... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Kako vrime leti, ili još bolje kako stario ljudi govoridu, da dica brzo restu ... zli jezici bi dodali na to – pogotovo tuđa
Gospe mi, i meni se pari da san jučera vodija Vinku u školsku dvoranu na doček prvaši OŠ Kneza Mislava ... vrući deveti misec, a dici prvi susret sa skulon, sa profešurima ...
Za zebnjon smo očekivali, pokazalo se neopravdano, njezine prve rezultate u skuli ... petice su sustizale jedna drugu, i na kraju rezultat nije moga bit bolji ... prva svidožba je bila puna petic od vrja do dna ... pokazalo se da je to bija samo početak jednoga prekrasnoga niza
I sad neka mi ko reče da nije zaslužila svoj libar ... kako ga je njezin ludi pape nazva „Nima meni do Vinke ... i do moga Mašograda“ ... di je i ona, ka glavna zvizda, odrecitirala svoju besidu na promociji ...
E, a da kako će se nazvat knjiga, nego po poznatoj pismi grupe „Metak“, koju mi je prijatejica Paola pustila na Radio-Dalmaciji, odma nakon ča je čula da je Vinka došla na svit ...
I knjiga se tribala zvat „Miss Levi's“ ka i pisma, ali nije, radi razgovora ugodnih sa „Levis Hrvatska“ ... na kraju san doša nekako do Brodarića i pita mogu li ovako nazvat libar (“Nima meni do Vinke ...“, fala Nenadu Šiškovu na posredovanju) ... ostalo je povist.
Najboji komentar koji san dobija na libar je „ono kad znaš da nisi Tin Ujević, ali se tu večer tako osjećaš“ ... i nikad se ne mogu dovoljno zafalit svima koji su pomogli da knjiga ugleda svitlo dana, Marijani Vulas, Ivici Žegarcu Žutome, mome kumu @pechini, nenadu Sokolu, Milanu Hodžiću, Nikoli Listešu, Sandri Zokić, Vjekoslavi Sokol, Zlatku Gallu, Ivici Antunoviću, Dijani Putnik, klapi Podvorje, ekipi iz KPU "Kampanel", mojin najdražin maškaran, Ireni Bratinčević, Jošku Šariću i neka mi oprostidu ako san koga zaboravija ... ka i svima onima ča su napunili Podvorje kad je bila promocija ... a meni srce veliko da san jedva proša kroz oni volat u Gospojsku štradu
Život, i skula, gredu dalje ... već je Vinka počela pomalo ronzat kad bi je tija slikat, zato me je i začudilo pitanje „tata, moreš li nas doć slikat u školu“ ... da je li mogu?! I na trepavican ako triba!!!
Pokazalo se kasnije da su Vinka i još par „kolovođa“ organizirale navijački party povodom nastupa naše reprezentacije na svjetskome prvenstvu u Brazilu ...
Bija je to i pravi scenski nastup, a ne samo puko pituravanje ...
I opet ćaći srce veliko ka kamion šleper, a taman su mi par dan prije pripomenili da Vinka jema sve osin ča nema inicijativu ... a ona, među ostalima, OVO organizira. Jupiiii!!
Približilo se brzo i poluvrime u osnovnoj skuli ... odlazak na eskurziju u četvrtome razredu ...
Počela je vježbat i u vatrogasac ... koliko san puti ponovija, još ću proširenje srca dobit ... opet srce veliko i zaigralo, kad san je prvi put odveja na vježbe, vidin od ovo dice ča nastupaju, svakome je bar jedan od predaka (mater, otac, baba, dida) bija oli je još u vatrogascima ...
Ovo je bija jedan od prvi nastupa na županijskome natjecanju, kad su bile najbolje i u muškoj i u ženskoj dičjoj konkurenciji. Ajme tuge kad su doznale da u njiovoj kategoriji nima državnoga natjecanja
Vrime leti, a Vinka se sve teže slikaje. Dapače, biži kad se mašin za fotoaparat, ovo je bila jedna od ritki situacija kad san je udobrovoljija ... kad smo bili do Imotskoga i obać Modro Jezero ...
Škola se približila kraju ... kad su se svi uredili za „Ples Osmaša“ ...
Kako je počela, tako je i završila ... osma pohvalnica za odličan (5.0) uspjeh ...
... sa prigodnon knjigon koju je za to (sve pet!) dobila ...
Prigleda san knjigu, smišna, lipa, pitka, popularno napisana ... i vodeći se profesionalnon kurtijožitadon (radoznalošću, za sjevernjake!) gren vidit ko je pripremija i štampa ... a kad ono piše, doduše najstinijin slovima, „OTISNUTO U KINI“ ...o tempora, o mores .. čemu se više čudit.
Sad Vinku čekadu druge „borbe“, upis, prilagođavanje na novu ekipu, nove profešure, nove školske običaje ... Želin jon svu sriću i da dalje nastavi tako da daje sve od sebe!!!
sa „Levis Hrvatska“ ... na kraju san doša nekako do Brodarića i pita mogu li ovako nazvat libar (“Nima meni do Vinke ...“, fala Nenadu Šiškovu na posredovanju) ... ostalo je povist.
