Nisan ja kriv ... kriv je Goran. Leš. Jedan od one ekipe ča su lani bili učinit đir do Černobila i potegnit koju sliju ... ka sjajan uvod, pokazat će se ... u gledanje istoimene serije od koje me još i danas boli želudac kad je se sitin ... i koju nisan moga pristat gledat kad bi se uvatija. Srića da jema samo pet epizoda. Daleko san ja odmaglija, lipo do Černobila i one dižgracije iz 1986. godine ... Ovod ipak nije rič o tome. Spomenuti Goran je nikidan, na grupi o rejoplanima (avionima, za sjevernjake) objavija par slika P47 Thunderbolta, najvećega lovca na pogon propelon (elison, za sjevernjakle) koji je ikad napravljen, a koji je letija u zrakoplovstvu bivše države. U ona doba kad su nan Ameri davali stare ramine da is se rišćaju, a usput ka ono učinu dobro djelo ... kad je drug Brko bija zatvorija špinu.
E ta slika me je malo poškakjala ...
- Di je to snimljeno?
- U tehničkome muzeju
- Izložba oli stalni postav
- A ča ja znan ...
Nakon kratke konverzacije sa uzročnikon ovega đira, ne budi linčina, iako smo mi južnije od Sv. Roka baš na lipome glasu, i pitaj onega ča sve zna. Googla. Nađen broj, i jedna šinjorina ugodnoga glasa mi objasni da je to dio stalnoga postava, prometni dio. Jupiii. A kako se u ta doba odigrava i Festival Svjetske književnosti, mislija san da ću i to uspit povirit. Ali zaludu ... Kad san doša gori, vidija san da ti dan nije na programu bija niko od oni ča mene zanimadu (Carl Lagercrantz, ponajprije!) pa san to prikrižija. Pokazat će se opravdano. Jerbo san jema dan ispunjen stoposto!
Ajmo polako ... Kako san doša ujutro u 5:00 na Autobusani kolodvor, tribalo je malo doć sebi, jer se baš i nisan te noći naspava ... nije bilo mista za pružit se 
Nakon prve nessice ... uputija san se do Trga ... i kako sui davno pri mene rekli, stariji i pametniji od mene, svaki pravi Dalmatinac se MORA slikat kraj Bana Jelačića, kojemu su taman prve zrake sunca obasjale kapelin ...
Tehnički muzej otvara tek u devet, pa san malo probaulja po butigan okolo Trga. Ispalo je da ona jedna Ness nije ni blizu dovoljna da me drži budnin, pa san malo pojača dozu, pocrtanu sa Cedeviton ...
Naravno, uz čitanje libra koji san dobija (fala lipa, Slađo!) odma čin je doša u mašogradsku knjižnicu ... Pa san se lagano uputija u Tehnički muzej „Nikola Tesla“ ... di san zadnji put bija davne 2012. pogledat izložbu „Oluja u minijaturi“ ... i to na oni dan kad je napokon oslobodilo generale Gotovinu i Markača.
Vidin da se uređenje okoliša nije baš puno odonda prominilo ...
Još prije ulaza me dočekalo ništo ča u Našoj Lipoj teško da moreš očekivat ... pametna šentada (klupa, za sjevernjake) maloga Mrvoša iz Solina. Bravo!
A potla san platija ulaznicu i krenija da ću put prometnoga dila stalnoga postava, krajičkon oka san ugleda ništo CRVENO ... asti da sad ne rečen ča ... pitan šinjorinu da ča je ono tamo? A stalni vatrogasni postav, gospon ... Dobro je, nije mi rekla dedek. Još 
Sramin se i stidin se ... ča nisan detaljnije proučija katalog stalnog postava. Kvragu i rejoplani, jeman cili dan vrimena ... gremo najprin povirit pumpjersku izložbu. Osin zanimljivoga rješenja za dostavu vode vatrogasnin pumpama, kad nestane osnovno punjenje ...
Bilo je tot još puno lipi stvari ...
    
  
 
Eto, sad san miran, vatrogasna duša mi na mistu  pa san moga prić na prometni dil ... najprin, ka ča je i red, tonobili, na prvome mistu ovi gaštapan (žohar, za sjevernjake) kojega je još Hitler naručija, a koji je, iz meni nerazumljivih razloga, osvojija srca milijuna ljudi po cilomen svitu ...
... pa onda mala električna šešula, plod domaće pameti koja je, nažalost, ostala samo mrtvo slovo na papiru ...
... jedan od oni koji i dandanas spadaju u kategoriju „i tata bi, sine!“ sa poznatin ostima (trozupcen, za sjevernjake)
Pa onda ova tri, iz koji je, ako me možđani ne varadu, nasta ONI Audi kojega poznajemo ...
... opjevani veteran naših cesta, koji je mnogin šoferima od nas bija prvi auto u koji su seli ...
... simpatični dida od Spačeka ...
... malo iščenčukan, ali ipak Mercedes, i to od sportskoga pedigrea ...
... jedan od oni u kojima su se Eliot Ness i Al Caponeovi momci ganjali po Čikagu
A kad san vidija OVO, ne z nan zašto, pa mi je napamet „Alo, Alo“ i oni mali tenkić iz serije
Seriju kopnenih prometala, makar u ovome postu, zaključujen sa prekrasnin starinskin tramvajen ...
Morskih baš i nije bilo puno, po prirodi stvari. Iznimka je ova mini-podmornica ... u koju se čak moglo i uć unutra, sa gornje etaže ... naravno, to vridi samo za đentilast svit, a ne za ovakove robusna ka ča san ja
... a ostatak je, većinon, bija predstavljen sa krasnin maketama brodova ...
  
Napokon, doša san do onega ča san iska, P47 Thunderbolt, najveći jednomotorni rejoplan na pogon propelon. Ovi je od oni zadnji modeli, ča je dobija kapljastu kabinu da more vidit skroz okolo ...
Kojemu je društvo činila šarolika ekipa propeleraca ... sitnih i onih malo većih ...
  
Znala se i tu nać koja maketa ... i koja zaostala šešula, koja se vidila tek kad san se popeja uzaskale ...
  
Od jedne prostorije pune avionski motori, izdvojija san samo ovega mlažnjaka ...
A gori na katu, svemir! Na početku dvi posebne rakete ... jedna koja je odvela prvoga čovika u svemir ...
... i prvoga čovika na misec
Ruska svemirska kompozicija Saljut-Sojuz ...
Američka šešula Mercury kojon su probali parirat Sovjetima, koji su već slali po dva čovika u svemir, a oni bi u OVOME jedva učinili par điri oko Majčice Zemlje (koja definitivno nije ravna ploča! )
Sovjetski Lunohod, koji se skita po Misecu ...
Gori je bija i planetarij, koji u ta doba nije bija otvoren. Moran ča ostavit i za drugi put
Poslin svemira, nastupaju malo „zemaljskije“ stvari ... prve pisaće makinjete i štampadurske makinje ...
Makinjete za žvakat numere (brojke, za sjevernjake) ... najprin one deboto ručne
... pa prvi sramežjivi primjerci kompjuteri ...
... dida i unuk gramofon ...
Prvi primjerci one kašete (kutije, za sjevernjake) sa pokretnin slikan ...
... i na kraju moga posjeta ... ono bez čega se nijedna poštena žena prije nije mopgla udat, a da ne donese u dotu ... njezino veličanstvo Singerica
Noge su me zabolile ... tribalo jer malo odmorit. I kakvi je to đir do Zagreba, a ne timbrat kartelu na Matoševoj šentadi na Gornjemu gradu
... potegnit najlipšu vizuru Katedrale ...
... malo zagrebačke panorame odozgar ...
... i izljeva navijačke ljubavi prema Mučkom Đubretu 
... i to je, bar kako san mislija, bija kraj obilaska. Doli san se, u kafiću „Argentina“, naša sa Dujon, tajnikon kluba lječenih Sućurani u Zagrebu ...
... di smo u plodonosnome razgovoru pritresli sve kaštelanske monade, pa san čuja nike stvari za koje doli nisan jema veze ... svit je mali
Duje je iša za svojin poslon, a ja san još izija slaju, da se malo razladin ...
Popija bi ja još koju kafu, ma me je straj, jer san is odjutros popija već deboto ka pokojni Pinč, pa san tuka po Cedeviti ....
Obaša san još par butigi, i taman da ću malo odmorit, pri nego se nađen sa prijateljen Zvonkon ... a onda mi isprid aparata iskoči OVO ... onda san se sitija da je večeras trka nemogući tonobili koju je organizira Red Bulll ... a ovo je bila samo jedna od uvodni monadi ... kraj ovoga oni ča palidu gume na Gospici izgledadu ka male bebe ... da ne rečen ka mularija sa BMX biciklan
   
Svemu dođe kraj, pa i ovoj mojoj điradi ... kako je sa banon počelo, u zoru, tako i završaje, u smiraj dana ...
Malo smo Zvonimir i ja proćakulali, i već je tribalo poć na autobus ... gotovo, game over ... neću van njanci govorit kako san se osjeća, nakon priodanih desetak kilometri (osobni rekord!) ... mislin da slika govori bolje od iljaduiosansto besid ...
Uletija san u bus ... Zaspa san ka mala beba pri vengo ča smo krenili ... Probudija san se samo kad smo arivali u Macole ... radi „zova prirode“ i da se prigodno izbeštiman jer je ledeni čaj vulgaris (po litre!), inače u normalnin butigan uvr glave šest (6) kun, bija ČETRNAEST (14) KUN, ne u restoranu nego u butigi, mora san to uzest jer nije bilo vrimena za sest izist ča sa žlicon ... a oni činu monade koliko su cijene na otoku, koliko u Dubrovniku ... grrrrr „#$%& (biip!)
Žaj mi je samo ča nisan onako iza sna slika i druge cijene. Našin svin državnin televizijan je bitno kolika je kolona na Lučkome a o ovome njanci beside! Dabogda se cili život kupali na Jarunu i Bundeku! Eto tako!
Adio do kojega drugoga đira ... makar do snimanja Milijunaša. I ne znan zašto mi niko živ ne viruje da nisan bija na snimanje  ... ako ne virujete, eno neka van Duje reče
Zdravi mi i veseli bili !!! 
|
