Nikad nećeš znati...

Ti koja ne razumiješ stanje moje duše
Osuđuješ misao koju i ne poznaš.
Da li bi da slike doznaš
Razumijela te riječi što me guše?

Ne može osjećati moj visoki let
Čovjek koji samo zemljom gazi,
Uvijek koracajuć po zgaženoj stazi
Što ne gleda dušom ovaj drugačiji svijet.

Neke tvoje riječi u dubini me bole
Ja pozdravljam ih lažnim smješkom.
U tvojim očima možda živim sa greškom
Da li i u onim što kažu da me vole?

Živjet ću i dalje u tmini i u boli.
Ono neuzvraćeno uvijek će i biti.
Zbog nepostojanog ne želim suze liti
Jer znam da je mjesec taj što me uvijek voli...

FOR: xoxoxoxo


Danas sam napisala ove stihove. Pokopali su me pogledi. Pogledi osobe koja mi je uvijek bila draga. Od prvog trenutka vidjela sam nešto u njenim očima...razumijevanje, vjernost. Svaku moju glupost pokrila je svojim rukama. Uvijek je bila nekakva utjeha, nekakvo utočište. Kada bih se zapetljala sama u svojim riječima, kada bi izustila riječi bez smisla ona bi to pozdravila smješkom. Toplim smješkom. Smijem se. Jer se sjećam te topline i sada mi fali. Falila mi je danas. Danas kada sam pretjerala u iskazivanju. Ja sam takva. Ne mogu i ne želim se promijeniti. Sve što sam rekla mislila sam i čvrsto stojim iza toga, u sebi. Ali nikome ne mogu priznati da je sve to istina. U vašim očima moj život je šala. Uvijek istinu skrivam iz šale. "Ma ja se samo zezam" a zapravo...u meni gori nešto i osjećam se kao da bi mi prsa izbilo. Sama sebe ubijam tim riječima, jer se bojim...Ne možeš prihvatiti istinu. Vidjela sam to danas. Tvoj pogled bio je drugačiji, možda već osjećaš gađenje, možda se samo bojiš... Možda ne želiš pokazati svojim finim frendicama s kim se družiš, jer bi mogle vidjeti ono što si ti danas vjerojatno vidjela. Znam to, znam da duboko u sebi znaš istinu, iako nikada riječi nisam rekla. Ali možda ju ne želiš znati...Zar bi bilo bolje da se skrivam iza maske? Misliš da bi tvoja zbunjenost nestala...
Nisam mogla zaspati. Sve to mi se vrtilo po glavi. Šta sad misliš? Jel se ubijaš ko ja tim pitanjima? Ili te možda nije briga, jer sam se prevarila, jer je to možda samo bio umor na tvom licu?

Ipak...nebi bila prva koja mi nesvjesno okreće leđa. Mnogi su to već odavno učinili, a da ni ne znaju za to. Možda to jednostavno ne žele priznati. Sve vidim, smeta im što sam drugačija...možda nitko, nitko to neće moći prihvatiti...I oni koji su to "prihvatili" muče neku muku kada spomenem istinu. Opet vidim neku izbljedilu sliku u njihovim očima. Odmah se sakrijem iza šale...

Trenutno se osjećam...kao da se vozim u vlaku smrti. Ne znam jel bi se prije zrigala il me više strah...Strah me da te ne izgubim... i ono tvoje povjerenje. A zlo mi je jer ne znam ni tko sam sada. Ne znam šta osjećam i kako da se ponašam, zlo mi je od "skrivača" . Ali tako je valjda bolje. Neprihvaćeno je. Sakrit ću se u mračnom kutu sobe, a kada se rodi svijet koji će me prihavtiti probudi me i pokaži mi opet onaj topli smješak...