Tu je

Piši. Duguješ joj to.
Piši. Nisi dugo pisala o nečem tako lijepom.

Ona nije bol. Ona nije tuga, nesreća, žalost.
Nije dosada. Nije ravodušnost.
- Radost je.

A što se može očekivati, od nekoga tko je ovdje ostavljao samo patnje i samotne noći.
Taj ne bi znao riječima opisati kako sada njegova sreća izgleda.
Kako bi mogao pisati o nečemu što je tako rijetko doživio.
Kao da pišeš nešto u što se ne razumiješ...

I jedino što bih sada mogla ostaviti ovdje...je nekoliko pjesama o ljepoti.
I nešto što sam joj odavno napisala:



O kako zvijezdane oči tamne
Žele zagrljaja moga trag
I kako ruke moje, očima tim
Kradu beskraj.

I što učinih od ovoga tijela -
davno zamagljeni spomenik,
A sada drhtajima u noći
Traži kapke tople.

Prisloni zvonki dah na moje lice.
Osjeti prstima tijelo
U plamenu žudnje.
Poslušaj: da li to krv naša
Nemilosrdno pali kožu
Ili je dodira tvoga zvuk
Pomilovao noćni zrak.

A kada prislonim usne
Na meke grudi tvoje,
Savij tijelo uzburkano pjesmom
i misao ovu stisni čvrsto,
rukama, pa poput mojih žudnji
nasloni na sebe,
da sniva.