Sta da vam kazem.... Od zadnjeg se posta puno toga nadogadalo.... Ovaj bi post posvetio jednoj osobi, osobi za koju nisam znao koliko mi znaci sve dok nisam ostao bez nje. Htjeo bih joj reci da mi je zao, i da bih sada mnoge stvari napravio drukcije. Da osjetis koliko mi znacis i bez ispraznih rijeci. Jedan bi pogled bio dosta da razmjenimo osjecaje. Al ja sam kriv i tu cinjenicu podnosim. Ja sam tako odlucio, i s time idem dalje. Neznam da li zelim da opet pokusamo. Griznja savjesti i bijes prema sebi mi prijeci put prema tebi, a i strah od toga da veza opet pukne zbog mene. Nedostajes mi.... Tvoj djeciji pogled u kojem je neka zrelost, tvoj vedri glas... Ja cu sada krenuti dalje, iako znam da cu te se mnogo puta sjetit i s nostalgicnim osmjehom prosaptati tvoje ime. Veza je bila daleko od toga sto bi sada bila, al sada nije i to prihvacam i s nadom da ce biti bolje krecem dalje.
Unreal