P I R, V nastavak
četvrtak , 29.12.2011.Voda je kapljala niz njezine tople ruke. Pokušavala je razbuditi snene oči, zapravo shvatiti da li je sinoćnji dodir bio samo san. Da, bio je to san koji je okovao njezino srce. Toliko ju je boljelo u grudima, toliko je daha trebala, a nije ga uspjevala dobiti. "Kako nebi bio san, kada bi tako snažne ruke pružile tako nježne dodire!" mislila je, ruku umočenih u vodu u kamenoj zdjeli. Obrisa mekano lice i uputi se ka prozoru. Otvorila ga je i pozvala cvjetno jutro k sebi. Izgažene tržničke staze, konjska kopita, žamor ljudi i vriska djece podsjeti ju na svoju sadašnjost. Žarko je željela vratiti se u svoj san, provesti još jednu noć sa svoijm tajanstvenim ljubavnikom i pogledati ga u lice. No sada je tu, u svome kraljevstvu, u svojoj kuli pred narodnom koji ju isčekuje.
Kao lebdeći kroz hodnike je prolazila, polagano. Iznenada trgnu ju dodir iz isprepletenih ljubavnih misli i vrati je u stvarnost. "Princezo, mogu li unaprijed zamoliti za večerašnji ples?" sa blistavim osmijehom na licu reče princ iz Retrasa. Uglađen, sav zlatnim tkaninama umotan, vitkog tijela i zavodničkog pogleda stajao je pred njom. Kovrčava kratka kosa blještala je još mokra i zamamno mirisala. Njegovi su hladni prsti doticali njezine. Uzvrativši mu osmijehom reče "Mislim da unaprijed ne biste trebali tražiti ono što vam još ne pripada." i tako nastavi, s istim tim osmijehom udaljivši se od njega i njegove hladne ruke. Uspravan i ponosan, uzdignu se i ispravi ramena misleći "Jednoga dana ću te osvojiti.......".
Iako je princeza slutila da je vrijeme došlo da se pokloni željama svoga oca i uda se za tog uglađenog mladog gospodina, nije željela prihvatiti činjenicu da će uskoro biti sama s njim. Da, htjela je vidjeti dječija lica kako plešu oko nje, ali nije to htjela doživjeti još....s tim čovjekom. "Noć - kao što je bila sinoćnja - sigurno mi takvu noć nebi znao pokloniti !" u mislima je lutala dalje, podižući haljinu svojim malim prstićima, kako nebi stala na nju.
Kamo se uputila? Ni sama nije znala što traži. Ljude ? Čovjeka iz svojih snova ?
Uputila se u staje ratnika koji su dojahali. Prošla je noć bila bučna u krčmi, znala je, vjerojatno neće biti nikoga pa će se moći posvetiti svojoj ljubavi prema konjima. Sa dva stražara korak iza svojih leđa otvarala je vrata staje. "Naravno, prazno je. Od pijančevanja je noć duža!" No začu iza kestenjastog pastuha izvlačenje mača. Stražar povika "Straža njegovog veličanstva! Povuci mač!" i "nikada dovoljno opreza princezo" šapnu joj stražar na uho pomaknuvši je iza sebe. "Ratnica Taliesin na dužnosti" reče ženski glas s podzvukom smijeha. Pred stražu iskorača prelijepa ratnica Taliesin. S olakšavajućim izdahom pozdrave ju stražari - stari prijatelji te se nakloni princezi Nimue. S upitnim izrazom lica pogleda mladu princezu i pruži joj svoj osmijeh. Još uvijek uplašena Nimue, udahnu duboko i reče "Konji su moja velika ljubav, došla sam promotriti vaše pratitelje." Sada ponosno napravi nekoliko koraka po staji, razgledavajući i milujući lijepe životinje. Taliesin se vrati svom poslu i nastavi čistiti kopita mirnog pastuha. Nimue se upita kako uspijeva s toliko smirenošću gladiti i obuzdati toliko snažnu i energičnu životinju. Pođe da pokuša, ali odustane. Pogled joj privuku žile na rukama snažne ratnice. Pomisli koliko je meka zapravo ta ruka bila i kako sada izgleda, na danjem svjetlu, tako teško i hrapavo. Uzevši balu sjena sjela je pokraj ratnice i njezinog pastuha, pa promatrala te uspavane pokrete i te nježne poglede koji su vladali njima. Na tren se obruši njen pogled na Taliesinine noge, tako glatke i meke, a čvrste. Koža joj je potamnjela, a znoj je igru sunca učinio još zanimljivijom.
"Pođite sa mnom ratnice!" Iznenada poviče princeza. Začuđenog pogleda Taliesin joj pokaže rukom neka krene. "Kao jedina žena ovog ratničkog klana sigurno niste imali priliku zamijeniti odjeću i uživati u lijepoj kupki. A sada, vodim vas kako bi vam pružila tu ugodu!" ....Princeza je tako krenuvši, sa bogovskom željom da još jednom osjeti dodir te ruke, pružila svoju i dotakla te ratničke, prljave prste. Prostruji u njezinom tijelu igra morskih valova i vatrena želja da ju primi k sebi. Kako je u mislima već ležala u njezinom zagrljaju, osjećala je kao da joj se slama pod nogama pretvara u mekane oblake. Zar je samo dodir njenih prstiju stvorio tu oluju osjećaja u njezinim udovima ?
(desno u boxu su linkovi za prva IV djela priče....)
komentiraj (0) * ispiši * #
Potreba za izjašnjavanjem
ponedjeljak , 26.12.2011.Recimo da trebam pisati.
Prvotna namjera bila mi je da nastavim svoju priču, za koju sam, čekajući pravu priliku, izgubila i vrijeme i inspiraciju. Trebala bih imati blokić. Pisati ujutro uz čaj. Navečer uz neke bezvezne programe sa isključenim zvukom...Preporuka: Pišite kada god se sjetite.
Osjećaji. O bože, tako ih je puno. U istom trenu da osjećaš žalost i radost - što dovodi do zbunjenosti, koja izaziva umor, psihički umor. Preopterećenjem središta živčanog sustava kao da nastaje neki kratki spoj koji na neko vrijeme izaziva laganu bezosjećajnost. Moguće je da su kanali kojima bi "radost" i "tuga" trebali ići pomalo začepljeni. Potrebno je vrijeme da ponovo pristupiš stvarnosti svojih osjećaja. Jedino što bih voljela naći u stručnoj literaturi medicinara ili psihologa je koliko dugo ta začepljenost može trajati? Postoji li laksativ za mozak?
komentiraj (1) * ispiši * #
