< | listopad, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Ponekad uvatin sam sebe u razmišljanju kad san ja ono “tu i tu stvar” zadnji put napravija ... pa tek nakon nekoga vrimena skužin da san ja ipak u drugome poluvrimenu života, privalija priko kostiju pet banki i gazin u šesto desetljeće života. Tako san se nikidan uvatija u razmišljanju: Kad san ja ono, ako se ne računaju takmičenja, zadnji put bija u neku vatrogasnu posjetu? Odgovor je bija poražavajući: 1977. u posjetu DVD Zemun. Stvarno odavno. I još me jedan od juniora zajebaje da je li to bilo dok je Zemun još bija u Hrvatskoj Bilo je krajnje vrime da to ispravin. Zato našemu prešidentu od DVD Mladost nije tribalo duže od 10 sekundi nagovaranja kad me je pita da je li mi se gre u Našice, na njiovu svečanu skupštinu povodon proslave 125. obljetnice DVD-a. Izabrana ekipa, dvi iskusnjare, to ka Ljubo i ja, i dva “juniora”, Josip Kereta i Ivan Šimović, krenili smo u obilazak hrvatskoga “kiflića” rano ujutro u subotu. Izbjegli smo kraći put priko BiH iz higijenskih razloga, jer kolaju priče da su in policajci prilično nestašni i konstruktivni u komunikaciji sa šoferskon populacijon, pogotovo kad vide vatrogasno vozilo. Novi “Berlingo” je sa lakoćon guta kilometre na Dalmatini, pobigli smo na vrime kiši, sve do sv. Roka nije bilo ni kapi ... Prva postaja je bila u Macole. Tribalo je ništo prigrist, obnovit dozu kofeina i naravno, timbrat kartelu kod najpoznatijeg mede u Hrvata ... Nije mi se dalo vadit fotoaparat, pa je slika ispala ovako kako je vidite. Zli jezici bi rekli da ovako greze slike ne bi propustija niti “24 sata” u javljanjima čitatelja, ali eto, kad nisan jema bolju ... i samo neka mi još neko počme pričat bajke o kvaliteti fotografija na mobitelima ... odma dobijen varičele. Došli smo u Našice bez ikakvih problema, po paraboli hrvatskih autocesta ... čak nas je i lipo vrime pratilo a u Našican nas je dočekalo sunce. Prispili smo, naravno, i prije vrimena, dovoljno da se smistimo u prenoćištu i malo obađemo grad. Ljubo nan je bija vodič, jer je on ovod u teškome recidivu, jerbo ni sam ne zna koliko je puti bija u DVD Našice. Najpri smo se bilo pozdravit sa ekipon u njihovin društvenin prostorijama ... ... ali su nas oni zaskočili sa platon slavonski mesni specijaliteti sa kojon smo čak i mi, odreda prvoklasni igrači na tom polju, jedva izašli na kraj ... Dobro nan je došlo malo prošetat i napunit pluća čiston arijon (zrakom, za sjevernjake) u šetnji po najvećemu parku kojega san jema prilike vidit ... Nije mi vrag da mira, pa san mora ovi mostić povirit izbliza, dapače i isprobat ... ... i ka ča vidite, to je vrlo solidna gradnja kad je čak i mene uspija izdržat. Nakon šetnje ča kripi tilo & dušu, doveli smo se u red, obukli uniforme i zaputili se na misto proslave. Odma na ulazu nas je dočekala počasna postrojba, cila sređena, sa bilin gvantan (rukavicama, za sjevernjake) ... a limena glazba je svirala vesele melodije. Lipi mali vatrogasni dom, sa modernin voznin parkon, ali ni tradicijske vridnosti se ne zaboravljadu ... Kad san vidija u dvorištu doma ovu staru vatrogasnu karocu, mislija san da je samo ka “bella figura” ... mome oduševljenju nije bilo kraja kad san vidija da su kola u voznome stanju. Ne bi se začudija ni da je sad stara pumpa počela bacat vodu. Svaka čast onima koji su se za ovo pobrigali. A i samo staro vatrogasno vozilo je dobilo počasno misto u mimohodu ulicama Našica, odma izad vatrogasni bandiri ... Obašli smo deboto cili grad ... je da mi nije bilo lako u postolima, ali uspija san izdržat, i naravno, snimit par minuti da i vi vidite kako je to sve izgledalo ... Čas posla smo stigli do doma kulture, di su nan ljupke domaćice u narodnin nošnjama podilile program događanja na svečanoj akademiji ... A kad smo ulizli unutra, dočekale su nas jake snage glazbene škole iz Našica, i mješoviti zbor “Ad Libitum” koji je na natjecanju zborova na HRT-u osvojia četvrto misto. Čak ni voditeljski mikrofon nisu dali baš svakome ... Sad znan da je i Branko Uvodić iz Našica. Čovik se uči dokle je živ Ajde, seli smo, pripreman se na pilanu, davljenje, uštogljeno događanje koje triba izdžat a da ne zasmepn, jerbo bi me moje gromoglasno hrkanje odma “izdalo”. Ništa od toga. Nisan ni zna da tamburaški orkestar i ozbiljan zbor moredu jemat, sa pravin aranžmanima i par mladih solista, ovako respektabilan repertoar evergrina prilagođen glazbenim mogućnostima ... Uostalon, da van ne pričan, povirite i poslušajte kako je to zvučalo ... Dvi ure, koliko je trajalo, deboto da nisan ni osjetija. A onda smo se lagano uputili na tu opjevanu slavonsku feštu. Sluša san svašta o tin feštama, pa san bija baš ono kurjožast da iz prve ruke vidin kako to izgleda. Spize, Bogu fala, nije falilo, ali na to su nas pripremili još za ručkon. Tako da smo dobro pazili da se ne mašimo za koju crvenu papričicu i slične delicije. Bilo je ljudi od svukud, ne samo prekaljeni boraca kontra vatre, nego i lipoga svita ... napisa san već da je bilo svega, a kako Slavonci volidu malo svoju spizu začinit, tribalo je to i “ugasit” ... Skoro da san godišnju dozu natuka. Naravno, bez posljedica, jer puni štumik prilično diže toleranciju na piće, Pogotovo ako je to bilo pitko bilo vino ka ovi put. Cilo, bez šporkat ga vodon ... Muzičarima svaka čast, jer još nisan vidija da neko svira skoro tri ure bez da napravi pauzu. I kako sad ostat sidit za stolom ... ajde, baš i nisan plesa, ali san se bar diga i piva tamo skupa s njima. Ono malo pisam ča san zna riči Omladina je ipak vodila glavnu rič, ka i svugdi ... ... a ovi naši momci se baš i nisu sakrivali, nimamo se ničega sramit, dapače! Kulminacija plesa je bila kad su se svi, od dice pa do puno starijih od mene, uvatili u dva-tri kola koja se isprepleću sa naizgled jednostavnin koracima ... samo naizgled jednostavnima provali su naši juniori tu upast, ali su brzo odustali, a kod njih svit od sedan do sedandesetisedan plešu čudesnu koreografiju, i tako dvadesetak minuti u komadu. Kažu da se to zove “drmeš”. Ne znan kako se zove, ali bilo je lipo i za vidit ... a kasnije, baš čudno, na repertoar su došle i južnjačke domaćice ... na zadovoljstvo svih nazočnih ... Do prenoćišta smo došli, onako, ne baš pravocrtno ali bez ikakve štete ... ujutro, oko osam, opet smo se bili pozdravit s njima u dom i malo po gradu ... di se itekako jemalo ča za vidit, bilo arhitekture ... ... bilo hortikulture. Samo se pitan koliko bi ove biljke izdržale doli kod nas,. Pri tom ne mislin na klimu, nego na divljake U povratku smo morali svratit do Đure Gajdeka u Sisak, jer izgleda da je ona priča o monografiji još daleko od toga da bude gotova ... Iskoristija san priliku dok su Đuro i Ljubo radili zadnje(?) ispravke na knjizi ... ... da bacin oko na mali Đurin tehnički muzej ... Pozdravili smo se sa ljubaznim domaćinima .... Uputili smo se po šumama i gorama prema Udbini, di smo se digli na autoput. Koji kontrast, dok nismo došli na tzv. Plitvičku cestu! Kad usporedin čiste i uredne Našice sa tugon koja se vidi u Vojniću, Glini i ostalin manjin mistima po Banovini ... a utisku sigurno nije pridonila ni dosadna kiša koja se uvatila padat taman kad smo izašli iz kuće Đure Gajdeka. Dunkve, nakon ča smo se okripili u staroga Macole, došli smo u mašogradski vatrogasni dom oko osan uri navečer, pune duše i tila. I sve mi se pari da ću počet virovat u bajke, pogotovo u one koje pričaju o slavonskim feštama. Do koje druge skuštine i druge prilike ... Zdravi i veseli bili! |