Kada je ostao sam

Ne mogu se sjetiti tko je napisao pjesmu od koje se jednog stiha sjećam, koji mi cijeli dan prolazi kroz glavu "kada je ostao sam, bez tebe..." ? Mislim da je to bio posljednji stih ili dva.

Vratila sam se u svoj stan, svoj mračni kutak. Tiho je. Čujem samo zvuk radijatora. Slabo svjetlo. Tu je pričala, sjedila, ležala moja požuda. Onaj jastuk je dirala, zagrlila. Tu je plakala. Tu se smijala. Ove iste tipke je doticala. Tu je bila cijelu noć. Da sam znala...da sam znala da je to posljednji put - nebih skidala pogleda s nje.
Nisam više okružena ljudima. Pogledala sam film. Pričali su o srodnim dušama. Ono...dont give up n shit. Ja nisam taj čovjek koji bi se popeo na kip i vikao "volim te!" pred sto tisuća ljudi...možda bih trebala biti. Pitam se da li bi se išta promijenilo. Nije pomoglo ni kada sam joj to rekla..zar bi bilo drugačije?

Zapalila sam. Izašla sam kako bih uzela pepeljaru s balkona. U njoj je 21 cigareta. Popušile smo tu noć puno. Tu su još i njene. Krenula sam prema košu za smeće dok sam gledala u nju...i stala sam. Ne mogu. Ostala je tu, u tim opušcima. Sada se miješaju. Miješaju se noći. Ova jebena prostorija će me podsjećati na to zauvijek.

Želim joj biti blizu. Ona voli kolodvore. Otići ću na zapadni kolodvor - sutra. Prekosutra. I dan nakon toga. Svaki dan. Živjet ću ono što ona živi. Sjedit ću tamo. Pola sata...sat vremena. Nevažno. Bit ću joj blizu. Ona je tamo blizu.
Otići ću u knjižnicu. Poezija, Matoš. Možda nešto drugo. Neruda...? Ne znam. Bojim se da je neću sresti. Svjesna sam toga. Znam da neću, ali ću biti blizu i čitati o bolima.



Ne želim zaboraviti, nikada, zapisat ću sve o njoj, sve što sam vidjela i sve što sam čula. Neka ostane ovdje.