He he he, nakon dugo vremena, ponovno sam osjetila miris kazališta. Onu divnu atmosferu potisnutog uzbuđenja, graju ljudi koja se polako primiče garderobi, lagano kretanje prema ulazima, mooving, stolice što škripe, katalozi, prigušena svjetla, muzika... Srce mi je titralo kad sam se uvalila u prvi red desno, sinoć, s cijelom obitelji dovučenom ucjenom i psihološkim ratom – moraju znati tko je Edith Piaf.
«Predstava traje tri sata i ima jednu stanku» - rečenica je koja me zabrinula: hoće li moji klinci koji ne znaju ništa o vrapčiću upaliti igrice na mobitelu (u prvom redu desno)?
Jasna Bilušić, eh ona! Junački je otpjevala od prve do posljednje pjesme, skakućući najprije čupava s plac-zurkom na bljedunjavokoščatoj glavi u crnoj, neuglednoj, bezličnoj haljini, sa pilećim prsima na kojima se klatario zlatni križ, da bi kasnije kosu svezala prema gore, sa hrpom ofucanih uvojaka – skroz bezlična, nedotjerana, prosta, neokićena, gotovo ne presvučena od prve do posljednje scene.
A činilo mi se da gledam najljepšu predstavu, punu boja, pokreta, zvuka, poruka, život žene rođene na ulici, slijepe od treće do neznamkoje godine, odrasle u bordelu, žene koja je znala samo za kurve, lake žene koje su svojim tijelima aktivno zarađivale za život, znala je samo za blud, okružena prostitutkama i pohotnicima koji su došli na izvor koji svesrdno utažuje njihovu glad. I sama je uronila u taj život, jedini koji je znala, jedini koji je imala, rodila sa sedamnaest, i kao kakva životinjica, ne znajući što je majka, o djetetu se brinuo netko drugi.
Život, nalik na priču o snu koji loše završava, protrčavao je pozornicom, dotičući se svega što ju je pratilo: od Lepleea koji ju je povukao u svijet šansone i pružio priliku, preko ljubavi, uglavnom nesretnih, prolaznih veza, raznih parazita koji su se besramno okorištavali njezinim novcem, do alkohola, droge, jezika ulice, sumnjivih tipova, padova i dizanja, automobilskih nesreća, osobnih tragedija, život pun strasti koja ju je iscrpljivala, uvijek u potrazi za ljubavlju, za prijateljima. U vječnoj borbi sarkazmom, humorom borbi protiv životnih neminovnosti, otrgavala se bijedi i osamljenosti jeftinim vezama, naivnim vjerovanjima i odanošću, gruba, burna i žestoka, pomalo tiraninka, ali u očajnom strahu od samoće, bila je spremna biti do kraja odana onima koje je voljela.
«Njezin prodoran glas ponekad metalnog prizvuka, ponekad kotrljajuće titrav u ljubavničkom zanosu ili kriku boli, ili u trenutku kada je preplave osjećaji, čežnje, snovi i traženje ljubavi, doista nitko ne može imitirati. Iz najbanalnijeg teksta ona je znala napraviti veliku umjetnost i kako je jednom rekao Boris Vian: ona može pjevati i telefonski imenik, a opet bi vas prolazili trnci od uzbuđenja pred tim prodornim, ekspresivnim glasom, nabijenim emocijama.»
Jasna Bilušić otpjevala je maestralno, majstorski, ne znam je li to, ipak, imitacija ili izuzetna sposobnost, nadarenost, talenat, besprijekorno zanatsko umijeće ili što već, ali ....
Aplauz je dugo trajao, kraj predstave kao da je tek pauza, moji su oduševljeno pljeskali, pjevušeći do kuće zadnju melodiju...
