sam...
Kada si zaljubljen, to se vidi.
Naučio sam...
Kada mi samo jedna osoba kaže "uljepšao si mi dan"... onda je moj dan nešto sasvim drugo.
Naučio sam...
Da je najmirniji osjećaj na svijetu, kada ti dijete zaspi u naručju.
Naučio sam...
da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam...
Da nikada ne smiješ reći ne poklonu od djeteta.
Naučio sam...
Da uvijek možeš za nekoga moliti, kad nema snage da si može pomoći na drugi način.
Naučio sam...
Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Naučio sam...
Da je ponekad sve što netko treba, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje.
Naučio sam...
Da su najjednostavnije šetnje u ljetnim večerima s mojim ocem, dok sam bio dijete, učinile za mene čudo kada sam odrastao.
Naučio sam...
Da je život kao rola toaletnog papira što je bliže kraju brže ide.
Naučio sam...
Da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo
Naučio sam...
Da se novcem ne mogu kupiti čast i stalež.
Naučio sam...
Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
Naučio sam...
Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi biti cijenjen i voljen.
Naučio sam...
Bog nije sve učinio u je dnom danu. Zašto ja mislim da mogu?
Naučio sam...
Da činjenice, ako ih ignoriram ili izbjegavam, ne mijenjam.
Naučio sam...
Kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.
Naučio sam...
Da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Naučio sam...
Najlakši način da kao osoba rastem, da se okružim ljudima koji su pametniji od mene.
Naučio sam...
Da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Naučio sam...
Da nitko nije perfektan, dok se ne zaljubiš u njega.
Naučio sam...
Da je život tvrd i zahtijevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji.
Naučio sam...
Da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam...
Kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Naučio sam..
Da bih volio da sam svom ocu, prije nego što je umro, još jednom rekao da ga volim.
Naučio sam...
Da treba razdavati rijeci koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam...
Da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam...
Da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.
Naučio sam...
Da si, jednom kad ti novorođeno unuče uhvati mali prst svojom šačicom, zarobljen doživotno.
Naučio sam...
Da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.
Naučio sam..
Da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam...
što imam manje vremena, vise stvari mogu napraviti.
Andy Rooney
|
16.10.2006., ponedjeljak
Five 4 Kids
 Na zamolbu drage Bridge, pozivamo Vas da sudjelujete i treću godinu za redom u humanitarnoj akciji - Five4KIDS. Hvala teta Bridge, na pozivu kojem se kao i uvijek rado odazivamo. Tekst o akciji objavljujemo u cjelosti:
"Dragi blogeri!
Od ponedjeljka 16. listopada pa do Božića, treću godinu zaredom križevačka udruga P.O.I.N.T. zajedno sa ovim blogom provodi dobrotvornu akciju FIVE4KIDS, odnosno Petaka za đaka, namijenjenu djeci s posebnim potrebama Križevaca. Tijekom deset tjedana u Križevcima će se odvijati kulturna i promotivna događanja u korist akcije kojom će biti prikupljana sredstva za božićne poklone djeci i podršku radu Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju.
Križevački Centar pohađa šezdesetero djece. Uz mentalnu retardaciju prisutne su i druge teškoće: autizam, cerebralna paraliza, Downov sindrom, hiperaktivnost, epilepsija, nerazvijen govor, tjelesna invalidnost, poremećaj u ponašanju. Veliki broj djece živi u teškim materijalnim uvjetima, socijalno su ugrožena i potječu iz obitelji kojima je potrebna socijalna skrb. Uz djecu iz Centra, za pedesetak odraslih osoba i djece predškolske dobi s posebnim potrebama brine se i Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom, smještena u samom Centru.
Međunarodno ime ove akcije osmišljeno je 2004. godine kad se akcija, osim u Križevcima, održavala i u njemačkom gradu Schönau, gdje ju je predvodila vasa Bridge. Akcija i ove godine ima inozemni ogranak, koji u gradu Charlotte u američkoj državi Južnoj Karolini ponovno vodi Bridge, također putem bloga. Čitavu akciju medijski pokriva portal Križevci.info, uz podršku brojnih Web-portala i blogova te tiskanih i drugih medija.
Donacije se mogu uplatiti na broj žiro-računa: 2402006-1400004747, uz opis plaćanja "Five4Kids" i primatelja uplate: udruga P.O.I.N.T., Tomislavova 33, Križevci. Za sve upite ili obavijesti može se kontaktirati organizatora elektroničkom poštom na five4kids@udruga-point.hr. Iz P.O.I.N.T.-a poručuju kako je vrijeme Božića sve bliže te žele da radost primanja i davanja s tim osobitim mališanima podijeli što više sugrađana, uz poziv: Darujte ih i postanite i Vi zaslužni za osmijeh na njihovim licima.
P.S. Dragi moji blogeri , evo trecu godinu za redom saljem vam vec na pocetku jedno veliko HVALA od srca. Vasa podrska je i ove godine itekako potrebna! Linkajte , postavite banner na blog i ako je ikako moguce uplatite tih pet kuna. Krizevci.info i Bridge blog ce vas redovito informirati o novostima i dogadjanjima tijekom akcije i naravno o tome kako je akcija zavrsila. Zato jos jednom vas molim stavite banner na blog i linkajte. Puno hvala, dobro se dobrim vraca!"
Dragi UPM-aši, pet kuna je zaista mali novac za svakog od nas pojedinačno, no zajedno možemo razvući osmijeh na lica mališana koji nas trebaju. A naša osnovna misija je, kao što i sami već znate, darivati osmijehe :))))
|
12.10.2006., četvrtak
U svakom putovanju...
U svakom putovanju postoji značenje.
U svakom putovanju postoji rast.
U svakoj akciji postoji razlog.
U svakom trenutku sumnje, sjeti se vjerovati u sebe!
|
09.10.2006., ponedjeljak
Sreća je...
prihvatiti sva čuda života -
njegovu radost i tugu, njegovo sunce i osmjeh
učiti iz iskustva koje ti svaki trenutak donosi
i onda, iz dubine srca, dati ih nekome!
|
03.10.2006., utorak
Najvažnije riječi
Šest najvažnijih riječi glasi: "Priznajem da sam bio u krivu!"
Pet najvažnijih riječi: "Odlično si napravio taj posao."
Četiri najvažnije riječi: "A što ti misliš? "
Tri najvažnije riječi: "Mogu li pomoći?"
Dvije najvažnije riječi: "Hvala ti!"
Najvažnija riječ: "Mi"
Najnevažnija riječ: "Ja"
Najvažnija od svih riječi : "Ljubav"
|
|
