< | veljača, 2015 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Okad san se odlučija na novi iskorak glede fotoaparata, čeka san za ovo učinit ... nabavit teleobjektiv! Sve su pripreme bile obavljene, studira san vrimenske prognoze za Zadar, Gospić i Karlovac, čeka san samo povoljnu priliku, da ne rečen lipo vrime, za poć uzgor. Sve tehničke pripreme su obavljene, oprema na mistu ... ... sve baterije napunjene, pa smo se mogli uputit, u sedan uri iz Splita. Prvo stajanje smo jemali na odmorištu na podan Velebita. Nigdi ni daška vitra. Prišli smo Maslenički most, i prvi put, a proša san ga miljardu puti i po noći i po danu, da san vidija ono selo na podan mosta kako se ogledaje u moru, koliko je utiho, bez vitra. Prava bonaca! Došlo je vrime za novi iskorak, proć šoto Velebita, kroz tunel Sveti Rok, i odma ka da smo na nikoj drugoj planeti. Zabililo svugdi, dokle se more okon vidit. Ka u bajci! Vinka deboto nije mogla skinit nosić sa poniste, a svako oko širon otvoreno Gori smo došli, da ne poviruješ, cili kvarat od ure pri vrimena, podne manje kvarat, a tribali smo doć u podne. Naravno, najpri smo išli učinit obavezni dil programa, ka i svaki put kad se dovučemo do Metropole. Najpri slika Bana ... ... i to san ga napokon ciloga moga uvalit u kadar, a ne ka i dosad kad bio mora stat na drugi kraj trga da ga cili stane u aparat ... živija širokokutni objektiv! Također, svaki pravi Dalmatinac, i Dalmatinka, fala na pitanju, koji imalo drži do dobri običaji, neće se zaboravit slikat na podan Jelačića ... ... i bacit malo munite (sitniša, za sjevernjake) u Manduševac, uz obaveznu želju koju nikome ne smiš kazat jer se inače ne bi ostvarila! ... tako da ni ja Vinki nisan tija uskratit te gušte. Bolje da crkne selo, nego običaji Kad smo već kod običaji, nova tehnologija nan omogućaje razne korisne i one manje korisne stvarčice, a sad vi vidite sami u koji ćete škafetin strpat „selfie“ ... Naravno da smo i to učinili ... Onda smo mogli na miru sve obavit ... poć obać rodbinu u Dubravu. I na kraju krajev, do pazara u Dubravi, di je butiga "Svijet medija", uzest ono zara čega san se i uputija uzgor ... ... šaku „stakalaca“ kriptičnog i lako pamtljivoga imena Canon EFS 55-250 mm f/4-5,6 IS II. Sad smo bili slobodni, do sedan i kvarat, učint đir po Zagrebu i povirit čagod ča se ne more baš svaki dan vidit ... Još kad smo krenili prema gori, razmišljali smo o posjeti „Klovićevin dvorima“ i zanimljivoj izložbi pod nazivon „Zašto volin matematiku“ Nena i Slaven su me doveli isprid vrata, pozdravili smo se sa njima, pa lipo unutra da ću kupit kartu ... ... a ono me dočeka grmljavina poznatoga glasa: Di si Filko, okad te nisan vidija!? Ili je svit mali, ili je naš Mašograd TAKO veliki, pa svudir jema našega svita ... Željka Efendića vidin svako lito po feštan u Mašogradu, ali mi nije ni na kraj pameti bilo da ću na njega naletit baš ovde ... Malo smo obašli izložbu. Lipo je sređena, jema par vodiča koji vode grupe i prikazuju pojedine segmente kao male predstave ... ... naravno, kad smo naintrali na ogledalo, ideja se nametnila sama posebi Moran reč, vidi se da je uloženu mašo truda u organizaciju ove izložbe, ali ... Vinka i ja nismo bili ciljna skupina za OVO. Više je prilagođeno srednjoškolskom i studentskom uzrastu. Drugin besidan, Vinka je za ovo primlada, a ja pristar! Volija bi da je bilo malo više vrimena, pa da uletimo, makar Vinka, u grupu koju bi vodili vodiči po programu prilagođenome Vinkinom uzrastu. Doduše, neke stvari bi bile preskočene, ali bi ono drugo bilo objašnjeno na prikladniji način. Bilo je i tih grupa, kako mi je rekla Goga Bralić, prijatelja Drage žena, koja radi u „Dvorima“ i također ima curicu Vinkina uzrasta, ali to će ipak morat sačekat neku drugu priliku. Kad smo sve privižitali, nije nan se dalo sidit i čekat prijatelja Zvonka da dođe, pa smo krenili u brzinski noćni obilazak Gornjega grada. Do kule Lotršćak je stotinjak metri, a onda đir po Štrosmajerovom šetalištu. Obavezna foto-seansa sa Matošem ... ... ča me je sitilo na jednu daaaaavnu sliku, na isto misto, kad smo Zakonita i ja bili na dočeku 2002. godine. (ili 2003. ko će se sad sitit ) Matoš je bija, naravno, isti, samo se sićan da je na zgradi koja se vidi izad klupe opada inkarat (žbuka, za sjevernjake) i parila se srušit. U međuvrimenu su je, ipak, uredili i sad slika ispadaju puno reprezentativnije. Na podan šetališta je mala ka vidilica, di se lipo more vidit Katedrala, i cila vizura „Zagreb at night“. Naravno, sa dodatkom Vinkice u prednjemu planu ... Naravno, opet san gušta u prednostima nove fotoopreme. Ovako nešto slikat sa blicen, kako bi učinila većina mobitel-fotografa, bila bi čista beštimja (psovka, za sjevernjake) jer bi blic osvjetlija Vinkinu facu ali bi „zamračija sve ostalo, osin možda Katedrale. Daleko san ja od stručnjaka za fotografiju, još jeman puno pure izist da bi moga ozbiljno slikavat, ali neke osnovne pidaije ipak znan ... Dočekali smo i Zvonka, koji je inače autohtoni Zagrebački domorodac (purger, za sjevernjake) pa nas je on sa gušton, u ovo malo vrimena ča je ostalo, provoza kroz noćni Zagreb skrećući nan pažnju ča je koja zgrada kraj koje smo prolazili. Do nedilje i Inauguracije ipak nismo mogli ostat. Nakon prijateljskih razgovora sa osiguranjen, koji su nas gledali ka da smo u najmanju ruku bombaši-samoubojice (pogotovo mene, ne znan zašto ...), uspili smo učinit par slika na Markovome trgu, na poprištu nediljnih događanja. Vrimena je bilo malo, taman da se dovezemo do autobusnoga kolodvora, popijemo piće „za doviđenja“ ... ... i već smo bili u busu, koji je bez problema krenija Dalmatinom prema jugu ... uz obavezno zaustavljanju u Macole, fala na pitanju ... ... sad napokon jeman medinu sliku kako Bog zapovida ... Tamo smo malo zamezili, usput se iščuđavajući odakle ovoliko policije i u Macole i po cilome autoputu. Kasnije smo saznali da su BBB i Torcida „proslavili“ Hajdukov rođendan na svoj način, na autocesti kod Karlovca, pa su se nakon kratke „fešte“ razbižali po ciloj autocesti. Nekako mi baš i nije bilo žaj ča san propustija „slavlje“. Još malo, i začas smo bili doma, okolo ponoća na kolodvoru ... ... di san malo prikratija vrime slikavanjen noćnih vizura Splita dokle nan nije doša Ante da nas pribaci do Mašograda, di nas je u okrilju Vatrogasnoga doma čekala moja vjerna Kobila Suzi. Malo je bilo naporno, na prišu, ali najbitnije da san obavija sve ča je tribalo, i da je Vinkica guštala puten. Iako nije bilo baš toliko sniga, nije se sanjkala i grudala, svečano je izjavila da bi ona opet ... I tata bi, sine! Zdravi i veseli bili! |
Dozvizdila mi je ova vrimenska prognoza ... stalno nas plašidu sa onin bilin govnon kojega samo mazohisti zovedu dječja radost, a meni to samo čini noćne more, pa se već par dan znan po noći probudit, sanjajuć da je pa snig ka nazad tri godine Jedva san dočeka da malo kalma ovo ludo vrime, nekad tako karakteristično za kurbu veljaču, ma je sad tako dva puta godišnje po šest miseci A zašto? Jer već nedilju dan planiran poć u Purger Vakuf, a nikako dočekat da je otvorena cesta, da ne moran odit sa autobuson po šumama i goram do Metropole. Studiran prognoze ka Vakula već danima, i naša san jedan prozorčić u sridu, 11. 2. Sad bi mi rekli kurjože meju van, a di me je sad vrag nosija uzgor? Potriba. Ali ajmo od početka. Nikidan san vazeja ovega „maloga“ Canon-a EOS 1200 D ... ... jerbo je jedan drugi Canon, PowerShot S5 IS, nakon odrađeni par desetaka gigabajti slika i videja, počeja pokazivat znakove staračkih bolesti ... ... pa san se ljutio mislija ča bi vazeja da ga zamini. Kratko san razmišlja o prirodnome nasljedniku S5, novome SX60 ... ... sa kojin bi, barenko na papiru, moga sa materinoga balkona slikavat tiće kako se vataju po Marjanu. Ali, pomnijin pregledon stručne literature, ka i razgovoron sa onima ča znadu više od dva nanogu glede litretavanja (fotografiranja, za sjevernjake) doša san do zaključka da bi mi tribalo nešto sa većin senzoron (APS-C), da mogu slikavat bez straja i unutra, a i vanka kad nije baš ono pravo litnje sunce. @pechina, prvi meštar od fotografije kojega san pita, mi je reka da se puno ne mašan, bar u prvi momenat, jer neću ni znat iskoristit značajke koji ovi skupji jemadu. Zvone Barišin mi je reka da ni pod razno, bar za početak, ne vazimljen rabljenoga, Ante Majić mi je reka da svakako uzmen sa izmjenjivin objektivima, a Antonio Miše se složija sa 1200D za početak. Razmatra san i neke od ovi aparati sa malo većin senzoron od klasičnoga 1/2,3 ka u deboto svin kompaktima, G1X mi se, samo nakratko, učinija ka dobra prilika, ali je bezobrazno skup, pogotovo Mark II. Meknija san sve na kartu, i skonta da bi za te pineze mogu nabavit relativno pristojan SLR sa kit objektivon, blic (već jeman!), stativ (već jeman!) i neki početnički teleobjektiv, od dragosti zvan „telac“, reda veličine 1500 kn. Računica je bila jasna, vazeja san prije navedeni EOS 1200D sa 18-55 IS objektivon u kitu. Vrlo dobro služi za većinu namjena, a za nadaleko, ne baš za tiće na Marjanu, poslužija bi EF-S 55-250mm f/4.0-5.6 IS. Tu sad nastupa drugi dil priče, oni o putu u Zagreb. Nigdi rečenoga objektiva nije u Splitu bilo kupit, samo skupja varijanta (>1000 kn). Naša san ga u Zagrebu, u „Svijetu medija“, ali ne more se „ispeglat“ ono govno od plastike priko interneta, nego triba doć gori na lice mista. Povratna karta buson 180 kn! Taman koliko dojde autoput u jednome smjeru. Bez goriva, naravno .... a onda mi je palo napamet, da ne gren sam, možda da pojde i Vinkica sa menon. Da more li ... žaj mi je ča nisan jema ništa za zabilužit njezinu reakciju kad san je pita. Tri metra je u zrak skočila, ljubila me je i grlila još tri dana potla tega ... da mora napravit selfi u snigu. Tila je i da će „anđela“ učinit, ali san je odgovorija od tega, jer ne gremo na skijanje vengo samo na jednodnevnu turu do tamo i nazad. Zato vlak i nije njanci dolazija u obzir, jer otkad su ukinili noćnu feratu, ne moreš poć gori u jedan dan i vratit se nazad. Avion, iz opravdanih razloga, nismo ni uzeli u razmatranje Bilo kako bilo, karte san vazeja sinoć ... ... i sad i Vinkica i ja željno očekujemo normalno vrime, da moremo poć i vratit se gori autoceston, a ne po dalmatinsko-ličkin vukojebinama brojit krunicu puten. A možda će se neki od vas upitat zašto „Kalma bonaca“ u naslovu. Za sjevernjake, to označava vrime bez vitra, kad je more ravno ka uje. Maslinovo, naravno, a koje bi drugo bilo A za mene osobno, u ovo vrime kad san se mislija koji ću naslov meknit, je „bonaca“ od posla. Završija san „Mašogadur“ .... ... ka i jedan malo veći posal, drugi libar sa kviz-pitanjima velikoga meštra Ace Brajkovića. Naravno, samo kompjuterski prelom Sada Aco traži izdavača i štampariju ... ali moj posal je više-manje gotov. Još finalni PDF u štampariju i, kako bi se reklo u mome selu, „Svršila Mare zavit!“ Blaženi internet, sve odrađeno priko Gmaila i Fejsa. Eventualno JumboMail za veće komade. Amen! I tako sad, kad san odaliba malo od posla, jeman više vrimena za „quality time“, pa se spremamo svo troje, Vinkica, Zakonita i moja malenkost, poć u kino. Gledaćemo ovo: ... jer je, Bogu fala ... Vinka svečano izjavila da ona neće više gledat crtane, da nije mala beba Još malo, pa triba krenit u Cineplexxa, da nan ne propade rezervacija. Zdravi i veseli bili! |
Ajde neka digne ruku ko nije gleda bar koji dil od serijala „Lethal Weapon“ olitiga „Smrtonosno oružje“, dugovječne američke uspješnice u kojoj su briljirali Danny Glover i Mel Gibson, u ulogama dva policajca, jednoga luđaka i jednoga samo malo manje ludoga, koji je tija mirno dočekat penšjun koji mu se bližija. Čuvenu rečenicu, čiji je glavni fragment u naslovu, Danny Glover je izgovorija čak i ka epizodista u filmu „Maverick“ tijekom pljačke banke, ugledavši Gibsona koji je glumija jednu od glavnih uloga. Ha, opet san u formi, pišen kilometarske uvode Nadan se da van više ne triba objašnjavat koja besida dolazi izad tri točke. Ponekad je tako teško bit fin i politički korektan Bacija san oko na moj blog: nisan napisa beside još od lani, tamo od Badnjaka. Baš mi se ono ka nije dalo. Nisan nigdi bija dočekat Novu i kenit nogon Staru godinu. Ništo smo svi bili ka bolešljivi, gripozni, a moran priznat da san se malo i usra o straja da me ne bi dikod u mećavi zamelo, jerbo je oko Božića bilo pošteni zakijalo, a da bi mi organizirali reprizu lanjskoga dočeka u Prugovo. Baš bi bilo krasno da pojdemo gori, a da se ne moremo vratit, jerbo smo ja i snig „na vi“, a zimska oprema, gume, lanci i ostalo su mi prilično imaginaran pojam. Grozin se i same primisli na ono bilo govno, jer su mi još u friškome sjećanju ostali desetak dan s kraja prvoga miseca i početka drugoga, dviiljadeidvanaeste godine Gospodnje, kad smo se prva dva dana slikavali po mudantinan na snigu, a ostali desetak, dokle se nije otopija, lomili ruke i noge nenavikli na dugotrajnu „dječju radost“. Prvi misec, tradicionalno najduži misec u godini, otega se priko svake mire, okupan stalnon kišon i pocrtan južinon, da bi nan u velikome finalu ciklona lipoga imena „Mirjana“ donila lipi i duševan vitar, moga imenjaka, garbin/lebić, koji je malo štete učinija po Dalmaciji ... Photo by Ines Pavić Photo: @pechina Photo: @pechina Photo: @pechina Photo: @pechina A nije da nije bilo ništa zanimljivoga kroz prvi misec, ako ne ništa, drugi krug predsjednički izbori, čiji rezultat neki baš i nisu primili drage volje ... ... bilo da se radilo o onima velikima, oli o ovima našin domaćin, vatrogasnin izborima. Ostatak miseca je zato proša u pustin analizama naši vrli stručnjaci zašto je Ivo odleprša a Kolinda dolepršala. Isto ka da će nan to pomoć da ne uvatimo Grčku na njezinome stmopizdivanju u dužnički ambis. Srića da je kiša oprala oni opusti med i mliko kojega su nan kandidati obećali, naravno ako i samo ako oni pobjedidu. Na kraju je bilo relativno tisno, svi su analizirali zašto se Lipa Naša podilila na dva dila. Svi veliki matematičari. Slipi kraj zdravi očiju, zaboravili na treći dil, onu Hrvatsku koja je ostala doma i nije izašla na „zaokruživanje“ iz ko zna kojega razloga. Možda su ljudi razočarani u jednu i drugu opciju, možda nisu jemali koga zaokružit, a možda in je samo pun kua svega, a najviše klasične izborne retorike koja od nas čini nepismene ovce, u zdravlju evo već kvarat stoljeća. „Perspektivu san izbacija iz vokabulara“ (TBF) ... a pari mi se da sa godinan postajen sve skloniji razmišljanju stanovitoga indijanskoga poglavice iz stripa koji prikazuje likove iz borbe Amerike za nezavisnost ... ...tako da citat iz nepresušnoga vrela stihova TBF-a sam izranja iz crnila. „Nikad više igrača ka ča je bija Baka“. Amen! O Hajduku mi je muka išta i napisat, otkad san nikidan pročita u novine da su išli na minimalac da se ne bi pokrenija stečaj Poslin svega ovega crnila, priprema materijala za „Mašogadur“ mi dođe ka mentalna higijena. Doduše, sa godinan sve teže podnosin kontreštavanje (konfrontaciju, za sjevernjake) na „brainstorming“ sastancima nas gomile nekompatibilnih karaktera iz uredništva, pa mi svako malo izviri ono iz naslova ovoga posta ... ali dogodi se tu i tamo koja dobra. Nakon jednoga od sastanaka, čujen u susjednoj prostoriji klapanje i šuškanje. Kurijožaste (radoznale, za sjevernjake) prirode, kakvoga me je već otac umisija i mater rodila, nije mi vrag da mira pa san iša povirit. A ono, neš ti, reklo bi se, vježbe ženske klape „Putalj“. A ja čuja da su se raspale ... priča cilo selo A onda su se lipo namistile, oko klavira, da ih slikan, kad su se već raspale Nikad ovako smišnih duhova na okupu ... „Mašogadur“ je, fala na pitanju, skoro pa gotov. Jučer je palo zadnje pi**aranje na temu: ovo izbaci, a ovo svakako triba meknit unutra. Možda i izgleda ka slikovnica, jer nima puno teksta, ali zato jeman nezgodan osjećaj da će meni (nama) puno svita iz sela dignit pozdrav kad se nađe unutra. Već san doživija da mi jedna mlađahna učiteljica priti da će me tužit ako je slikan. Hm! Zato smo se, bar po dobavljačima slika, disperzirali, pa is jema iz desetak izvora. Nikad ne znaš ko te more „okinit“ pa moraš stalno bit na oprezu U vrime maškar, koje se u nas ove godine priklapaju sa Valentinovin blagdanon, svašta se more dogodit, pa i naoko nemoguće stvari postaju stvarnost ... Ali, nećemo van sad sve otkrit, strpite se desetak dan pa ćete pročitat u našemen godišnjaku ... ... koji, pari mi se, nije jema puno dlak na jaziku ove godine Priživili smo još jedne izbore, za puno nji u selu more bit i važnije od ovi državni, one vatrogasne, u DVD Mladost ... Niki su se uzdali postat „kalif umisto kalifa“ ... ali nisu uspili, ka i par puti dosad, i opet in je, naravno, svak kriv, i niko in ne vaja, ka i svaki put do sad ... Ali odavno san se prista čudit takvin reakcijan, to je valjda stari narodni običaj tamo odakle nezadovoljnici dolazidu, pa neka in bude . Dunkve, ispratili smo crni i kišoviti prvi misec, maškarane svečanosti se polako zahuktavaju, pa je tako i jučer u „Gabinama“ bija pijama-party, di smo, naravno, i mi jemali svoje predstavnike. Ili bolje rečeno predstavnice Photo: Mirjana Lemac Photo: Mirjana Lemac Vraćadu se stvari pomalo u normalu. Tako i ja, posli nego ča san ovo napisa, moran nazad svojin redovitin obavezama ... malo pacence (strpljenja, za sjevernjake) jerbo će Valentinovo, pokladni utorak i ostala događanja doć pri vengo se i okrenemo. A ko zna, more bit da ću ja još koju besidu do onda napisat Bitno mi je da san sad prikinija kreativnu pauzu, deboto najdužu od početka pisanja bloga. Stvar je postala zabrinjavajuća čin me je zva Zlato Mamino iz Paname, da me pita za zdravlje i oli san odusta od bloga, jerbo nisan ništa napisa na blogu od lani. Fala lipa na brizi i obećajen da ću pisat malo češće ... Do idućega teksta, zdravi mi i veseli bili! |