Nedjelja. 8 sati. Jutro u Zagrebu. Nedjelja. Između oblaka sunceve zrake padaju na gradski asfalt. Kennedyjev trg. Nigdje nikoga na Sveticama. Osim mene. Stojim na suncu i škiljim. Zbog sunca a i zbog činjenice da sam se ustao prije sat vremena.
Nedjelja a ja se budim u 7 ujutro. To se nije dogodilo... jako dugo. Nakon buđenja sam se osjecao kao da idem na neko duze razredno putovanje. Ali nisam išao u Maroko. Niti u Boliviju. Najmanje u Medulin. Prilicno gadan osjecaj. Sto može biti gore od jutarnje mučnine ili mamurluka? Da ispravim, ranojutarnje. Mislite nita? Srecom ja znam drugačije jer sam jutros doživo. Ranojutarnja euforija.
Otvorili ste oći, brzo se obukli i oprali. Sjedate u kuhinju da probate pojesti nesto ali vam euforija ne dopušta. Jos samo da pokupite torbu pored vrata i spremni ste za avanturu. Tako mi je bilo. S jednom malom razlikom. Bio sam sam. Nije bilo rodbine koja maše za vama i place. Ne. Još se nitko nije probudio. Ipak je nedjelja. Sveta Nedjelja.
Stojim na stanici i čekam tramvaj. Na usima tiho svira Otvoreni. Nešto od Travis-a, ili Franz Ferdinanda, neznam, nisam siguran, bilo je rano. I brzo. Tramvaj je dosao. Nas dvojica sami u Zvonimirovoj. Sjedim i gledam kroz prozor. Gledam ali ne razumijem. Samo osjetim vibracije po dupetu. U tim trenucima počinje Boss i Rising. Simbolicna pjesma. Povezano sa vibracijama koje osjetim od neravnih tračnica. Ili neznam cega. Kao da je bitno. Nedjeljom u 8 ujutro ništa nije bitno. Ako ste budni. Ako ne, onda vjerojatno sanjate neku zgodnu plavušu koja vam je ujedno cura ili vam je sinoć bilo predobro pa spavate poput bebe.
Uglavnom, vibracije su me podsjetile na Šubićevu i moju stanicu. Divno je. Idem na fakultet. Da, postoje takvi luzeri. Nemojte misliti da sam jedini. Bilo nas je 14.
Predavanje od 9 do 13. dobro, nije baš toliko trajalo. Iskreno, niti je predstavljalo neki prevelik napor. Dok je trajalo. Dok je trajalo, bilo je divno. Engleski i svjetska politicka povijest. Kad je završilo, kada sam bio sa Sašom na kavi i palio treću cigaru, onda je usljedilo buđenje. Tek tada je moj mozak dobio sve podatke o proteklom predavanju. Čak neke podatke o proteklim predavanjima ovoga tjedna. Da. Činjenice nam govore da sam dobio finih 15-ak knjiga literature, 2 seminara i esej za napravit.
Inace, Saša je lik iz Županje i jedini slavonac na faxu. Pravi je. Radi na HRT-u i rekao mi je neke stvari o velikim facama sa malih ekrana, koje naravno neću reći vama hihihihhihihihi.
„Hej, Bruno, pa nije ti to puno!“
Do veljače.
„Hej, Bruno, sjeban si!“
Divno. Neznam odakle da krenem. Sada Weber nema rješenja, ha?
„Hej Bruno, nagužen si! Hahahaah!“
Lovely... Dok ovaj diabolični glas u mojoj glavi ne prestane podbadati, idem se udariti toljagom da zaspem i probudim se u 4 kako bih poceo uciti.
Inače... dobar dan. S lažnom euforijom
|
