"Be my guest today"

Nadam se da dobro pamtiš.
Upravo pišem o tebi kako nebi pisala o tim tužnim stvarima u svom životu.
Preplavljuju me osjećaji. I nepotrebnim razmišljanjima dolazim do zaključka da sam pomalo posesivna.
Ne u ljubavnom životu.
U svakidašnjici.
Primijetim li da se od mene odmiče, da nisam najveća radost - ja dižem ruke od tog zbližavanja i udaljim sama sebe.
Ne želim se trpajuć' približiti nekome. Želim da svojom voljom kaže da falim, da je glupo bez mene, tek onda ću se osjećati pozvano.
"Be my guest today".
Ne želim pokazati svoje pretjerano zanimanje. To je kao da se nekome poslužiš na pladnju - a ne znaš da li će te koristiti nježno i prijateljski ili u neke svoje bolesne, sponzorske svrhe.
Zato prvo drži razmak, izviđaj situaciju.
Učini ti se - da puno mari za tebe, da se brine za tvoje fizičko i psihičko zdravlje, da je tu kada ju trebaš...u drugom trenu - kao da se svijet okrenuo, kao da se naoblačilo nad vašim odnosom, pa prvo u čudu promatraš. Onda shvatiš da ima svoj život i da te nekada i ne treba...
Čekaš...i nadaš se da će te trebati. Bit ćeš tu. Do tada ti je sve bezbojno.



EDIT: 21:11, 14.06.2010.

Imam osjećaj da više ništa ne možemo dijeliti. Osjećam se bačeno.


Moj vlak je otišao.
Bacajuć' misli čekat ću još.
Neizdrživo je osjećati,
bol za bolom u istom otkucaju.

Iako bezrazložno,
baci me na pod, grubo.
Trgajuć' korice moga življenja,
propliva kroz mene,
kroz moj svijet.

Zašto se baš
tako duboko
utopi?