There's just too much that time cannot erase

Čitam svoje pjesme. Sve su mi sada nekako strane, bezvezne. I svi oni «sastavci» glupo su napisani. Riječi od prošle godine, davnih dana. Glupo zvuči i zaostalo. Da, pa ja sam se promijenila. Vjerojatno s iskustvima dolazi i drugačiji način razmišljanja. A ja stalno mislim kako sam svakim korakom sve više iskustava skupila, da je dovoljno...Dosta!
Ovi dani mi baš dokazuju suprotno. Greška. Vežem se za nekoga tko nije sasvim u elementu. Netko kojemu su oči, kao i meni, na nekoj drugoj obali. Smeta mi, a i sama sam takva…
«Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.» (Povratak Filipa Latinovića, M.Krleža)

Ne želim bit takva. Stvorit ću se ponovo, da pokrijem tu manu.

Stalno čujem, oko sebe, profesorske bisere «Ti si tako pesimistična!».
To nisam ja, to su moja djela, načinjena od onih mračnih strana življenja, ja sam optimist. Volim živjeti. Volim sve što živi sa mnom. Šta bih bila sama da nema onih oko mene? Uživam. Da, uživam u svakom trenutku. Ali…nečija mišljenja ne razumiju kako to mogu? Razmišljati tako negativno o stvarnostima. Naći grešku u vremenu.



Zašto sam došla do ovoga? Pisala sam zadaćnicu. Zadnja zadaćnica mog života, hvala bogu. Ne mogu se prisilit da pišem o nekim temama koje mi netko zada. Ne mogu. Kada puno razmišljam, sve zapišem. I tako nastaje svako moje «djelo», jednostavno ne mogu pisati na nešto određeno. Tako sam završila i to. Prvi komentar profesorice :»Joj kak' ste vi pesimistični!» Kao i svaki put kada ispusti takvo nešto, a prije toga ne ulazi u živote pojedinca koji su to napisali, samo prevrćem očima i poklopim se. Nije svima cijeli svijet ružičast! Tako je određeno. Pogledaj malo šta se događa okolo. Zar ju to ne pogađa? Zar nitko to ne vidi? Glupo je. Kad svatko okreće glavu. Da, objavit ću taj «sastavak», pa sami prosudite. Možda će netko biti mog mišljenja.

Nazivaju me pesimistom, a ja sam zapravo čovjek koji voli gledati istini u oči. Može se svatko truditi da turbulencije življenja protumači na lijep način, da se prema njima postavi kao jaka osoba, bez strahova. Ipak, o svemu ovisi što ćeš učiniti od sebe, koje ćeš pravce vući i u kojem smjeru će ići.
Kako bi samo prošao dan, a da ne vidim ono što se događa oko i u meni. Sve se čini besmislenim u trenutku upoznavanja novih strahota, novih ljudi kojima ne možeš pomoći. Da, voljela bih svima ostaviti poruku : «Život je lijep!» da u pozadini moga razuma ne stoje slike one davne prošlosti. Budućnost je za mene nepredvidljiva, nekako i nepostojna. Nemoguće ju je zamisliti, nacrtati neka lijepa, nasmiješena lica.
Kroz sve ove godine gledala sam onaj vanjski izraz lica, ono što čovjeka čini jedinstvenim. Svako lice drugačije, svi pozdravi mahanja veselim rukama…i onda, sada, preobrat u svijet njihovog stvarnog življenja. Pogled u srce, mučnine i ona jednakost sa mnom. Sve je složeno poput jednakih kockica, svaka odgovara na bilo kojem mjestu. Svaki osjećaj mogu uklopiti u sebe, u svoje življenje.
Kako izraziti riječima nešto što te zaokuplja, a da kažeš što osjećaš tako da te svatko razumije? Svijet je nejednak. Oči koje nas razlikuju samo su ona ograda od mjesta na kojem je svakome sve isto.
Vučem dvije paralele…prva ona koja nosi moje osmjehe, žar sretnih ljubavi, čisto zadovoljstvo načinjeno lijepim trenutcima življenja, dok druga sve patnje, djetinjaste boli i pogreške piše na papir da se izrazi, pokaže sebe.
Nezasitnost postoji još uvijek. U pozadini slika mržnja, sirotišta i male ranjene djevojčice – ono je što će činiti život tako nesavršenim, nedovoljno radosnim.
Sreća nacrtana je vodenim bojama. Razlijevala bi se svaki put kada pružim ruku čovjeku zatvorenom svijetu, u sebi kuhajući od jeze uzrokovane padovima i niskim udarcima. Kako onda gledati svijet kad je boja boli tako uočljivo crna u svjetlu radosti? Kada se sama nameće podsvijesti da uzrokuje kvar i smušenost.
Za mene boli i tuge sve su postale dio života. Sve živi sa mnom i ne smeta mi. Naviknuta sam na okruženje razočaranja ljudi oko mene i mene osobno. Zašto bih to shvaćala negativnom stranom kad je i bol nešto što «stvara». Stvara djela, pjesme, život općenito. Popunjava onu prazninu, potiče na razmišljanje, a svaka misao uzima olovku u ruku i otvara taj svijet onima koji su ga nedovoljno upoznali ili onima koji silno žele hodati zatvorenih očiju izbjegavajući tuđe nesreće, željni one praznine za popunjavanje sa svojim osobnim radosnim trenutcima, bez obzira na ono što se događa okolo.
Tuga je i ono najstvarnije. Dostiže me pitanje zašto ne pustiti tu stvarnost da živi sa mnom? Dokaz je da živim, da osjećam!
Naposljetku sve ovisi o pojedincu koji će se postaviti nedostupnim svakoj boli potiskujući je u sebe ili na komad papira ipak nedovoljnog da na njega stane riječ razočaranja. Netko drugi, kao ja, prihvatit će sve onako kako dolazi i bol kao i svaki drugi osjećaj. Ipak će svatko više voljeti život od smrti. Život sa svima tugama i radostima, a ne smrt tako besmislenu, praznu.