< | studeni, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Bogu fala, nagleda san se filmov. Fala mome pokojnome papi, ča je radija u kinu pa san se od ranoga ditinjstva jema prilike srest sa filmon, rolan za primotavanje, onin velikin kašetan u kojima je bija film. Sticajen okolnosti, ili prston sudbine kako je reka oni u filmu, i sam san niko vrime radija u kinu, minjajuć kuma @pechinu dokle je bija u vojsci. Kojoj vojsci? Pa onoj ... sve se to odigravalo u doba šteriki ... 1985. Ako san se išta naučija, kad je u pitanju film, onda je to da za neke filmove razumit triba posidit. I uvatit ono ča mi utjepšno rečemo najboje godine. Kubrickovu prvu i jedinu pravu Odiseju gleda san ka mulac, oduševljen specijalnin efektima, i jebalo me se živo za one majmune sa početka filma i zašto je HAL govorija i učinija ono ča je govorija i učinija. Kad san ti isti film gleda nazad par godin, bilo mi je ka da ga gledan prvi put. Sad znan zašto se HAL zove tako, jer se ludi Kubrick i onda velikome IBM-u naruga. Kad san prvi put gleda The Wall ... sramota me je bila priznat da veliki dil filma nisan razumija. Sićan se dobro da je Zubac reka da bi svakome pri filma tribalo podilit dva šita da razumi film. Gleda san ga devedeseti godin prvi put kako triba ... i dandanas je na počasnome mistu moje kolekcije. Top Gun ... jedan od obožavani filmov moje generacije, uspija san pogledat tek iz četvrtoga puta, kad se kum @pechina vratija iz armije, pa kad ga je on dava a ja gušta među malobrojnima u kinu na šezdesetiosmoj reprizi. Bijeg u pobjedu , film koji samo Amerikanci moredu snimit, o ekipi savezničkih zarobljenika koji su igrali sa njemačkin stražarima veliki balun, nisan zapantija po Staloneu ka golmanu, ili po ekipi odlični ondašnji fužbališti koja je glumila savezničke igrače, od Bobbyja Moorea, priko Pelea do Ardillesa ... nego po tome ča san prvi i zadnji put u mojoj kinooperaterskoj karijeri uspija pomišat role ... prva pa druga, pa četvrta ... to nisan primjetija, ali kad san poslin četvrte stavija treću ... onda je nasta cirkus. Moga bi ovako unedogled. za svaki lonac u ovi moji deboto pedeset godin bi naša pokrilo od kojega filma. A koliko i tek jema ča nisan uspijaa pogledat ... ali ne vridi plakat za prolivenin mlikon Zašto sve ovo pišen? Puno puti me se neki film ono baš posebno dojmija ... Avatar , recimo, o njemu san i pisa na blogu Ovi put me je umelo više od STOTINU filmov. Ali ono baš čista konšerva, koncentrat, autora iz klase „nikad čuja“ ... ča me i ne čudi obziron da sad svak ko zna zavrtit ploču sebe zove Autoron glazbe ... i to nisan falija napisat ono sa velin slovon. Dunkve ... stalno škivajen ... prizajen, mea culpa! veliki san obožavatelj znanstvene fantastike. Reka san van ča san vidija u mome prvome gledanju „Odiseje“ ... The Last Starfighter mi je dugo bija jedan od dražih filmova. Ne radi neke posebne umjetničke vridnosti, nego radi teme. Da ne rečen izvedbe. U tome je filmu prvi put računalno generiran živi lik, a ne neka svemirska krstarica. A zaplet filma počinje sa video-igron. ne igricon, kako je danas stručnjaci zovedu Govorimo o 1984. godini ... i jednome dvadesetgodišnjaku zaluđenome tehnikom. u doba kad su vrhunci nama dostupne tehnologije bili prvi primjerci programabilni digitroni, da ne rečen kalkulatori, ka ča je bija moj Texas Instrumets TI-59 ... ili njegov ondašnji smrtni tržišni neprijatelj Hewlett Packard HP-41C ... ili u najbolju ruku neki Spectrum ili Commodore. U ta doba san jema Atari 800 XL, čisto ta se malo distanciran od vječnoga Spectrum/Commodore kontreštavanja. Samo bi poentira da su obadva škovace jer je moj bolji. E pa na TOME kompjuteru je postojala igra Last Starfighter koja se spominje u filmu, a za one dvi škovace nije nikad izašla. Ako ne virujete meni, pitajte Damira Karačiča Charilija Valjda san van objasnija moje stanje svijesti glede SF-a, filma i eksplozivne kombinacije kad se to sve pomiša. Vratimio se na oni STO filmov. Zvuči ka prosječna kućna videoteka, ali nemojte se pripast. Momci ... jer virujen da ovo čovik moji godin ne more napravit, ni fizički ni psihički ... ponavljan, momci su dali sebi truda, izmišali su, izmontirali šest minuti čistoga SF koncentrata, uz ništa manje dobru zvučnu podlogu koja to sve prati. Science Fiction: A Supercut (Glitch Mob remix "Monday") Gledan, ka opčinjen, skinen ovo na moj komp, pa gledan priko mediaplayera na TV i slušan priko staromodne kombinacije Tehnicsova pojačala i Energy zvučnika. I poželin da mogu malo odvrnit za potpuni doživljaj ... Zbrajan filmove koje san već gleda, neke otkrivan iz drugoga kantuna ... neki mi ovako na iskidano gledanje izgledaju još bolje ... a neke, evo sramin se i stidin se, nisan bija gleda. Još! E, tu smo, kad san očistija sve slojeve velike SF filmske kapule, dolazimo do pravoga razloga zašto san se ovako raspisa u ovu sitnu uru, dokle kapi kiše lupadu po ponistri a teška južina svira u glavi. Još su mi friško prid očima one Anonymous priče koje su lešinarski mediji svih boja, okusa i mirisa, žedni senzacije, brižno raspirivali misecima. Na kraju, ka i puno toga, ispala balada o mišu i brdu. Ili nas želidu uvjerit da je to tako. Gleda san 1984 ... davno. zato san, fala ti Bože, friško pročita knjigu. E, pa ovi V for Vendetta pari ka „1984“ na steroidima ... ili je sad modfernije reč na ekstaziju? Radnja je smištena u imaginarnu blisku budućnost. Da li imaginarnu? Nikad nisan bija pobornik teorija zavjere, ali nakon ovoga filma više ne znan ča bi mislija. Toliko me je film puka da san se uvatija pisat prije nego san ga odgleda do kraja. Odma čin su malu ostrigli pri glavi i bacili uz pržun. Virujte mi na rič, da mi je malo koji film ka „V for Vendetta“ da mislit i prije vengo je završija. Ne onako zajebantski „Meaning of life“ ka Leteći cirkus Monty Pythona, nego zaozbilj. Vrlo zanimljivo gledanje autora na uloge vlasti, pogotovo represivnog aparata, vjere, medija i običnoga čovika. Pogotovo njiovo međusobno prožimanje. I davanje nekin starin simbolima, ka ča je crvena ruža vulgaris sasvin zanimljivo značenje. Koja je razlika revolucionara i teroriste? Samo u točki gledišta ... Sad mi je bar pinku jasnije zašto su Anonymous-i uzeli ovu masku za svoj simbol. Uf ... teški li besid za toplu jesensku kišnu noć. Dvanajsti misec kuca na vrata a ja još deboto nisan klimu upalija. Kapci su teški, priroda zove, vuče u postelju. Laka van i ugodna noć! Zdravi i veseli bili! |
Stvarno je bija turbulentna ova šetemana .... od petka pa skroz naovamo, evo sad je četvrtak uvečer. Počelo je sa već opivanin petkon ujutro i pravomoćnon oslobađajućon presudon našin generalima, Markaču i Gotovini. Takvu provalu emocija nisan doživija odavna, i osobno, i oko sebe .... ovi naš svit ka da se zaboravija veselit. Rekli bi zli jezici i Žalosne Sove da i nima baš puno razloga za veselje Inšoma dela šoma, Mladen i Ante su partili doma, a naši istočni susidi ka da su našli koju crvotočinu (eng. wormhole) ... ka da i je ko kenija nogon nazad u 1991. godinu, opet su počeli pivat pisme ka oni ča i je na „Neretvi“ vodija Orson Welles, opet su se počele tražit rime salate sa Hrvatima ... opet se po iljaditi put pokazala ona starinska „'beš pravnu državu, ako nije po mome“ ... Nemo cum diabolo iocaturi impune! (lat. niko se sa vragom ne igra nekažnjeno!) Neka nji namo, naš svit, pun crnila i gorčine, jedva je dočeka bar malu priliku da se more proveselit. Nakratko smo svi zaboravili sve naše tekuće probleme i dali smo sebi oduška. Dan pauze, olitiga Dan između san proveja u Metropoli svi Hrvati, povirit malo do Velesajma i Tehničkoga muzeja, a onda kad san se vratija ... drugi val emocija. Dan sjećanja ... Vukovar, Škabrnja ... Gaudii comes maeror (lat. nakon radosti, tuga) Život se, posli ovi euforični trenutaka, polako vraća u grubu svakodnevnicu. Gotovina je uspija malo i do kuće skoknit ... dočekalo ga je jednu dvadeset puti više svita vengo ča inače jema duš u Pakoštane. Valovi euforije se polako stišavaju ... Na presudu dr. Ive niko nije bacila ... pogotovo kad je ekipa skužila da je tek prvostupanjska, a još je bilo friško iskustvo iz Haaga koliko se prvo i drugostupanjska presuda more razlikovat. Pune, nahranjene duše, punoga srca, triba se vratit svakodnevnin poslovima, jer osin duše, triba i tilo naranit Danas gren Lucijinin puten, i vidin oko stare masline puno dice. Asti, oli su se ono uvatili brat? Koja slika ... mali pridškolci beredu maslinu staru malo mlađu nego oni kupus ča ga je Dioklecijan bija sadija okolo svoje vikendice! A jesan buzdo, uvik sa sobon u auti jeman aparat, ali ovi put san ga, ka za dišpet, ostavija doma. Brzo nazad, i dokle san ja učinija krug, vazeja fotoaparat i vratija se nazad, dice više nije bilo Ma svejedno, maslina je sama za sebe uvik zahvalan motiv, a pogotovo kad san ekipu uvatija ovako, na djelu, kako je beredu ... ... članovi društva „Bijaći“, djelatnici Muzeja grada Kaštela i predstavnici Instituta za jadranske kulture. A bome su in malo došli dat ruke i vridni djelatnici Vlastitog pogona ... ... jerbo nije baš maslina ni sitna da se more sa tleja brat, a ne bi se baš puno nji okladilo na čvrstoću granja ... dunkve, malo pomalo, sa svi stran, napunija se ovi veliki babarin sa plodoviman masline ča je još pok. papa Ivan Pavao II blagoslovija kad je bija 1998. u Kaštilima. Vridne ruke su to brzo očistile i pripremile za obradu ovoga deboto svetoga ulja, ča će se punit u male, specijalno dizajnirane botiljice od njanci dva deca. Još malo pa je i ova berba gotova, ko zna koja po redu u životu ovoga nijemoga svidoka, koji je na ovome mistu još prije nego su se Tuga i Buga i ostala ekipa rodili, a ne da su došli u ove kraje okle već jesu došli Ako Bog da, obrali je i činili uje i dogodine ... Zdravi i veseli bili! |