... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Lani mi je promakla, zato san je ove godine tako željno očekiva. Feštu o' boba, a ča ste mislili, a?
Ali ova (biiip!) „#$%& kiša nikako da nas mola na miru ... tribalo je sve to bit još početkon petoga miseca (svibanj, za sjevernjake), oko svetoga Duje, ka i svake godine ali ove monsunske kiše su nas sve zatekle ... ka da smo u podan Himalaje, tamo di, znan još iz osnovne, pada najviše kiše na svitu.
A lipo san govorija punici, da posadi angriz (rižu, za sjevernjake) a ona tvrdoglavo posadila pome (rajčice, za sjevernjake) ... ajde, bar is nije tribalo puno zalivat. Koliko je kiše napadalo, deboto da ništa nije tribalo zalivat, pa su se ovi iz „Vodovoda i kanalizacije“ vatali za glavu, jer in se obično u ovo doba godine podupla potrošnja, ka i prihodi, ofkors
Nisan moga zamislit da ću jedva dočekat ovo sunca i da se napokon u teretani počmen znojit. Jerbo san do nikidan, deboto, spava pod jorganon i na posal odija u jaketi. Oli bar u điletu
Je da odavna ništa na blogu nisan napisa, ljudi ... baš mi se ono po ovoj kiši ništa nije dalo
Sad ćemo to brzo nadoknadit ... odma san živnija čin me obasjalo malo Sunca. Skoro ka WALL-E
Danas je, za ne falit, bila i utakmica resprezentacije Hrvatske kontra Walesa. Koliko je igrači bilo blesirano (ozlijeđeno, za sjevernjake) čisto me je bilo straj kako ćemo proć. Kad oni Bale „bip, bip!“ ubaci u petu brzinu, moredu mu Vida i Lovren meknit soli na rep
A i općepoznato je da naši, još od osamostaljenja Hrvatske, najgore igraju u šesti misec, jerbo je svima gotovo prvenstvo, svi su jednon nogon na GO, ili razmišljaju o novome unovčavanju svoji skupocjeni nogica ... ali kako su ovi igrali, dovoljno je bilo da Perišić malo više „zagrize“ .... i to je bilo to.
A ča smo morali umirat od straja kad je on izdušija i još izaša vanka ... e to je već stari dil našega folklora i naslijeđenoga balkanskoga mentaliteta „lako ćemo“
Ali dosta o balunu ... odma nakon utakmice uputija san se na kambelovsko Brce, već godinama misto održavanja spomenute gastronomske pučke fešte ... Poučen iskustvon od prijašnji godin, nisan njanci prova prilaz sa zapadne strane. Odma san krenija sa istoka, od gomiliškoga mejaša, lagano uz more, kraj vrtliča „Mendula“. Sve puno!!! Asti100! Već san krenija ulicon prema sjeveru, kad san krajičkon oka ugleda jedno misto, taman za „Moju Kobilu Suzi“ (tm). Začas san kraj crikve prošeta na Brce, a namo: puno ka ŠIPAK! Jedva da se more proć ...
Najpri san ferma kraj štanda od udruge „Bijači“ ... baš mi je bilo lipo zavonjalo ...
Bob sa raštikon, sa zeru slanutka i suvoga mesa , ali bilo je lipo. Malo pikantno, taman po mome guštu!
Nisu zaludu osvojili nagradu za najbolje tradicionalno jelo sa bobom!!!
Kako se od ovi naši kvizaši nigdi ne moreš sakrit ... mora san zamolit Sanju iz „Bijači“ da slika Antonelu i mene. Pustija san nju malo naprid, jer da je stala izad mene ne bi se ni vidila
Malo dalje, udruga „Pozitiva“ je krčkala nešto na bazi boba u svojoj velikoj teći. Nisan moga provat njiov uradak, jer san još drža u ruci porciju boba i zelja od „Bijači“ u potrazi za nekin miston di mogu sest na miru to konzumirat. Zato san se tu pozdravijas sa Sofijon i Teon, starin kolegama sa posla ...
... nisan ja ka oni posjetitelji ZG Adventa ča sve obavljaju s nog. I to po onome ledu ... brrrrr!
Mora san negdi sest. Napokon, kad san naša slobodni komad šentade, dolazi mi jedan mali i govori ćaći „ovi nas je barba slikava u vrtliču“ ... i je, vidin da mi je faca poznata. I vidin još par dice, svi u malin kaštelanskin narodnin nošnjan. Nisan to tija propustit ovjekovječit ...
A on da san pronjuška malo okolo, da vidin ko „kriv“ za ovi dičji „dress code“ ... evo is, one su ...
... babe i matere od te dice, naravno, i one u nošnjama, jemale su na svome štandu slakarije sa bobon ka jednin od sastojaka. Respect!
Ni njiovo nisan moga provat, nisan smija pretjerat, jerbo me sutra čeka put na Šoltu ...
I ovi uradak moto kluba „Uspomena“ san samo registrira, ali nisan moga proć kraj nji, a da ne potegnen koju sliku uvik vesele ekipe ... ka i njiove teče, jer su to sve redon kulinarski znalci
Kakova bi to fešta o' boba da ne povirin u teću našega Matele ...
Izgledalo je skroz obećavajuće ... pa san uzeja jednu porciju. Nisan ni sumnja u sposobnosti kuvara, a ovo je stvarno bilo MAŠO dobro, za prste polizat. Jedino ča san se ja, da prostite, zajeba di ću sest. Ispod onoga velikoga četvrtastoga „suncobrana“ od kafića, pa kako je cili dan grijalo, ona tvrda plastika poviše se tako ugrijalo da je ispod bilo ka u sauni, da ne upotrebin sad neku težu floskulu, na bazi Zyklona B
Tribalo se već lagano pokupit ... već san bija diga tunju, ali ovo san mora zabilužit. I odnit jednu porciju doma ... mislija san da san sve vidija na feštan o' boba, od sladoleda sa bobon do boba i artičoki ... ali Gospe mi Blažene, prvi put vidin fritule/pršurate/whatever od boba. I to su bile skroz dobre & ukusne ...
Pokupija san se i završija moj posjet Kambelovcu, deboto u „brišućen letu“ ... Triba sačuvat snagu za sutra, i điradu do Šolte i moga Gornjega Sela, legla moji Garbinovi.
Zdravi i veseli bili!!!
