°¤°¤°a jA zA ljUbaV sVe cU dA dAm, a tVou nEcU, osTanI saM...°¤°¤°
Napisano: 28.02.2007., srijeda
°°°~~…… beZ iNsPiraCijee….al oK p0sT sVe u sVeMu….~~°°°
|
Ovaj put ću mal normalniji post napisat….neam baš inspiracije…al napisat ću vam jednu pjesmu…onak čisto bzvz…Vanja mi donijela bilježnicu sa pjesmama…i ja ju posudila nekoj likinji da prepiše…kad mi kaže jedan lik: ti pišeš pjesme??? Ja kao:pa da! A kolko ih imaŠ?? Oko 1000!!! On meni ideeeeeeš………aha…….a kad smo već kod vanje….fhr….ccc…..ŁoŁ… Widim u komentarima same pohvale….pa fala ljudofi… stvarno neam inspiracije…jbt…prvi put…sutra test iz matke….preksutra biologija i kemija….kemiu naučila(ju, moš si mislit….) a biologiu….nee….danas nismo imali zadnja dva sata…weheheee….išli mi na kavu….ugL.dobila ja neku fuuuj….odvratnooo…..a okus….uuuhh…nisam ni popila sve…. Onda došla ja na stanicu u 7 i 5…mal prepeprerano…al doro, ja se tam ceparila… tražila sam MP4 al ga nisam našla….došo poslije Matijas(zaljubl…biiiip)….mal ga sprdala tam… al mislim stvarno….pa priateljima se ne smie lagat….no ok….došo poslije pek( danke što si mi nosio stvari…). Počeo on tamo svoju spiku…neš je pričo, al ok… došla vanja…(fhr, ne tvoa Vanja) i kažem ja njoj: Matijas ima drugu! Ona: pa doro…. A lega…. Ja misla sad će to bit….uuu…al ništ… eeeeeee………..aaaaaannnnnnaaaaaaa…………glupi Tom me pokazao nekom liku iz svog razreda…zamisli…ja išla na WC, a on za mnom…. Jbt.onak… ja izašla, a on onak gleda u mene….ja ono…više ni na WC ne mož ić…moram unajmit čuvare…pola škole se pali na njega….al oni meni više nisu fooraaaaaa….ništ ne traje vječno….pa čak ni ljubav… iako ja njih nisam voljela kao što svi misle… jer ljubav i sviđanje su dva totalno različita pojma… samo što te ljudi krivo protumače… ja i dalje ostajem pri svom… nikog nikad neću voljeti cielim svoim bićem… takva sam….i onda na kraju plakati….i nema tog dečka zbog koeg bih se ja promijenila….zbog koeg bih bila nešto što nisam i što ne želim, a i ne mogu biti…. Ponovno pred očima imam njegov lik koji mi ne dopušta da zaspem, dođe mi da ga poželim ko nekada. I noćas me odjednom svaka sitnica podsjeća na njega. ali je nažalost kasno za nas. ON nije više moj. Pokušavam shvatiti tko mi je zapravo on. Jel mi ga Bog poslao kao kaznu ili kao nagradu?? Što mi to više znači u životu Iako sam svjesna da me ne voli u meni još živi nada da će nas sudbina opet na isti put navesti. Svaki put kad ga se sjetim, ne mogu sakriti da sve ono što smo imali u meni još postoji. Koliko sam puta zaželjela da ga nikada nisam vidjela, da ga nikada nisam upoznala onaj dan, ali neke se stvari jednostavno dogode, one nemaju veze s nama. Pokušavam doznati koju ulogu uopće igram u njegovom životu? Ali za ljubav ga neću moliti. Jer ga ne mogu natjerati da me zavoli… Ne mogu, svake noći plačem, jer se ne mogu pomiriti sa stvarnošću. Sve što sam napravila njemu je bilo krivo i zbog toga mrzim samu sebe, ali vrijeme se nažalost ne može vratiti. Znam da mu ove moje riječi ne znače ama baš ništa. Možda su mu čak i smiješne. Ali jednog ih dana možda bud shvatio. U život sam samo njega imala i samo sam njega željela. Samo ga nikada neću imati…probala sam…ali ne mogu pronaći način da ga zaboravim…Ovu našu staklenu ljubav i bol koja me cijelo vrijeme guši. ponekad mu želim pokazati da nisam uopće tako loša osoba kao što ti misli. Zašto još plačem za njime???? Znam da ga suze neće vratiti… nedostaje mi… ne mogu prestati misliti na njega. ne znam je li on moja kazna ili nagrada, ali jedino mu još imam hrabrosti reći: OPROSTI MI ŠTO SAM TE VOLJELA!!!!!!Mislila sam da ću se ja polaskom u srednju totalno promijenit…da ću postat ozbiljnija… al ja sam sad l00đa neg u OŠ…a to ne bih bila bez svog razreda…. Puno ih lolim…. Ak bilo kome bilo di nešto bude trebalo, ja ću biti tu…. No doro…dosta depre…. Išla sam danas busom za Čeminac…. Ju…misla sam da mi neće stat u mom gradu…=) al stao je…kak sam odahnula… koe olakšanje… sam mi je trebalo da ne stane kod mene pa ja fin0 furam za Čeminac….mislim da bi bilo slavlja…kake sam ja sreće…zapela bih negdje s pekom…. Al barem bi mi nosio stvari…..i tak…. Mislim da je to to…dosta je pisanja…. A ja misla da će post bit kratak…kad ono…megaultrakingsize velik… ostavite komove…. P.S. du bist echt sußigkeit!!! ŁoŁ Pozzz i cmox i hug svim ovim ljudima: Ani, brki, .., vanji…matijasu, arti, bundevi, denkku, jozi, ptiću, gecu, hmeljcu, vedrošu, zabošu, peđi, sari, šekspiru, nini, marini, vukcu, mediću, dariu, manueli, kristini, zjaletu, aci, pimbi, kati, žaretu, maji, stevanu, mariju, dekiju, bačvi, dači, romeru, ilovači, žiki, duci, vanesi, vanji, pauli, mariji, ivani, kutiju, martini, kati, ineski, fremecu, domagoju, aladinu, kiki, toniju, jenny, dudi, mišiću, veci, timyju, mariću, marini, briškici, župariću, maji, mii, Matei,Mariji, Maja,Sabrini, Nini, Aniti, Kati, Ivani, Ružici, Tomasu, duplićima, vladi, poviću, pišti, marendiću, eroru, feheru, hrci, ili, pačaru, prašnjaku, leki, barbaru… Hhh…… Eo pjesma kou sam obećala….. Igrate se samn0m... p0put djece s l0pt0m... a ti...ti me cinis... jadn0m...p0nizn0m...ismijan0m... tw0j p0gled t0pi me... p0put plamena swijecu... Zašt0 ja ne m0gu biti sretna...? Zamjeriti mi nem0j ak0 me widiš u tuđem zagrljaju... M0zda ce me netk0 u ziw0tu cijenit kad ti nisi... M0zda ce mi netko utjehu dati kad wec ti nisi... A m0zda 0w0 0stane sam0 na m0zda.... M0zda si ti u prawu... Mozda me stwarn0 nikad nik0 nece d0ziwit... shwatiti ka0 ljudsk0 bice.... 0n mi je bi0 swe... Rekla sam da ga nikad necu m0c zamrziti.... al ipak jesam... sad si mi je druGi swe... i sad kazem da ga nikad necu m0c zamrziti...i necu...wjeruj... al znam da cu i ja nac srecu negdje... dotad zilet biti ce m0j najb0lji drug... I nadu drzat cu u sebi znajuci da tebe imat m0gu... Jedn0m ce se i twoja ljubaw 0hladiti... M0zda ce i tebi jedn0m leden0 d0ba stici... a tad sam0 0kreni m0j br0j... i p0k0ren0 cu ti rame pruzit... tjesuci te... Zaplakat ces sl0b0dn0...grijeh t0 nece biti... g0w0rit cu ti da je meni tak0 ist0 bil0 i j0š je... M0zda nam se u sw0j t0j tuzi... i placu... i neprežaljenoj ljubawi... p0d alk0h0lnim prijateljem... usne sp0je... a m0zda se iz najl0sijeg sna trgnem... i shwatim da je t0 swe najl0sija n0cna m0ra... m0zda budem sretnija kada 0sijetim miris drweta... i shatim da sam u wijecn0m miru dva metra p0d zemlj0m... gdje wjecni mir je m0j... gdje p0wrijediti nik0 me ne m0ze... |
Napisano: 24.02.2007., subota
Luda si mala…pa u kog si se to zaljubila??!!!!
|
…Jedna je cura, davno prije, voljela samo starije dečke… u njima je tražila sigurnost… voljela ih je cijelim svojim bićem… Svaki njihov, ili njegov pogled bi analizirala… mislila je da je frajerica… Sviđala se starijem od sebe… i on se njoj počeo malo pomalo sviđati… postajao joj je sve simpatičniji… prihvaćala je sve njegove mane…a bilo ih je puno…jer i one su bile sastavni dio njega… živjela je za njega…danju se budila s mislima na njega, a noću išla spavati a mislila je na njega… isprva je mislila da će ju to proći… trajat će tjedan dva… ali… sudbina je u to uplela svoje prste… ni jedan dan više nije mogla izdržat bez njega… a kad je doznala da mu se sviđa…postala je umišljena… odbacila je slabije od sebe… bila je naivna… kako i ne bi??? Pa ne događa se sve to svaki dan… prijateljice su joj zavidjele… neke su ju čak i izdale… nisu se mogle pomiriti s tim da on hoće biti njen. Ali, nakon 5 mjeseci njezine zaljubljenosti, oči su joj se otvorile… nije ga više htjela… nije htjela biti njegova… krenula je u srednju školu… drugi dečki su joj se počeli sviđati… on je krenuo na faks, viđao se s drugim curama…. Iako se pravila da ih ne vidi i da joj to ništa ne smeta…boljelo ju je… ali nikada nije htjela priznati da pati… više mu nije ni pogled uzvratila… jednostavno, nije mogla… previše ju je povrijedio da bi ona mogla prijeći preko svega…čak je i zabrijala s jednim njegovim prijateljem… a sve zato što ga je voljela… iako to nikom nije priznala… bojala se da bi ju ismijavali… prije njega, govorila je da nikada nikoga neće voljeti… ali da… voljela ga je… čak ni samoj sebi nije to htjela priznati… a onda iznenada… u njen je život ušao jedan drugi… ni blizu isti kao njen voljeni… zapravo, molila je Boga da mu ne liči… ne želi opet biti povrijeđena… počeli su se družiti… držati se za ruke… ali opet to nije bila ljubav!!! Smijali su se zajedno… i ona je ponovno uživala u muškom rodu… samo nije navikla da ti dečki budu njezinih godina…pa čak i mlađi od nje… on je nju čekao poslije škole, ili ona njega… pod odmorom bi odlazili jedno kod drugoga… odlazila je na svake njegove utakmice… A jednog četvrtka… kada je na utakmici gledala svog prijatelja, došla je njezina bivša ljubav… nije znala koga bi gledala… dečka kojeg je voljela ili svog najboljeg prijatelja… ipak…imala je ponosa… prijatelja je gledala i bučno navijala za njega…dok voljenog nije ni pogledala… vidjela je kako ju odmjerava… ali njezini su se osjećaji promijenili… nije ga željela vječno čekati… prišla je svom prijatelju i zagrlila ga kako samo ona to može i pritom pogledala voljenog… gorio je od ljubomore… shvatila je da mu se sviđa… mislila je i da se njezini osjećaji vraćaju… čak je htjela otići kod njega i zagrliti jače od svog prijatelja.. ipak…bolje je izabrala… njezini prijatelji iz škole a i van nje počeli su primjećivati da se nešto čudno događa s njom… njegovi su prijatelji shvatili da mu se ona sviđa… to poslijepodne, kada su išli kući…učinila je nešto što nije smjela… nije ga poljubila niti išta slično već je rekla da joj se sviđa jedan dečko, ali da joj je, u biti, samo sladak. Tada je i on njoj rekao da već duže vrijeme pogledava jednu curu… ime joj nije htio reći…ona je dobro znala tko je ta cura… cura iz C razreda… slatka je, što je i ona priznala…ali mijenja dečke kao čarape… jednostavno ne želi da joj i prijatelj bude povrijeđen… sljedeći dan na istom su se mjestu našle i ona i cura iz c razred. On je gledao u obje i nikako se nije mogao odlučiti… nije želio riskirati prijateljstvo. Niti ona. Toga dana išla je sama kući… nije ga bilo… mislila je da je s drugom… već je zazivala Boga i pitala ga zašto ona ne može imati bar malo sreće u svom životu, zar zaista sve što je lijepo kratko traje??? Odlučila je da se više ne želi zaljubiti… u ponedjeljak je došla u školu… na ulazu su se pozdravili i svatko je krenuo u svoj razred… sve je bilo po starom…ali ona jednostavno nije mogla prestajati misliti da je on ipak izabrao nju…. Odlučila je sama ići kući… i išla je… sjela je na klupu i tugovala… a zatim je začula poznat glas i svoje ime… bio je to njezin prijatelj… rekao joj je da je primijetio da je cijeli dan tužna… ona mu je odvratila da je tužna zato što ne može imati onoga koga želi… a on je rekao: pa sada barem imaš mene… poljubila ga je u obraz, zagrlila, te do sljedećeg jutra ostala u zagrljaju svog NAJBOLJEG PRIJATELJA… |
Napisano: 21.02.2007., srijeda
BUKET CRVENIH KARANFILA
|
Svratila je u cvjećarnu i kupila buket karanfila, uputila se prema grobljanskoj kapiji: - Opet vi gospođice - čula je, dubok, dobro poznat glas starice koja je tu živjela: - Da opet sam došla - Znam dijete moje, ali ti si sama i sjediš na ovom mjestu, čuvaj zdravlje, dijete moje. Mrtve ne možemo podići, i ako ih se svakog dana sjećamo. Uputila se prema ogradi na kojoj je pisalo Rođen 1987.- umro 2006. godine. Sjela je na klupu i srela se sa Markovim očima. Činilo se da su danas vedrije. Taj osmjeh činio joj se, danas se opet obradovala što je vidjela tu sliku. Dobro se sjeća onog dana kada se slikala za indeks i bila je ponosna što su toga dana postali studenti. Suze su joj se slijevale niz obraze i odmah sušile od vjetra i jecaja. Pod nogama joj je šuštalo lišće i išla za Markovim kovčegom. -Da ja sam kriva za njegovu smrt. Ali sada je kasno da se greška ispravi. Mislila sam samo na sebe i zadovoljstvo duše. Marko i Anja su se upoznali još u djetinjstvu. Išli su zajedno u gimnaziju, prijatelji su se šalili na njihov račun. Govorili su im da su blizanci, jer gdje je bio Marko tu je bila i Anja. Izdvajali su se i šaputali jedno drugome svoje tajne. Ni profesori nisu imali ništa protiv toga jer su bili odlični učenici. Marko je živio s majkom koja je Anju voljela kao rođenu kćer, a i njeni roditelju nisu imali ništa protiv njihovog zabavljanja jer je Marko bio pametan i simpatičan dečko. Došlo je vrijeme da se upišu na fakultet. Marko na medicinski, a Anja na filozofski. Čekao je ispred fakulteta. Razdvajali su se samo kad su morali. Jednog dana u Anjinom društvo došao je student treće godine, Andrej. Odmah je zavrtio mozak svim djevojkama, a njemu se svidjela baš Anja. Imao je novac, auto i bio je lijep. Ni Anja nije bila hladna prema njemu, pogotovo što su joj se sviđali njegovi komplimenti. Izlazila je s njim i provodila se. Mislila je da je ovo s njim samo avantura. Anja je počela popuštati u školi, nije htjela da je Marko čeka ispred fakulteta, jer je osjetila da se zaljubila u Andreja. Izbjegavala je Marka poslije predavanja, Andrej ju je vozio autom kući. Jednom prilikom Andrej ju je vodio na žal. Bila je pijana i molila je Andreja da je vozi kući. - Ne ljubavi spavamo zajedno kuća je dovoljno velika za sve nas - rekao je Andrej. Odveo je u drugu sobu, ljubio je kako samo on to može. Anja se nije opirala. Odjednom je netko došao i upalio svijetlo. - Odlazi među nama je sve gotovo - reče Anja. Bilo joj je neugodno što je Marko vidio sa Andrejem, ali je brzo to zaboravila jer je voljela Andreja. Sutradan joj je majka rekla: Tražila te Markova mama i rekla da si ti kriva što se Marko razbolio. Ali čini mi se to kao i kod drugih muškaraca. Mislim da bi ona trebala imati razumijevanja za tvoje patnje. - Žao mi je Marka, ali mama što mogu. Ja volim koga ja hoću i baš me briga što drugi pričaju. Danas je Anja mislila da izgleda kao kraljica, jer Andrej slavi 23-ći rođendan i ujedno njihove zaruke. Kada je pošla rekla je majci - Sačekat ću Andreja ovdje. Na stubištu je srela Markovu mamu uplakanu i zbunjenu. – Tebe trebam ANJA. On umire i samo tebe doziva. Hoće zadnji put da te vidi. – Ne mogu danas doći ću sutra. Pa nije valjda tako bolestan. - Prekasno će biti, pođi sada. U bijeloj, u maloj sobici ležao je mladić koji nije ličio na Andreja. - Anja, došla si, želio sam te vidjeti. Uhvatio ju je za ruku. Osjetila je da su hladne ali se nije branila. Plašila se njegova pogleda. - Znaš što Anja, ja umirem, ti ćeš me zaboraviti, a ja nikad neću vidjeti tvoj smiješak. - Ozdravit ćeš Marko, ti moraš ozdraviti. - Anja, htio sam ti reći nešto. Izvadi iz ladice moj dnevnik. Čuj reći ću ti svoju tajnu, ja bolujem od leukemije i doktor kaže da neću ozdraviti. Anja dolazi na moj grob sve dok se ne udaš. U grudima joj je sagorijevalo. I dalje je padalo i puhao vjetar. Umro joj je na rukama. Tada se na njegovu grobu zaklela da se nikad udati neće i da će mu na grob dolaziti i donositi cvijeće, crvene karanfile koje je on htio da ona nosi na njihovom vjenčanju. |
Napisano: 12.02.2007., ponedjeljak
Priča bez kraja
|
Kako da počnem priču bez kraja, a da je ne završim? Sve sto osjećam i što želim prenijeti na papir, riječima se ne može napisati. Za sve to, rijeci nisu dovoljne. One ne iskazuju ni polovinu mog trenutnog stanja, mog ludila ili moje opsjednutosti njime. Da li ga zaista volim-vise ne znam ni sama. Da je trenutni i jedini centar mog života, neću slagati kada kažem da je. Bio i ostao, i ostat će zauvijek. Je li s nama sve bila samo navika, možda neka neslana sala, samo igra? To ne mogu reći, jer mi nikada nije htio reći pravu istinu. ja od drugim moram doznati da sam mu se sviđala… Je li me volio ili nije, voli li me još uvijek. . . Nikada nisam mogla biti sigurna u njegove osjećaje, vješto ih je skrivao. U nekim trenucima, mogla bih se zakleti da sam mu sve na svijetu, a već u sljedećim, nisam mogla prepoznati dečka koji me je volio, a koji me sada tako nadmeno gleda, kao da me ne poznaje. . kao da ne nikada nije imao, kao da nikada nije osjetio toplinu moga tijela. . . Moje poljupce, dodire, moje sve! Potpuni stranac i totalni neznanac. Mislila sam da ga poznajem, da sam ga poznavala, ali sam sad sigurna da je sve vrijeme provedeno sa mnom, nosio masku. Masku koju nisam uspjela skinuti. . . . a željela sam znati, saznati, je li me ikada volio? Moja jedina ljubav, moje sve. . . život moj! Poslije toliko zajedničkih, prelijepih trenutaka, poslije toliko nježnosti, sada ne mogu vjerovati da me je zaboravio. Ne mogu zamisliti drugu curu pored njega, a tu je. Neka druga ja, moja blijeda kopija. . . Ona je sada na mom mjestu, ljubi ga, grli, ali zasigurno ga ne voli snagom moje ljubavi! Ne. . . , njega nitko nikada neće voljeti kao ja! Da li će on to shvatiti jednog dana? Možda. . . ali tada će biti kasno, prekasno za povratak. . . Život ide naprijed, nikako unazad. . Ni sama ne znam da li je to ono sto zaista želim-da ga zaboravim i da nikada vise ne osjetim njegove ruke na sebi, poljupce. . . njegovo sve. . . ali vjerujem da ću morati. Znam da uspjeti neću ga zaboraviti, ali vrijedi pokušati? ! Želim ga, volim i ne mogu ga tek tako izbrisati. Nije on za mene stvar, igračka da ga se mogu odreći, da lako zaboravim. . On je na meni ostavio tragove njega koji su još prisutni, tragove koji ne nestaju. . . . ostaju zauvijek u meni, duboko. . . Kažu ljudi:"PONOS JE JAČI OD LJUBAVI. "Jesam li ja ikada imala ponosa? Prije njega, uvijek! Iz svake bitke, izlazila sam kao pobjednik, uvijek jaka, najjača, spremna na sve. Sa njim, nestao je svaki dio mene, sva moja hrabrost! Moj ponos, moje dostojanstvo-sve cime sam se nekad odlikovala. Promijenio je sve u meni, mene cijelu. Postala sam ranjivi kreten samo za njega. Igračka koja igra kako on svira. A odsvirao je vise od tisuću melodija, lažnih-za mene najiskrenijih. . Svjesna svega što mi radi, ja opraštam i idem dalje, vjerujem da Bog vidi sve, da će mu pomoći da jednog dana shvati da sam ja ta! Ta koju stvarno voli, koja je dala sve sto ima samo za njega! Znam da sam luda sto sve to dozvoljavam, ali ne mogu. . ... Ne mogu se pomiriti sa tim da on nije vise moj, da pripada drugoj. . . Počinjem ludjeti čim noću sklopim oči, a znam da nije sa mnom. Zamišljam ga sa njom i placem. . . umirem cijela. Svaka suza, čista, nevina moli da mi se vrati. Svaki dio mene, nestaje, iščezava. . . gubi se u dubini njegovih očiju, lažljivih! Iako daleko od mene, on je tu. U meni, sa mnom, uvijek-zauvijek. Jedina utjeha mi je sto je opet moj, jedini, u snovima. Jedino tu, u njima, samo je MOJ i ničiji, druga ne postoji. Samo ON&JA, i naša ljubav-cista, iskrena, neraskidiva! On, moje sunce koje je nekada sijalo samo meni, sada nekoj drugoj sija. Meni tek ponekad pošalje po koji zrak. . . zrak nade, vjere u ljubav, ali naravno, opet lažan! Sve sa njim bila je samo jedna velika laz?! Imam jako mnogo razloga da te mrzim najviše na svijetu, ali znam da to ne mogu, jer ma koliko si me povrijedio, ponizio, zauvijek ću te voljeti! Proklet bio, ljubavi jedina! |
Napisano: 09.02.2007., petak
Živim u sjenci sjenke tvoje
|
Živim u sjenci sjenke tvoje...i znam da to znaš, šminkam stvarnost tvojom bojom, jer drugačije ne umijem! Sve je lažno, ovaj svijet je lažan...Ne želim pred lažnim svijetom lažno se smijati...ali to nije osmijeh, to je grč, ljudi su slijepi! Lijepi dani, nasmijani nekad bili za tebe, za mene, a sad sve same skice, neke druge ulice i srce skitnice zgaženo nehotice...Znam da znaš!!! NESTAJEŠ...jer u svim snovima ti vratim sve te prazne rijeci praznim danima, jer kraj tebe nisam vise...Priča odavno nije fer ljepotica i zvijer, suviše razno sve je ovo prazno, prazno, zarazno i neprolazno...Svakog dana, sata, minute vraćam se našoj prici ZAR MISLIŠ DA SE STVARNO PONOSIM TIME???? Plašim se priznati da još postojiš, rane bole...i da mi fališ...fali mi dodir, osmijeh, riječ...fali mi lice i naše glupe sitnice... Dosta KRIVICE, ptice selice su odavno otišle na jug! Otišla sam i ja iz grada, nisam mogla vise...i svi ovi novi pogledi me plaše PROKLETI SRETNI ZAGRLJENI LJUDI TE ULOGE SU BILE NAŠE, samo moje i tvoje, A GDJE SMO SADA, pogledaj u mene, NEMA ME, obećala sam ti da ću otići i otišla sam...postoje samo uspomene naše i poneki trag nemoguće ljubavi...KOLIKO DAJEŠ TOLIKO I DOBIJAŠ... U našem gradu sada postoji jedan život gdje PRESTAJEM JA, GDJE POČINJEŠ TI, JEDNA LJUBAV GDJE BILI SMO MI, GDJE SADA SU DRUGI... JEDNA LJUBAV-MI...i reci mi što je to ponos, što je to sram??? Ne, nikada za to s tobom nisam znala pa ne želim ni sad!!!Sve naže suze saprala je kiša, na kraju nisam sigurna ni da li si plakao, nit da li si dno dotakao, a takav kakav jesi, takva kakva jesam slagali smo sami sebe...nismo imali snage za borbu protiv onih koji su krojili naše živote...kao da smo djeca bez prava glasa...otišla sam, a ti si se vratio starim stazama svom vjernom piću i ludim provodima... Znam mene ni svi peroni ovog svijeta neće nikad nimalo promijeniti I DALJE ISTI BLEJER IZA BLOKA I UVIJEK MAJSTORSKOG OKA NIKAD IZVAN SVOGA TOKA I DALJNJEG ROKA NA PUTU DO SVOJE SREĆE... I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli mi skreće, a onda padne noć..prokleto dugi sati...Ali znam sve je ništa, slomit ću kazaljke vrijeme će stati,...tražim te, sanjam te pijanim očima u noćima, u tuđim licima u stanovnicima nekih drugih svjetova. Šutim jer znam da ti znaš jedini moj TI KOJI ODAVNO MOJ NISI...Svaka sekunda kao godina, ali barem sad znam na čemu sam i znam da NEMA NAS... Spremna sam biti ponosna i nasmijana pred svima, iako te kad sam sama, i dalje oblikujem od oblaka dima... Oprosti sto nisam imala snage da te slažem i zaželim sreću, AL ŠTO ĆE TI TO OD MENE??? Sve uspomene s kaputa stresi samo budi to sto jesi, TU GDJE SI što god da se dogodi budi ok i nikad ne saznaj kako boli kad NEKOG VOLIŠ, A NEMAŠ, VOLIŠ I LOMIŠ SE DA IZDRŽIŠ!!! Ostaje nada da će nekad netko htjeti da shvati mene...MOJA LUTANJA, MAŠTANJA, SANJARENJA I ZNATI IH PRATITI...i tko zna možda jednom sretneš me, ali srest ćeš samo prolaznika slučajnog, običnog čovjeka i pogled leden... IAKO TE TAJ NEZNANAC NEKAD VOLIO VIŠE OD SEBE!!! |
Napisano: 03.02.2007., subota
PLAVA DJEVOJČICA
|
Sjedila je sama na klupici jedne škole. Oči su joj bile vlažne, a na čelu su se očitavale bore tuge, tužne stvarnosti. Njegov lik je lebdio pred njenim očima. Nasmijano biće bez bola, bez tuge, kao u snu... Okrenula je prvu stranicu dnevnika s željom da barem u mislima bude s njim, u njegovom toplom zagrljaju... Bio je kraj ljeta kad su počeli izlaziti. Išli su u istu školu. Kad je počela nova školska godina bili su stalno zajedno i nestrpljivo su čekali zvona. Sve je to brzo prolazilo... Okrenula je treću stranicu dnevnika gdje je pisalo: "NOVA GODINA 31.12" Sklopila je dnevnik. Te večeri trebao je doći. Minute su prolazile, ali on se nije pojavio. Uskoro je bilo pola deset. Digla se sa klupice, na kojoj je sjedila. Polazeći kući, čula je njegov glas, objašnjenja, isprike, suze, smijeh i poljupce. Sve je opet bilo u redu, sve je zaboravila u njegovom zagrljaju, iako je znala da laže... Nije htjela pokvariti Novu Godinu!!! Uskoro su počeli ljetni dani. tiho je rekao "Htio bih ti nešto reći" Znam, ne trebaš mi ništa reći!!! Ostat ćemo prijatelji! Iako ju je boljela ta riječ. Dugo bi u noći plakala, a kad bi ujutro ustala jastuk bi bio mokar od suza... Bili su praznici. U razgovoru s prijateljicama bi ga zaboravila, al čim bi razgovor prestao, tko zna po koji put bi okrenula svoju posljednju stranicu dnevnika koji bi je vraćao u stvarnost!!! Opet je počela škola. Više nije bilo one Marije koja bi nasmijavala cijeli razred, postala je povučena, zatvorena.... Nije bilo onih smeđih očiju koje su otkrivale nemir i veselje. Marija se ponosila, ali nije voljela kada bi joj netko rekao da je djevojčica. Ponekad bi joj bilo drago kad bi bila u njegovom društvu. Jednog dana svi su se skupili u hodniku. Tamo je bio i njegov razred. Marijin najbolji prijatelj slavio je rođendan. Dobacivao joj je: "Marija, što je s onom plavom djevojčicom, zar je umrla??? Gdje su one vesele smeđe oči???" Ona mu je prišla, nježno ga zagrlila i rekla: "Nikad nemoj zaboraviti onu plavu djevojčicu, koja je umrla...!!!" Odmaknula se da bi mu i drugi čestitali, a onda je ugledala njega... Nervozno je gasio cigaretu, a kad bi podigao glavu, pogledi bi im se sreli. Frend joj je dobacio lutkicu koja joj je ispala iz ruke. Marija je napravila korak nazad... Bio je to posljednji korak života. Pred njom je bila nepomična dubina smrti, svi su vrisnuli vidjevši je kako pada niz stepenice, a ona nije čula nijedan jauk, nijedan jecaj... Krv joj je oblila lice. Marija - Marija - čulo se jecanje prijateljica... Osjetila je da joj je netko podigao glavu... Otvorila je oči i ugledala njega... Nije mogla zadržati suze... Tiho mu je šapnula "ZBOGOM" i krenula u potpuno nepoznati svijet... Onaj dan kad je bila sahrana, kiša je neprestano i neumorno lijevala.. Duga kolona dečkiju i djevojaka, išlo je za kovčegom ......PLAVE DJEVOJČICE ............. |
