Tvom srcu bih poslala zagrljaj

Sakrila se u ormaru sa svojim bijelim čarapicama. Sklupčala se poput ježa, preplašena. Nije željela da ju nađem, iako je vjerovala da hoću. Dodir mojih prstiju osvježio joj je obraze, uplakane - čekala je utjehu. Pomilovala sam ju. Tako je nježna, moja bijela ružina latica.
Kao da se minute prema njoj loše odnose, zgrčenog je pogleda u moje tijelo točila tjeskobu.
Nisam joj mogla pružiti ruku, iako sam žarko htjela, jer su me misli pekle kao užareni čelik.
Vodila bih ju u prostrane i tajne njive moga postojanja, da zajedno spravimo sepečiće u koje bismo spremale naše grančice ljubavi, da sjedimo u hladu mojih zaštitničkih želja...Nosila bih joj bukete ljubavnih pjesama, kao što je ova. Ljubila bih joj stare ožiljke, što ih je davno pridobila u bitkama sa snovima...
A nisam joj mogla pružiti ruku, iako sam žarko htjela, jer me srce grčevito vuklo nekim lanenim nitima.
Zašto su se, na mjestu na kojemu se se ispreplitali naši prsti, stvorile jame, duboke, toliko da ih se ne usudim preskočiti? Pokušam li, moja duša mogla bi ostati osakaćena - ne pokušam li, mogla bih umrijeti gledajući njene tugom posute oči.
Suprotstaviti se sebi - nije li kao najgorče vino koje si mogao okusiti? Vjeruj mi, trulo je kao moje srce. Zatvorila je vrata njenoga ormara.