Fragile

Volio bih hladan na zemlju pasti.
Da me poljeva kiša.
Volio bih vidjeti oči njene, prije smrti.

O zar ništa ne boli jače.

Boli.

Poslušaj note moje pjesme.

Hladno je.
Tu su dvije šalice kave. Posteljina je razbacana.
Cijenila sam ono što se dogodilo sinoć. Ništa.
Nisam htjela ništa...samo mi je pasalo društvo.
Tijelo obavijeno oko moga i san.
Cijenim i to što nije prisiljavala nikakav dublji fizički kontakt.
Ne privlači me, ali je privlačna.

Sinoć sam izašla, tijelom.
Moja je duša ostala negdje u duplom pelinu.
Ta djevojka je bila tamo...htjela je...mene, valjda.
Nisam htjela da me želi. Pa ja sam samo isprazno tijelo.
Gledali su me s čuđenjem.

Wow...cura je zgodna. Nabacuje ti se...da tebi se neda?

Ljubila me. Nisam se mogla prisiliti da ju želim.
Moje su misli bile daleko. Moje su oči bile uprte u zemlju.
Zašto bi htjela okusiti tu bol na mojim usnama?
Nekada...kao da kad manje mariš ljudi te žele još više.
Nisam bila uznemirena. Čak ne mogu reći ni da sam bila tužna.
Samo sam postojala.

Želje, strasti... nekako toga nema.
Sve je postalo tako fizičko, a ja previše cijenim riječi.
Nije postojala ta dubina.

Postala sam sjajna, skliska površina.
Gorčina i bol su tu. Sve ostalo otpuhano je perje.

Razmišljala sam. O ljudima. Uglavnom o njoj.
Kako dobro glumi! Ajme, pa ona je zaradila Oskara!
Koristi druge ljude kako bi se osjećala bolje. Da, malo pričam s tobom o svom privatnom životu, malo ti se povjerim, malo te koristim kao ispušni ventil. Ne trebaš mi. Zapravo si samo tu da sebi ugodim. Da se prestanem na jedan dan osjećati i ponašati kao idiot. To mi treba nekada. Dižem si ego. Puna sam sebe sada...

Baš mi je drago, jebeno. Ako tvoja sreća leži na stotinu slomljenih duša, onda si jebeno dobra osoba.
Savjest? Ne bih rekla. Kakva savjest...

Zaboravi. Već sam prestala razmišljati i tebi. Bar onako kako sam razmišljala prije. Izašla sam, kao i uvijek. Pričala s curama. Jedna je pošla sa mnom. Imale smo ugodnu noć. I jutro. Pa nisi jedina na svijetu, haha... Kao da si nezamjenjiva. Vjerojatno bi mi bilo grozno s tobom. Vjerojatno si užasno loša u krevetu, oh, to uopće nije dobro. Cijenim seksualni čin previše. Vjerojatno si posesivna kada se jednom zakačiš. Ne, ne bi ni to išlo. Daj mi moj mir i moju slobodu. Znam da se na prvu činim kao milo djete, osjećajno, ali zapravo...nisam ti ja to. Ja sam jebeni kreten. Evo, skupljam trofeje. Ne sjećam se više svih onih tijela koja su tu ležala. Zabavimo se, odu. Ne javljam se. Misliš da to nije tako i nakon tebe? Misliš da umirem i plačem pred televizorom? Ma daj. Molim te.

Obična si. Nisi ništa posebno. Malo si me nadahnula. Hvala ti na tome. Pišem ponovo, jer eto...otkrila sam moć riječi. I to je sve. Zapravo si nezrela. Tužna. Bezobzirna. Zašto bih htjela biti dio toga? Ne treba mi to. Ti ćeš lijepo nastaviti s dečkima, jer su jednostavniji. Njima je lakše manipulirati, oni te drže kao kap vode na dlanu. Vodit ćeš i dalje svoj isprazan život. Gle, mazi me, pazi me, ja sam predmet njegovog obožavanja! Nećete pričati, jer nećete imati o čemu. Samo što ćeš bit idiot sa svojim osobnim malim obožavateljem.

Ne želim ti više pisati. Mislila sam da ćeš nekad htjet bit moj ispušni ventil, ja tvoj. Nekad pričati s nekim s kim se nađeš na istim temama. Ali ja nebih mogla živjeti s tobom. To što ti radiš to je ponižavanje. To nije neki lajfstajl. Te stvari baš i nisu smiješne. Umjesto da se smijem, mislim "aa...jadna..." Poor thing. Nastavi svoj tužan život. Taj ti je najdraži, najbolji...ionako nema sreće za tebe. Vjerojatno si ju davno odjebala.

O da, lijepa si. Središ se. Izgladnjuješ se da budeš sexy, jer očito sama sebi ne valjaš. Onda naleti netko kao ja tko ti pokloni malo više pažnje, sluša te, govori ti kako si predivna...Napušeš se. Odeš.
A nemaš pojma koji je prvotni cilj bio. Cilj je bio da te dobijem. Da budeš moja, dušom, tijelom. Da se raspizdiš, da natankaš moj ego. Onda bih vjerojatno otišla...Jer bih dobila ono što sam htjela. Samo što si ti dobila ono što si ti tražila, prije mene. Još je malo nedostajalo da se moj ego napuni. Ipak je očito malo veći od tvoga. Idem do krajnjih granica.

Ovako...srele su se dvije iste. Tvoja je energija bila malo jača. Preuzela si kontrolu. Punili smo tvoj ego malo više od moga. Okrenula si tok u svom smjeru. Wicked game. Nisam to dobro odigrala.

Riječi vrijedne spomena

"....Ali za mene sve je imalo drugu boju, drugi okus.
I zrak je bio drugačiji nakon noći u kojoj se moje tijelo u zajedništvu s njegovim ostvarilo.
Osjećala sam kako mi i krv u žilama na drugačiji način kola.
Nisam više bila ona od prije.
Kao da sam s novim iskustvom postala novom ženom.
O, kako sam bila zbunjena.
O, kako sam istodobno bila uznemirena i smirena na neizreciv način.
Dodirnula sam slobodu u zatočeništvu.
Razotkrila sam sebe, otkrila sebe.
Nisam bila sigurna volim li ono što pronađoh u svojoj nutrini...

Strašno je priznati, ali istina je da jedino željeh da ta noć potraje u beskraj.

Slušao me poput radoznalog djeteta koje potaknuto pričama prije spavanja putuje u prostore mašte, u svjetove koji samo pričom mogu biti izgrađeni.
Toliko toga jedno drugome u toj noći rekosmo da mi se u zoru učini da ga poznajem cijeloga života.

Kada bih bar nekome mogla priznati da ljubim svaku misao u kojoj je sjećanje na njega."

Judita

bio sam samo tijelo

Cekao sam te
Nisam mogao znati hoces li doci
Tvoje su usne zamijenile neke druge.

Osjecao sam se toplo. I ugodno.
Cak sam spavao
Izmoren od trazenja, lutanja

Pankerija. Bez cuge.

Tu sam stao.

Čudna zagrebačka priča

Hodala je gradom, besciljno. Nije imala planove, uglavnom ih nema. Često svraća u isti birc na kavu, pivu, pa zaglavi s poznatim ljudima. Tamo se uputila. To je bilo njeno skrovište u kojem je bila prihvaćena takva kakva je.
Postojala je jedna osoba u njenom životu - koju je srela jednom, jednom poljubila i nije ju više vidjela. Javila se tu i tamo...slale su si površne poruke. "Šta ima? Meni je dosadno. Idem na kavu, hoćeš sa mnom?" - Znala je da je to samo još jedna od onih površnih poruka na koje će dobiti neki odgovor tipa "Ma baš učim za faks" ili "Rado e, al baš..." Nije se ničemu nadala. Pokušala je. Htjela ju je upoznati, pa je pokušala.
Odgovor, trenutačan, neočekivan je stigao sa potvrdom. Najprije joj nije bilo jasno, događa li se to stvarno? OK, u 6 kod sata na trgu... Uvijek se osjećala kao debil kod tog sata tamo, čekajući skupa sa svim drugim ljudima koji nekoga čekaju, ali pristala je...
Zapalila je cigaretu i čekala. Odredila je vrijeme - čekat ću najviše pola sata i onda odlazim. Ona se ne čini kao pouzdana osoba, tako je nešto i nekako čula o njoj. Razmišljala je o čemu bi mogla pričati sa misterioznom. Činila se kao potpuno drugačija osoba od nje. Činila se tako slobodno i bezbrižno.
Nije mogla vjerovati da je došla. Stigla je i počela pričati. Hodale su - kuda? U Godot na kavu.

Gledala ju je kako priča cijelim putem. Kako je samo slobodna i puna riječi. Pričale su o filmovima. Nije mogla vjerovati da se razgovor između dvije osobe koje se ne poznaju tako brzo razvio. Naravno, teme kao gdje radiš i što studiraš.

Sjedile su u bircu. Kava joj je bilo dosta pa je naručila pivo. Promatrala je misterioznu cijelo vrijeme. Nosila je sivi kaputić, kratke hlačice i štrample s nekim čudnim uzorcima. Počele su pričati o televizijskim emisijama, samo bi se nadovezivale jedna na drugu. Razgovor je tekao nekim svojim neprekidnim tokom. Samo se nastavljao i prebacivao s teme na temu. Imala je dojam da je toliko toga ostalo nedorečeno. Komentirale su njen status o knjigama od prije nekoliko dana. Počele su pričati o knjigama, o poezji! Ta se tema dotakla obju duša. Tu su se našle, tu su uživale, tu se i dalje nisu gasile... Nisu se međusobno prekidale, pozorno su slušale jedna drugu, pokušavajući zadržati ono što su htjele reći kako bi rekle to nakon što druga završi. U tom izobilju tema i riječi koje su htjele biti rečene, izgubila se, toliko toga što se htjela reći nije uspjela reći, jer je jednostavno bilo previše toga. Naučila je nešto novo o misterioznoj - da je biće preplavljeno osjećajima.
Razgovor je buknuo. Bol je bila tema. Misteriozna djevojka pričala je o svojoj obitelji, svom bratu...nesretnim događajima. Plakala je. Nije tražila rame za plakanje ni utjehu. Samo je pričala o tome i nije mogla suspregnuti suze. Otvorila je svoje srce. Pričala je o ženi koja je u ludilu po ulici pričala o svom sinu i pitala ljude za njega. Ona je bila osoba koja je svojih 5 minuta poklonila toj ženi, dala joj je svoju pažnju, tako je rekla. Jer je svatko zaslužio da ga se upozna, da mu se pokloni pažnja...
"Oprostite, još 5 minuta pa zatvaramo" - Bio je to šok. 6 sati na kavi i 5 pivi poslije konobar je tražio da se raziđu. Nije joj se spavalo. Misteriozna djevojka je zapalila vatru u njezinim grudima...taj savršeni odabir riječi. Kako je neke stvari izgovarala i uspjela u svom izražavanju. Imala je osjećaj da slušajući nju čita poeziju. Čita knjigu beskrajno krhkog, emocionalnog pjesnika. Nekoliko rečenica ju je zapanjilo. Tako su bile snažne i lijepo satkane. Ponavljala ih je u sebi, razmišljala o njima. Toliko je toga bilo da se počela gubiti u njenim tako spretno složenim rečenicama. Zajedno su ih proučavale.
"Idemo k meni...meni se ne spava..." - predložila je. Samo zato da ju nastavi slušati, da čuje kako priča o toliko stvari koje nije mogla reći u tom kratkom vremenu. Nije razmišljala da je već 6 sati provela razgovarajući s istom tom osobom. S osobom koja se nekada činila tako daleka, a sada je nadomak njene duše. Prošetale su do stana neprestano razgovarajući.
Kao da ih svijet nije odijelio nastavile su pričati. Uz svjetlost svijeće, na nabacanim jastucima. Sjedile su prekriženih nogu na kauču, gledajući se i onim istim žarom priča se nastavila. "Ne znam zašto ti ovo govorim, jer to nikada nikome nisam rekla..." - misteriozna djevojka počela je pričati o svojoj knjizi. O svojim mislima koje zapisuje, o svojim planovima, o onome što će pisati i kako će priča završiti. Govorila je kroz suze. Ponovo je plakala. Ovaj put primila ju je za ruku. Toplu malenu ruku. Prihvatila je dodir, ovaj put bila je puno ranjivija i slobodnija.

Počele su pričati o tetovažama. Koja su njihova značenja i kako ih opisuju. Gledale su skupa u njenu tetovažu na ruci. Strpljivo je slušala priču o njoj. Zanimalo ju je. Doticala ju je i prelazila preko nje nježno prstima. Ležale su skupa. Već je bilo 4. Nisu shvaćale koliko je vremena već prošlo i kako je brzo zapravo prošlo. Ali nisu još mogle spavati. Još je previše toga ostalo neizraženo. Misteriozna je pričala o sebi i svojem životu. Kako koristi osobe za jednu noć i da joj to odgovara. Kako ih ne ljubi jer, pretpostavljala je, ne želi biti toliko bliska s nekim tko će danas biti tu, a sutra više neće. "Ona ne ljubi osobe s kojima se nalazi za jednu noć" - pomislila je. Nakon toga, nije više razmišljala da ju poljubi. Pa možda je ona tu samo noćas i možda ne želi ništa osim toga... Uživa u razgovoru, uživa u riječima i to je u tom trenutku bilo sve što je htjela - slušati.
Pružila joj je ruku dok su tako ležale jedna pokraj druge. Dodirivala joj je prste prstima. Gledala je u te ruke i uživala u njenim dodirima. Nije razmišljala o tome da ju poljubi. Misteriozna se naslonila na lakat, prišla joj i počela ju ljubiti. Nakon toliko riječi i slušanja, poljupci su bili jednako strastveni. Stopile su se, uživajući se. Nije joj bilo jasno. Zašto me ta djevojka ljubi, ako je govorila da ne ljubi osobe s kojima se nalazi jednom, radi zabave...
Nije stala na tome. Skinula joj je majicu. To je bio dovoljan znak da ona učini isto. Misteriozna djevojka se prepustila. Dozvolila je da padne svaki komad odjeće koji je imala na sebi. Dozvolila je da ju dira prstima, da ju ljubi po tijelu. "Nisam godinu dana bila s curom.." rekla je duboko udišući. Nakon nekoliko trenutaka, nakon nekoliko udisaja osjetila je da nešto nije u redu. Misteriozna djevojka počela se zapitivati. Htjela ju je, na sebi, kao od majke rođenoj, uživala je u dodirima, a ipak ih nije htjela zadržati na svojim intimnim mjestima. Shvatila je. Vjerojatno je to. Sada nakon toliko poljubaca misteriozna djevojka nije mogla uživati u njenim dodirima. Pitala je "jesam li učinila nešto što ti ne odgovara?" - odmahnula je glavom. Nasmijala se. Tu je prestala, to je bio dovoljan znak, da ona to ne želi...možda ne sada.
Mazile su se. Pokazivala joj je svoje ožiljke, svoje rane. Jedini odgovor koji je dobila su poljupci na njima i riječi o tome kako je zapravo sve to tako predivno. Kako je ona jedna predivna osoba.

U zagrljaju su uživale, ljubile su se, doticale su se. Poljupci su bili beskrajni.

Misteriozna je ustala. Podigla je svoje golo tijelo da zapali cigaretu. Već ih je toliko bilo u pepeljari od te večeri. Nagnula se preko poplona i zapalila. Spustila je glavu na koljena i rekla "Ja ne želim ovo."
"Koje?"
"Znaš na šta mislim..."
"Možda želim da mi kažeš"
"Sviđaš mi se. Ne želim to. Ne želim da mi se sviđaš" nastavila je "Trenutno imam dvije zgodne osobe u svom životu s kojima se zabavljam. Ne trebam ovo."

Bilo je već 6 ujutro. Točno dvanest sati razgovarale su i uživale jedna drugu. Sada je došlo vrijeme da se sve to završi.
"Kada odem, otišla sam" Rekla je misteriozna. Naslonila je svoju glavu na njeno krilo. Dobivala je poljupce u obraze. Obasipala ju je poljupcima i uživala je u tome. Izgledala je kao da na duši nosi velike boli.

Još su imale sat i pol prije nego što bi morale krenuti na posao, kući. Iskoristile su to vrijeme - i dalje su se ljubile i dalje su bile sjedinjene u zagrljaju. Do jutra. Dok svaka nije morala krenuti svojim putem. Na tramvajskoj stanici su se razišle. Dva naizgled tako različita svijeta, a u stvarnosti nitko nije bio toliko blizak s njom. Nikada s nikim nije toliko i na taj način razgovarala. Još jedan pogled prema njoj, iz tramvaja, kako odlazi...to je bilo sve.



Sada ju samo boli.

Kada je ostao sam

Ne mogu se sjetiti tko je napisao pjesmu od koje se jednog stiha sjećam, koji mi cijeli dan prolazi kroz glavu "kada je ostao sam, bez tebe..." ? Mislim da je to bio posljednji stih ili dva.

Vratila sam se u svoj stan, svoj mračni kutak. Tiho je. Čujem samo zvuk radijatora. Slabo svjetlo. Tu je pričala, sjedila, ležala moja požuda. Onaj jastuk je dirala, zagrlila. Tu je plakala. Tu se smijala. Ove iste tipke je doticala. Tu je bila cijelu noć. Da sam znala...da sam znala da je to posljednji put - nebih skidala pogleda s nje.
Nisam više okružena ljudima. Pogledala sam film. Pričali su o srodnim dušama. Ono...dont give up n shit. Ja nisam taj čovjek koji bi se popeo na kip i vikao "volim te!" pred sto tisuća ljudi...možda bih trebala biti. Pitam se da li bi se išta promijenilo. Nije pomoglo ni kada sam joj to rekla..zar bi bilo drugačije?

Zapalila sam. Izašla sam kako bih uzela pepeljaru s balkona. U njoj je 21 cigareta. Popušile smo tu noć puno. Tu su još i njene. Krenula sam prema košu za smeće dok sam gledala u nju...i stala sam. Ne mogu. Ostala je tu, u tim opušcima. Sada se miješaju. Miješaju se noći. Ova jebena prostorija će me podsjećati na to zauvijek.

Želim joj biti blizu. Ona voli kolodvore. Otići ću na zapadni kolodvor - sutra. Prekosutra. I dan nakon toga. Svaki dan. Živjet ću ono što ona živi. Sjedit ću tamo. Pola sata...sat vremena. Nevažno. Bit ću joj blizu. Ona je tamo blizu.
Otići ću u knjižnicu. Poezija, Matoš. Možda nešto drugo. Neruda...? Ne znam. Bojim se da je neću sresti. Svjesna sam toga. Znam da neću, ali ću biti blizu i čitati o bolima.



Ne želim zaboraviti, nikada, zapisat ću sve o njoj, sve što sam vidjela i sve što sam čula. Neka ostane ovdje.