... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Kako vrime leti, ili još bolje kako stario ljudi govoridu, da dica brzo restu ... zli jezici bi dodali na to – pogotovo tuđa
Gospe mi, i meni se pari da san jučera vodija Vinku u školsku dvoranu na doček prvaši OŠ Kneza Mislava ... vrući deveti misec, a dici prvi susret sa skulon, sa profešurima ...
Za zebnjon smo očekivali, pokazalo se neopravdano, njezine prve rezultate u skuli ... petice su sustizale jedna drugu, i na kraju rezultat nije moga bit bolji ... prva svidožba je bila puna petic od vrja do dna ... pokazalo se da je to bija samo početak jednoga prekrasnoga niza
I sad neka mi ko reče da nije zaslužila svoj libar ... kako ga je njezin ludi pape nazva „Nima meni do Vinke ... i do moga Mašograda“ ... di je i ona, ka glavna zvizda, odrecitirala svoju besidu na promociji ...
E, a da kako će se nazvat knjiga, nego po poznatoj pismi grupe „Metak“, koju mi je prijatejica Paola pustila na Radio-Dalmaciji, odma nakon ča je čula da je Vinka došla na svit ...
I knjiga se tribala zvat „Miss Levi's“ ka i pisma, ali nije, radi razgovora ugodnih sa „Levis Hrvatska“ ... na kraju san doša nekako do Brodarića i pita mogu li ovako nazvat libar (“Nima meni do Vinke ...“, fala Nenadu Šiškovu na posredovanju) ... ostalo je povist.
Najboji komentar koji san dobija na libar je „ono kad znaš da nisi Tin Ujević, ali se tu večer tako osjećaš“ ... i nikad se ne mogu dovoljno zafalit svima koji su pomogli da knjiga ugleda svitlo dana, Marijani Vulas, Ivici Žegarcu Žutome, mome kumu @pechini, nenadu Sokolu, Milanu Hodžiću, Nikoli Listešu, Sandri Zokić, Vjekoslavi Sokol, Zlatku Gallu, Ivici Antunoviću, Dijani Putnik, klapi Podvorje, ekipi iz KPU "Kampanel", mojin najdražin maškaran, Ireni Bratinčević, Jošku Šariću i neka mi oprostidu ako san koga zaboravija ... ka i svima onima ča su napunili Podvorje kad je bila promocija ... a meni srce veliko da san jedva proša kroz oni volat u Gospojsku štradu
Život, i skula, gredu dalje ... već je Vinka počela pomalo ronzat kad bi je tija slikat, zato me je i začudilo pitanje „tata, moreš li nas doć slikat u školu“ ... da je li mogu?! I na trepavican ako triba!!!
Pokazalo se kasnije da su Vinka i još par „kolovođa“ organizirale navijački party povodom nastupa naše reprezentacije na svjetskome prvenstvu u Brazilu ...
Bija je to i pravi scenski nastup, a ne samo puko pituravanje ...
I opet ćaći srce veliko ka kamion šleper, a taman su mi par dan prije pripomenili da Vinka jema sve osin ča nema inicijativu ... a ona, među ostalima, OVO organizira. Jupiiii!!
Približilo se brzo i poluvrime u osnovnoj skuli ... odlazak na eskurziju u četvrtome razredu ...
Počela je vježbat i u vatrogasac ... koliko san puti ponovija, još ću proširenje srca dobit ... opet srce veliko i zaigralo, kad san je prvi put odveja na vježbe, vidin od ovo dice ča nastupaju, svakome je bar jedan od predaka (mater, otac, baba, dida) bija oli je još u vatrogascima ...
Ovo je bija jedan od prvi nastupa na županijskome natjecanju, kad su bile najbolje i u muškoj i u ženskoj dičjoj konkurenciji. Ajme tuge kad su doznale da u njiovoj kategoriji nima državnoga natjecanja
Vrime leti, a Vinka se sve teže slikaje. Dapače, biži kad se mašin za fotoaparat, ovo je bila jedna od ritki situacija kad san je udobrovoljija ... kad smo bili do Imotskoga i obać Modro Jezero ...
Škola se približila kraju ... kad su se svi uredili za „Ples Osmaša“ ...
Kako je počela, tako je i završila ... osma pohvalnica za odličan (5.0) uspjeh ...
... sa prigodnon knjigon koju je za to (sve pet!) dobila ...
Prigleda san knjigu, smišna, lipa, pitka, popularno napisana ... i vodeći se profesionalnon kurtijožitadon (radoznalošću, za sjevernjake!) gren vidit ko je pripremija i štampa ... a kad ono piše, doduše najstinijin slovima, „OTISNUTO U KINI“ ...o tempora, o mores .. čemu se više čudit.
Sad Vinku čekadu druge „borbe“, upis, prilagođavanje na novu ekipu, nove profešure, nove školske običaje ... Želin jon svu sriću i da dalje nastavi tako da daje sve od sebe!!!
Jedva san dočeka... zadnji put smo bili Zlato Mamino (tm) i ja, kad je bija sprovod teti Jelici, pa smo morali bižat nazad, jer je Neven mora negdi odit sa malon ... i evo već danima, da ne rečen misecima, čekan da pristane ova gnjila kiša, da se poklopi lipo vrime u nedilju i da mi je Zakonita jema slobodan dan! Napokon se i to dogodilo
Nekad davno, makar nekima teško bilo pojmit da san i ja bija teenager i malo elegantniji vengo ča san sad ... na Šoltu san odija puno češće. I bila je prava ilustracija one beštimje iz naslova ... Danas su neka druga vrimena. Ne druga nego treća!!!
Davno su prošlo ono kad si mora poć na Šoltu, pa se vratit sutradan. Oli afitat (iznajmit, za sjevernjake) stan kad ti dite sa Šolte krene u srednju skulu oli fakultet u Splitu.
Danas, čak i u zimsko vrime, jema dovoljno trajekti i katamarani da se more normalno poć na posal, oli u skulu i na fakultet, pa se vratit doma. A liti ... nije baš da gre svako malo ka za Supetar ali se da dobro isplanirat putovanje. Ka ča san i ja mislija da san učinija
Krenili smo u devet i kvarat, sa trajekton „Biokovo“ ... sa vrlo zanimljivin okolišen u Gradskoj Luci ... makar ovod blizu pokojnoga „Dalmacijavina“ ...
Lipi veliki klimatizirani salon, kafić koji ti ne odere kožu ako oćeš popit tri nessice (zaboravija san spomenit da smo bili u kompletnome sastavu!) ... a pokretne skaline do gori su samo šlag na tortu.
Brzo san zaboravija na ona navigavanja "škovaceran" klase Šoltanka ....
Ako i jema oni kojima smeta klimatizirani zatvoreni prostor, samo se triba popet uzaskale na palubu natkrivenu velikon tendon i guštat na friškoj ariji. Dobro, neće van baš odnit kapu sa glave, jerbo naviga do Rogača deboto uru vrimena (Kad in nije valja Lastovo ča je navigava po ure, ali je nekin osjetljivin ušima bija priglasan ) ... ali lišpe je nego doli, bar dokle je fibra u zraku okolo trideset. Kad se popenje na četrdesetak, to će već bit drugi par postoli ... dočeka nas u Rogaču rođo Toni, „mali“ o Nine i Boška, i pribacija najprin kod nji. Zna san da je Boško zgradija kuću, ali nisan moga zamislit kako je lipa dokle nisan doša blizu i povirija unutra ... Malo smo fermali kod nji, pa počeli turneju ... najprin kod Kaštelančevi, ali smo is našli „desetkovane“ ... baba Zore u crikvi a Zorana, šefica „Turističke“ bila je nidir poslon okolo i žaj mi je ča je nisan vidija, jer smo morali dalje. Nina, Boškova žena, rekla nan je da ne kasnimo na obid ...
Kod Vicka Kaštelanca smo samo prozujali kroz konobu ... uspija san od njegove bogate OPG ponude samo ovo slikat ...
... i provat njegov „opol“ (roze, za sjevernjake) ... uz mumanje domaći trišanj ... mmmmm
Onda san već počeja puvat od vrućine, kad smo išli priko Gornjega Sela do Poldovih, do Ive Garbina ... di smo is uvatili taman oko obida „#$%& ... enti iznenađenje ... jer san jedino Toniju tj. Bošku najavija da dolazin, ostalima san se samo javija kad san već doša u Rogač ... velika glupost koju više ne smin ponovit!!! Uz ono spomenuto sa početka, da san bija veliki optimista kad san mislija sve na miru obać i poć doma sa vaporon u 15:00 ... Dalje je sve išlo ubrzanin tempon ... kod Bavčevići na obid, pa ispratit Ninu na posal i dočekat Boška (radi je ujutro, u Stomorskoj!) ... jedva san se još stiga pozdravit sa Boškovin braton Nenadon i ocen Đuron, nisan se ni okrenija već smo pičili nizdol, bilo je baš, kako se ono reče „na knap“
Tri ure, opet „Biokovo“ ... samo ča san se ovi put malo više zadrža na onoj otvorenoj, gornjoj, palubi, u razgovorima ugodnim sa Tonijen Tarašićen ... kako je svit mali, ne vidin ga misecima, pa se nađemo u isto vrime na istome trajektu
Ura vrimena navigavanja je prošla začas ... za zanimjivin pogledaon na jedrilice koje su iskoristile lagani popodnevni maeštral ...
Lagani pogled na ove dvi ploveće grdosije na vanjskome vezu ...
... i na ovu lipoticu privezanu uz Zapadnu obalu ...
... nisi se okrenija i već smo bili na kraju!
Zaboravija san napomenit, „Moju Kobilu Suzi“ san jutros ostavija na Jokerovome parkiralištu, a do trajektne luke smo se odvezli „Cameo“ taksijen ... malo je daleko za na noge, pogotovo po ovome zvizdanu, a i cijena karte je bila dosta manja nego da smo svo troje platili kartu „Prometu“ ... za švercanje san prestar, a i nisan baš neprimjetan.
Istin puten, naravno, i sa istin taksijen nazad ... straj me i promislit koliko bi me doša parking u Luci, čak i da san ga naša ...
Lako ča je meni bilo drago malo điravat, ali bilo mi je drago čut pitanje moje Vinkice: „Oćemo li se mi koji put poć okupat na Šoltu?“ ... na što san, oduševljen, odgovorija potvrdnin ginganjen glave gori-doli.
A svima ča san is ovako brzinski „priletija“ danas, obeća san da ćemo doć, makar u skraćenome sastavu, kad malo minedu vrućine ...
Zdravi i veseli bili!!!
P.S. Zaboravija san napomenit, pošto su i jučer, na "Fešti o' boba" i danas, na điru do Šolte, vrimenski uvjeti bili idealni za slikavanje ... nosija san ovi moj "secondo" fotoaparat, ono, da more stat u žepić, a da opet napravi bolje slike od mobitela (mislin na NORMALNE mobitele do 2000 kn!)
Zadovoljan san sa slikan ... i nema razloga da ga opet ne koristin u sličnin uvjetima ... kad mi baš nije potribna "ultima" kvaliteta nego brzina i da mi ne otegne rame rusak sa komplet opremon.
Lani mi je promakla, zato san je ove godine tako željno očekiva. Feštu o' boba, a ča ste mislili, a?
Ali ova (biiip!) „#$%& kiša nikako da nas mola na miru ... tribalo je sve to bit još početkon petoga miseca (svibanj, za sjevernjake), oko svetoga Duje, ka i svake godine ali ove monsunske kiše su nas sve zatekle ... ka da smo u podan Himalaje, tamo di, znan još iz osnovne, pada najviše kiše na svitu.
A lipo san govorija punici, da posadi angriz (rižu, za sjevernjake) a ona tvrdoglavo posadila pome (rajčice, za sjevernjake) ... ajde, bar is nije tribalo puno zalivat. Koliko je kiše napadalo, deboto da ništa nije tribalo zalivat, pa su se ovi iz „Vodovoda i kanalizacije“ vatali za glavu, jer in se obično u ovo doba godine podupla potrošnja, ka i prihodi, ofkors
Nisan moga zamislit da ću jedva dočekat ovo sunca i da se napokon u teretani počmen znojit. Jerbo san do nikidan, deboto, spava pod jorganon i na posal odija u jaketi. Oli bar u điletu
Je da odavna ništa na blogu nisan napisa, ljudi ... baš mi se ono po ovoj kiši ništa nije dalo
Sad ćemo to brzo nadoknadit ... odma san živnija čin me obasjalo malo Sunca. Skoro ka WALL-E
Danas je, za ne falit, bila i utakmica resprezentacije Hrvatske kontra Walesa. Koliko je igrači bilo blesirano (ozlijeđeno, za sjevernjake) čisto me je bilo straj kako ćemo proć. Kad oni Bale „bip, bip!“ ubaci u petu brzinu, moredu mu Vida i Lovren meknit soli na rep
A i općepoznato je da naši, još od osamostaljenja Hrvatske, najgore igraju u šesti misec, jerbo je svima gotovo prvenstvo, svi su jednon nogon na GO, ili razmišljaju o novome unovčavanju svoji skupocjeni nogica ... ali kako su ovi igrali, dovoljno je bilo da Perišić malo više „zagrize“ .... i to je bilo to.
A ča smo morali umirat od straja kad je on izdušija i još izaša vanka ... e to je već stari dil našega folklora i naslijeđenoga balkanskoga mentaliteta „lako ćemo“
Ali dosta o balunu ... odma nakon utakmice uputija san se na kambelovsko Brce, već godinama misto održavanja spomenute gastronomske pučke fešte ... Poučen iskustvon od prijašnji godin, nisan njanci prova prilaz sa zapadne strane. Odma san krenija sa istoka, od gomiliškoga mejaša, lagano uz more, kraj vrtliča „Mendula“. Sve puno!!! Asti100! Već san krenija ulicon prema sjeveru, kad san krajičkon oka ugleda jedno misto, taman za „Moju Kobilu Suzi“ (tm). Začas san kraj crikve prošeta na Brce, a namo: puno ka ŠIPAK! Jedva da se more proć ...
Najpri san ferma kraj štanda od udruge „Bijači“ ... baš mi je bilo lipo zavonjalo ...
Bob sa raštikon, sa zeru slanutka i suvoga mesa , ali bilo je lipo. Malo pikantno, taman po mome guštu!
Nisu zaludu osvojili nagradu za najbolje tradicionalno jelo sa bobom!!!
Kako se od ovi naši kvizaši nigdi ne moreš sakrit ... mora san zamolit Sanju iz „Bijači“ da slika Antonelu i mene. Pustija san nju malo naprid, jer da je stala izad mene ne bi se ni vidila
Malo dalje, udruga „Pozitiva“ je krčkala nešto na bazi boba u svojoj velikoj teći. Nisan moga provat njiov uradak, jer san još drža u ruci porciju boba i zelja od „Bijači“ u potrazi za nekin miston di mogu sest na miru to konzumirat. Zato san se tu pozdravijas sa Sofijon i Teon, starin kolegama sa posla ...
... nisan ja ka oni posjetitelji ZG Adventa ča sve obavljaju s nog. I to po onome ledu ... brrrrr!
Mora san negdi sest. Napokon, kad san naša slobodni komad šentade, dolazi mi jedan mali i govori ćaći „ovi nas je barba slikava u vrtliču“ ... i je, vidin da mi je faca poznata. I vidin još par dice, svi u malin kaštelanskin narodnin nošnjan. Nisan to tija propustit ovjekovječit ...
A on da san pronjuška malo okolo, da vidin ko „kriv“ za ovi dičji „dress code“ ... evo is, one su ...
... babe i matere od te dice, naravno, i one u nošnjama, jemale su na svome štandu slakarije sa bobon ka jednin od sastojaka. Respect!
Ni njiovo nisan moga provat, nisan smija pretjerat, jerbo me sutra čeka put na Šoltu ...
I ovi uradak moto kluba „Uspomena“ san samo registrira, ali nisan moga proć kraj nji, a da ne potegnen koju sliku uvik vesele ekipe ... ka i njiove teče, jer su to sve redon kulinarski znalci
Kakova bi to fešta o' boba da ne povirin u teću našega Matele ...
Izgledalo je skroz obećavajuće ... pa san uzeja jednu porciju. Nisan ni sumnja u sposobnosti kuvara, a ovo je stvarno bilo MAŠO dobro, za prste polizat. Jedino ča san se ja, da prostite, zajeba di ću sest. Ispod onoga velikoga četvrtastoga „suncobrana“ od kafića, pa kako je cili dan grijalo, ona tvrda plastika poviše se tako ugrijalo da je ispod bilo ka u sauni, da ne upotrebin sad neku težu floskulu, na bazi Zyklona B
Tribalo se već lagano pokupit ... već san bija diga tunju, ali ovo san mora zabilužit. I odnit jednu porciju doma ... mislija san da san sve vidija na feštan o' boba, od sladoleda sa bobon do boba i artičoki ... ali Gospe mi Blažene, prvi put vidin fritule/pršurate/whatever od boba. I to su bile skroz dobre & ukusne ...
Pokupija san se i završija moj posjet Kambelovcu, deboto u „brišućen letu“ ... Triba sačuvat snagu za sutra, i điradu do Šolte i moga Gornjega Sela, legla moji Garbinovi.
Zdravi i veseli bili!!!
sa „Levis Hrvatska“ ... na kraju san doša nekako do Brodarića i pita mogu li ovako nazvat libar (“Nima meni do Vinke ...“, fala Nenadu Šiškovu na posredovanju) ... ostalo je povist.
