Svratila je u cvjećarnu i kupila buket karanfila, uputila se prema grobljanskoj kapiji:
- Opet vi gospođice - čula je, dubok, dobro poznat glas starice koja je tu živjela:
- Da opet sam došla
- Znam dijete moje, ali ti si sama i sjediš na ovom mjestu, čuvaj zdravlje, dijete moje. Mrtve ne možemo podići, i ako ih se svakog dana sjećamo.
Uputila se prema ogradi na kojoj je pisalo Rođen 1987.- umro 2006. godine. Sjela je na klupu i srela se sa Markovim očima. Činilo se da su danas vedrije. Taj osmjeh činio joj se, danas se opet obradovala što je vidjela tu sliku. Dobro se sjeća onog dana kada se slikala za indeks i bila je ponosna što su toga dana postali studenti. Suze su joj se slijevale niz obraze i odmah sušile od vjetra i jecaja. Pod nogama joj je šuštalo lišće i išla za Markovim kovčegom.
-Da ja sam kriva za njegovu smrt. Ali sada je kasno da se greška ispravi. Mislila sam samo na sebe i zadovoljstvo duše.
Marko i Anja su se upoznali još u djetinjstvu. Išli su zajedno u gimnaziju, prijatelji su se šalili na njihov račun. Govorili su im da su blizanci, jer gdje je bio Marko tu je bila i Anja. Izdvajali su se i šaputali jedno drugome svoje tajne. Ni profesori nisu imali ništa protiv toga jer su bili odlični učenici. Marko je živio s majkom koja je Anju voljela kao rođenu kćer, a i njeni roditelju nisu imali ništa protiv njihovog zabavljanja jer je Marko bio pametan i simpatičan dečko. Došlo je vrijeme da se upišu na fakultet. Marko na medicinski, a Anja na filozofski. Čekao je ispred fakulteta. Razdvajali su se samo kad su morali. Jednog dana u Anjinom društvo došao je student treće godine, Andrej. Odmah je zavrtio mozak svim djevojkama, a njemu se svidjela baš Anja. Imao je novac, auto i bio je lijep. Ni Anja nije bila hladna prema njemu, pogotovo što su joj se sviđali njegovi komplimenti. Izlazila je s njim i provodila se. Mislila je da je ovo s njim samo avantura. Anja je počela popuštati u školi, nije htjela da je Marko čeka ispred fakulteta, jer je osjetila da se zaljubila u Andreja. Izbjegavala je Marka poslije predavanja, Andrej ju je vozio autom kući. Jednom prilikom Andrej ju je vodio na žal. Bila je pijana i molila je Andreja da je vozi kući.
- Ne ljubavi spavamo zajedno kuća je dovoljno velika za sve nas - rekao je Andrej.
Odveo je u drugu sobu, ljubio je kako samo on to može. Anja se nije opirala. Odjednom je netko došao i upalio svijetlo.
- Odlazi među nama je sve gotovo - reče Anja.
Bilo joj je neugodno što je Marko vidio sa Andrejem, ali je brzo to zaboravila jer je voljela Andreja.
Sutradan joj je majka rekla: Tražila te Markova mama i rekla da si ti kriva što se Marko razbolio. Ali čini mi se to kao i kod drugih muškaraca. Mislim da bi ona trebala imati razumijevanja za tvoje patnje.
- Žao mi je Marka, ali mama što mogu. Ja volim koga ja hoću i baš me briga što drugi pričaju.
Danas je Anja mislila da izgleda kao kraljica, jer Andrej slavi 23-ći rođendan i ujedno njihove zaruke. Kada je pošla rekla je majci
- Sačekat ću Andreja ovdje.
Na stubištu je srela Markovu mamu uplakanu i zbunjenu.
– Tebe trebam ANJA. On umire i samo tebe doziva. Hoće zadnji put da te vidi.
– Ne mogu danas doći ću sutra. Pa nije valjda tako bolestan.
- Prekasno će biti, pođi sada.
U bijeloj, u maloj sobici ležao je mladić koji nije ličio na Andreja.
- Anja, došla si, želio sam te vidjeti. Uhvatio ju je za ruku. Osjetila je da su hladne ali se nije branila. Plašila se njegova pogleda.
- Znaš što Anja, ja umirem, ti ćeš me zaboraviti, a ja nikad neću vidjeti tvoj smiješak.
- Ozdravit ćeš Marko, ti moraš ozdraviti.
- Anja, htio sam ti reći nešto. Izvadi iz ladice moj dnevnik. Čuj reći ću ti svoju tajnu, ja bolujem od leukemije i doktor kaže da neću ozdraviti. Anja dolazi na moj grob sve dok se ne udaš.
U grudima joj je sagorijevalo. I dalje je padalo i puhao vjetar. Umro joj je na rukama. Tada se na njegovu grobu zaklela da se nikad udati neće i da će mu na grob dolaziti i donositi cvijeće, crvene karanfile koje je on htio da ona nosi na njihovom vjenčanju.
Post je objavljen 21.02.2007. u 20:32 sati.