Riječi

Ljudi jednostavno ne primjećuju težinu svojih riječi. One riječi koje kao kamen padnu na srce. Riječi koje bi mogle poderati dušu i izliti suze.
Nekada ne shvaćam da li sam ja stvarno zaslužila takve ispade. Jesam li kriva što me toliko boli…
Toliko je vremena prošlo da sam odupirala napadima takve vrste. Toliko vremena bez suza koje su uzrokovale nečije oštre riječi. I zašto, ne razumijem. Mogu sada plakati…i mogla bih pisati do sutra, stranice i stranice, ali mislim da je dovoljno da kažem da boli. Boli užasno.
Znam, preosjetljiva sam duša, ne mogu si pomoći. Ali takve riječi, pa makar upućene od stranaca, su me uvijek slomile. Bila to sitnica (za njih) ili stvarno velika stvar, jačina te boli ostaje jednaka, za mene. Preozbiljno shvaćam sve što izlazi iz prokletih ljudskih usta.
Riječi cijenim i ne volim njihovu zloupotrebu, pogotovo ako nekoga mogu povrijediti. Zašto im ne daju više značaja? Samo ih bacaju bez veze, kao da je to tek tako…što god kažu. Kao da je nevažno, jer će se riječi opet zaboraviti…ali ja ih nikada ne zaboravljam.