Živim u sjenci sjenke tvoje...i znam da to znaš, šminkam stvarnost tvojom bojom, jer drugačije ne umijem!
Sve je lažno, ovaj svijet je lažan...Ne želim pred lažnim svijetom lažno se smijati...ali to nije osmijeh, to je grč, ljudi su slijepi!
Lijepi dani, nasmijani nekad bili za tebe, za mene, a sad sve same skice, neke druge ulice i srce skitnice zgaženo nehotice...Znam da znaš!!!
NESTAJEŠ...jer u svim snovima ti vratim sve te prazne rijeci praznim danima, jer kraj tebe nisam vise...Priča odavno nije fer ljepotica i zvijer, suviše razno sve je ovo prazno, prazno, zarazno i neprolazno...Svakog dana, sata, minute vraćam se našoj prici ZAR MISLIŠ DA SE STVARNO PONOSIM TIME????
Plašim se priznati da još postojiš, rane bole...i da mi fališ...fali mi dodir, osmijeh, riječ...fali mi lice i naše glupe sitnice...
Dosta KRIVICE, ptice selice su odavno otišle na jug! Otišla sam i ja iz grada, nisam mogla vise...i svi ovi novi pogledi me plaše PROKLETI SRETNI ZAGRLJENI LJUDI TE ULOGE SU BILE NAŠE, samo moje i tvoje, A GDJE SMO SADA, pogledaj u mene, NEMA ME, obećala sam ti da ću otići i otišla sam...postoje samo uspomene naše i poneki trag nemoguće ljubavi...KOLIKO DAJEŠ TOLIKO I DOBIJAŠ...
U našem gradu sada postoji jedan život gdje PRESTAJEM JA, GDJE POČINJEŠ TI, JEDNA LJUBAV GDJE BILI SMO MI, GDJE SADA SU DRUGI...
JEDNA LJUBAV-MI...i reci mi što je to ponos, što je to sram???
Ne, nikada za to s tobom nisam znala pa ne želim ni sad!!!Sve naže suze saprala je kiša, na kraju nisam sigurna ni da li si plakao, nit da li si dno dotakao, a takav kakav jesi, takva kakva jesam slagali smo sami sebe...nismo imali snage za borbu protiv onih koji su krojili naše živote...kao da smo djeca bez prava glasa...otišla sam, a ti si se vratio starim stazama svom vjernom piću i ludim provodima...
Znam mene ni svi peroni ovog svijeta neće nikad nimalo promijeniti I DALJE ISTI BLEJER IZA BLOKA I UVIJEK MAJSTORSKOG OKA NIKAD IZVAN SVOGA TOKA I DALJNJEG ROKA NA PUTU DO SVOJE SREĆE...
I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli mi skreće, a onda padne noć..prokleto dugi sati...Ali znam sve je ništa, slomit ću kazaljke vrijeme će stati,...tražim te, sanjam te pijanim očima u noćima, u tuđim licima u stanovnicima nekih drugih svjetova.
Šutim jer znam da ti znaš jedini moj TI KOJI ODAVNO MOJ NISI...Svaka sekunda kao godina, ali barem sad znam na čemu sam i znam da NEMA NAS...
Spremna sam biti ponosna i nasmijana pred svima, iako te kad sam sama, i dalje oblikujem od oblaka dima...
Oprosti sto nisam imala snage da te slažem i zaželim sreću, AL ŠTO ĆE TI TO OD MENE???
Sve uspomene s kaputa stresi samo budi to sto jesi, TU GDJE SI što god da se dogodi budi ok i nikad ne saznaj kako boli kad NEKOG VOLIŠ, A NEMAŠ, VOLIŠ I LOMIŠ SE DA IZDRŽIŠ!!!
Ostaje nada da će nekad netko htjeti da shvati mene...MOJA LUTANJA, MAŠTANJA, SANJARENJA I ZNATI IH PRATITI...i tko zna možda jednom sretneš me, ali srest ćeš samo prolaznika slučajnog, običnog čovjeka i pogled leden...
IAKO TE TAJ NEZNANAC NEKAD VOLIO VIŠE OD SEBE!!!
Post je objavljen 09.02.2007. u 14:41 sati.