Izmedju dva stupa

C.W. Leadbeater : Čovjek vidljiv i nevidljiv , 13. dio

10. TREĆI IZLJEV

Da bismo razumjeli oblikovanje Duše u čovjeku , moramo uzeti u u obzir još jedan veliki čimbenik.
To je treći izljev Božanskog Života koji dolazi od prvog aspekta Logosa i čini u čovjeku onaj svojstveni
"Duh koji uzlazi" , za razliku od "Duha životinjskog , koji silazi "- što , kada se protumači , znači da dok
se duša životinje nakon tijelesne smrti uljeva natrag u Grupnu dušu ili skupinu kojoj pripada , Božanski duh
u čovjeku ne može više tako pasti , već se stalno uspinje sve više prema Božanstvu iz kojeg je došlo .
Taj treći val života prikazan je krivuljom na desnoj strani slike

Gdje ćete primjetiti da u ovom slučaju Izljev ne postaje na tom putu tamniji ili materijaliziraniji . Izgleda da
se ne može spustiti ispod Buddhičke razine, te zato lebdi kao moćni oblak , čekajući na priliku ostvarenja
spoja sa drugim izljevom koji mu polagano ide u susret . Iako izgleda da ovaj oblak neprekidno privlači
esencu ispod sebe , ipak , razvitak ,koji čini sjedinjenje mogućim ,mora biti učinjen odozgo .
Ilustracija , koja se na Istoku obično daje Neofitu ( učeniku na duhovnom putu ) kao pomoć za shvaćanje
tog procesa je analogija sa nastankom vodene pijavice ( tornada ). I tamo imamo veliki oblak koji lebdi nad
morem na čijoj se površini neprekidno stvaraju i kreću valovi .
Ubrzo se veliki prst ispruži iz oblaka - preokrenuti konus pare u snažnom obrtanju . Ispod toga u oceanu
se brzo oblikuje vrtlog , ali umjesto da stvara uleknuće na površini kao kod običnog vira , on stvara
vrtložni konus koji se uzdiže iznad površine . Ova se dva konusa sve više i više približavaju, dok ne dođu
tako blizu jedan drugom kad privlačna moć postane dovoljno jaka da se premosti međuprostor i na mjestu
gdje prije nije bilo ničega , iznenada se počinje stvarati stup pomješane vodene pare .

Na sasvim isti način grupne duše životinjskog carstva neprekidno ubacuju djelove samih sebe u inkarnaciju ,
kao privremene valove na površini mora , a proces diferencijacije nastavlja se sve dok konačno ne dođe
vrijeme kada se jedan od tih valova digne dovoljno visoko da omogući lebdećem oblaku ostvariti spoj , a
tada bude povučen u novu egzistenciju koja nije ni u oblaku ni u moru , već između toga dvojega , poprimajući
ponešto od prirode jednog i drugog . Tako se jedan dio odvaja od grupne duše kojoj je do tada pipadao i više
ne pada natrag u more . Svatko tko se sprijateljio s nekom zaista inteligentnom domaćom životinjom ,
lako će razumjeti kako dolazi do toga jer će znati za intenzivnu devociju, predanost , koju životinja pokazuje
prema gospodaru kojeg voli , i znati će za velike mentalne napore koje ona ulaže da bi shvatila gospodareve
želje i da bi ga zadovoljila . Zahvaljujući ovim naporima , očito je , da će se intelekt životinje jače razviti kao i njena
moć izražavanja ljubavi i predanosti; doći će vrjeme kada će se ona na taj način toliko uzdići iznad opće razine
grupne duše da će se sasvim otrgnuti od nje , a time će postati prikladni instrument ( sredstvo , nosilac , vehikl )
za treći izljev , kojim se pripadanjem oblikuje individua (jedinka) koja od tada sljedi svoj vlastiti put evolucije ,
natrag ka Božanstvu .

Ponekad se postavlja pitanje zašto je ljudskoj Monadi potrebno prolaziti sav taj put evolucije koja uključuje
toliko žalosti i patnje, samo da bi se na kraju vratila svom izvoru - zašto , ako je esenca u početku bila Božanska
i na kraju se ponovno vraća božanstvu - ako je ljudska Monada na samom početku svog dugog putovanja kroz
materiju bila sveznajuća i savršeno dobra . To je pitanje zasnovano na potpuno krivom poimanju činjenica .
Kada je ono što se ponekad, iako možda neumjesno zove ljudskom Monadom proisteklo iz božanstva , to
uopće nije bila Monada , a kamoli sveznajuća i savršeno dobra . U njoj nije bilo nikakve individualizacije - bila je
to samo masa Monadičke esence . Razlika između njenog stanja prilikom izlazka i prilikom povratka ista je kao
i razlika između ogromne mase sjajne i magličaste pramaterije i Sunčevog sistema koji se s vremenom iz nje
oblikuje . Maglina je bez sumnje lijepa, ali nejasna i beskorisna ; Sunce koje se polaganom evolucijom iz nje
oblikuje zrači životom , toplinom i svjetlošću nad mnogim svjetovima i njihovim stanovnicima .

Možemo se poslužiti i drugom analogijom. Čovjekovo tijelo je sastavljeno od nebrojenih milijuna sitnih čestica
a neke od njih se neprekidno odbacuju . Pretpostavimo da je moguće da svaka od tih čestica može proći kroz
neku vrstu evolucije pomoću koje bi od nje postalo još jedno ljudsko biće; tada nebismo rekli da te čestice nisu
ništa postigle na kraju svog puta , zato što su već na početku te evolucije , u određenom smislu , bile ljudske .
Esenca (srž) proističe kao čista izlivena sila (energija ), a vraća se u obliku tisuća miliona Adepata od kojih je
svaki sposoban razviti se u Logos.

Upravo ovaj čudesni tjek evolucije ćemo pokušati prikazati, do određene mjere , nizom ilustracija . Iako je
najviše što možemo učiniti samo nastojanje da prikažemo promjene koje se zbivaju u različitim čovjekovim
tjelima ( instrumentima , vehiklima ) paralelno s njegovim razvitkom , ipak se nadamo da ćemo onima koji
još nemogu vidjeti , barem prenjeti ideju o tom napretku . Jedna stvar u vezi spajanja koje smo pokušali
opisati zahtjeva objašnjenje . Dolazi ,naime, do čudne promjene u položaju monadičke esence . Kroz sve
duge vjekove evolucije , u svim prethodnim carstvima, ona je bila neprekidno životodavni i energizirajući
princip- sila iza svakog oblika kojeg je privremeno zauzimala . Ali ono što je do sada bilo davalac života
nadahnjivač ( The ensouler ) sada i samo postaje primalac života , ono nadahnuto ( the ensouled ) od one
monadičke esence , koja je bila dio grupne duše , sada se oblikuje kauzualno tijelo - prekrasan ovalni oblik
živog svijetla, u koji se spušta još veličanstvenije svjetlo i život odozgo i pomoću kojeg se taj viši život
može izraziti kao ljudska individualnost *
------------------------------------------------------------
*Kauzualno tijelo - Iako je precizna definicija nešto kompiliciranija, za početak se , vrlo pojednostavljeno
Kauzualno tijelo može smatrati čovjekovom dušom ili sjedištem reinkarnirajućeg ega . Naziv dolazi od lat.
riječi causa = uzrok ; dakle "uzročno tijelo" , što proističe iz činjenice, da nakon smrti i raspadanja svih
tijela, u kauzualnom tijelu ostaju "klice" koje uzrokuju ponovno utjelovljenje .
Taj lanac ponovnih inkarnacija bit će prekinut tek kada se nadvlada taj uzorak , odnosno kada se unište
te "klice". U osnovi tog uzroka leži žeđ za životom i iskustvom na nižim razinama . Dakle , nirvana se
postiže tek kada čovjek dosegne stanje potpune bezželjnosti , tj. kada ga ništa više ne veže i ne privlači
nižim svjetovima , a to postiže tek kada je naučio sve što ima naučiti u ovom fizičkom svjetu .
Tada se više ne utjelovljuje u niža tijela , već nastavlja svoju evoluciju na nižim razinama . Ovo tumačenje
je manje ili više opće prihvaćeno među ezotericima i teozofima , kao i među budistima , đainistima ,
hindusima, sufijima .
------------------------------------------------------------