Izmedju dva stupa

C.W. Leadbeater - Nevidljivi pomagači 20. dio

DVA BRATA

Priča je zapisana s popriličnim dramatskim sposobnostima i bogatstvom detalja koje ovdje neću iznositi u cijelosti. Iznijet ću slučaj ukratko, vlastitim riječima, nastojeći ga što jasnije predočiti. Imena koja ću koristiti, zbog određenih razloga ne odgovaraju pravim imenima naših likova.

Naše dramatis persone su dva brata. Jedan je Lancelot, četrnaestogodišnji dječak, a drugi Walter, dvanaestogodišnji, djeca provincijskog gospodina . Bili su dobrog zdravlja, poput tisuća ostale djece, bez nekih osobitih psihičkih osobina, ali njihovim je krvnim žilama tekla uglavnom keltska krv. Najznakovitija je osobina glede njih bio identitet međusobne privrženosti. Bili su gotovo nerazdvojni. Nigdje nisu išli jedan bez drugoga, a mladi je dječak idealizirao starijeg kao što to ponekad braća čine.
Jednog nesretnog dana Lancelota je zbacio poni i dječak je umro. Walterov je svijet postao prazan. Dječakova je žalost bila toliko stvarna i teška da više nije mogao ni jesti, ni spavati. Majka i dadilja nisu se mogle snaći i nisu znale što učiniti.
Doimao se kao gluh na sve što se oko njega događa .
Kada su mu rekli da je tuga grijeh i da je njegov brat na nebu , odgovorio je da u to nemože biti siguran pa čak i da je istina , jer zna da Lancelot na nebu nemože biti sretan bez njega , jednako kao što on nemože biti sretan ovdje na zemlji bez Lancelota .

Može zvučati gotovo nevjerojatno ali mali je dječak umirao od tuge . Ono što je čitav slučaj učinilo dramatičnijim bila je činjenica , njemu poznata , da je njegov brat čitavo vrijeme bio uz njega , potpuno svjestan njegovog jada i izmučen od neuspješnih pokušaja uspostavljanja kontakta.

Treće večeri nakon nesreće stanje je još uvijek bilo loše . Zbog čega su Cyrilovu pažnju privukla dva brata ni sam nije znao: "prolazio sam " , rekao je , ali zasigurno ga je volja "gospodara samilosti " odvela na to mjesto .
JadniWalter ležao je očajan i iscrpljen. da ga je samo na trenutak mogao vidjeti , tada bi znao tada bi bio potpuno siguran.

"Kada bih mogao čuti njegov glas koji bi mi rekao da je dobro nebih se više brinuo da ponovno nestane".
Cyril je znao da Walterovu želju nije lako ispuniti i da ona ne zahtjeva samo običnu potporu . Kada je nerado i žaleći počeo to mu govoriti iznenada je osjetio prisutnost koju svi "pomagači" dobro znaju . Iako nije bila izgovorena ni jedna riječ u njegovom je umu rođena misao , da umjesto onog što je mislio reći , mora obećati Walteru ispunjenje želje .
"Pričekaj me " rekao je . " Kada se vratim vidjet ćeš Lancelota ponovno" . I tada je nestao .

Samo jedan dodir učitelja pokazao mu je što da učini i kako to da učini . Požurio je do svojeg starog prijatelja koji mu je
već toliko puta pomogao . Naš stariji pomagač još se nije odmorio za noć ali začuvši Cyrilove užurbane pozive nije gubio vrijeme i za nekoliko minuta bili su uz Walterov krevet. Jadno je dijete vecć počelo vjerovati da je susret s Cyrilom bio samo lijepi san. Predivno je bilo vidjeti njegovo oduševljenje i olakšanje kada je ponovo ugledao Cyrila. Još je ljepše bilo vidjeti prizor koji je potom slijedio, kada je u skladu s Učiteljevom rječju stariji pomagacčmaterijalizirao nestrpljivog Lancelota. živ i mrtav ponovo su stajali jedan uz drugog, držeći se za ruke. Za oba je brata tuga preinačena u neopisivu radost. Iznova i iznova su ponavljali da nikada više neće osjećati tugu jer sada znaju da smrt nema moći razdvojiti ih.Njihova sreća nije bila pomućna ni kada im je Cyril pažljivo protumačio , na prijedlog starijeg pomagaca, da ovaj neobični fizički sastanak neće biti ponovljen, ali da će Lancelot čitavo vrijeme biti uz Waltera koji ga neće vidjeti. Svake će noći Walter iskliznuti iz svog tijela i ponovo postati svjestan svojeg brata.
Začuvši to, jadni i iscrpljeni Walter odmah je zaspao i provjerio istinitost rečenog. Bio je zadivljen saznanjem da dosad nepoznatom brzinom on i njegov brat mogu Zajedno letjeti na svoja omiljena mjesta. Cyril ga je promišljeno upozorio da će probudivši se narednog dana vjerojatnozaboraviti veći dio svojeg slobodnog življenja, ali da uz puno sreće ipak neće zaboraviti za razliku zaborava koji je karakterističan za većinu od nas ljudi. Vjerojatno je šok velike sreće probudio latentne psihičke sposobnost koje Pripadaju kelstkoj krvi .Nije zaboravio ni jednu pojedinost o onome što se dogodilo i i sljedećeg je jutra ispričao najneobičniju priču .