Dugo san se primišlja, a i jema san, fala Bogu vrimena, u vlaku. Onome „brzome“, ča je krenija iz Metropole u subotu, 23:20, a ariva u Split u nediju, cik zore, osan i kvarat.
Krenija san šesnajsti studenoga, valjda jedini dan u novijoj rvackoj povisti kad smo se svi mi, stoka sitnoga zuba, veselili više nego kad su se Ćirini Vatreni vratili iz Francuske 1998. sa onin komadićima brončane late ... Riva je gorila, bengalke su se užižale leva-leva, vapor je na ulasku u luku potrošija sve rezerve komprimiranoga zraka na sirenu, čovik se je malo zanija za doć bliže Rivi ...
Završetak višegodišnje mučke epizode horora pod nazivom „Generali u Haagu“ je okončan sa hepiendon. Makar sa naše točke gledišta, naravno ne i za one ča volu slagat rime sa salaton i Hrvatima, ali, kako je davno pisalo na transparentu na košarkaškoj utakmici „POP 84“ i „Partizana“ 1997. u Pesaru: „NEKA PATU“. Eto tako!
Partija san oko desetak uri navečer, feraton, put Purger Vakufa. Sa namjeron da pogledan taj, navodno, revitalizirani INFO, da povirin Interliber, peškariju o' libri, i deboto usput u „Tehničkome muzeju“ postav izložbe zaljubljenika u maketarstvo „Oluja u minijaturi“. Radilo se, makar po najavama, o izložbi maketa, diorama, sastavljenih i kompletno ručnih radova, sa tematikom iz najslavnijih dana bliže HR povijesti.
Ranon zoron, u šest i po, „brzi“ vlak nas je na Glavnome kolodvoru ispljunija iz svoje utrobe. A di ću ujutro najranije, nego popit ča teplo u najbliži kafić. Krasan je bija klimatski šok, odma po izlasku. Bugnila me je u prsi, dušnik i doti jednu plućnu alveolu ubitačna kombinacija cca 98% vlage u zraku, koji je, osin ča je jema nisku jednoznamenkastu fibru, bija obogaćen svin onin velegradskin miomirisima ča i od gušta zovemo „smog“.
Nakon oporavka od prebrze vožne iz tužne južne metropole, i popivenog čaja vulgaris koji je košta ka viski u prosječnome kafiću u nas, dočeka san 9:00 i probudija prijatelja pa smo se zaputili skupa u Tehnički muzej, obać izložbu. Umeja san ga, nije ni on zna ... bija cili sritan kad smo tamo došli. Toliko o marketingu organizatora, naravno. A tamo, ni pet ni šesat nego sedan ... šalin se, glavon i bradon orga nizator izložbe, taman je očekiva neke ekskurzije da in bude ka vodič po eksponatima, pa smo jemali stručno i kompetentno vodstvo kroz sve eksponate.
A bilo je, virujte mi, baš svega ... od prikaza uniformi, opreme i znakovlja Hrvatske Vojske iz Domovinskog rata pa do teške artiljerije.
  
   
  
Naravno, ovo u zadnjemu redu nisu bile makete, nego PRAVI komadi, a najviše me se dojmija ovi traktor, pomoću domišljatosti i inžinjerskoga talenrta domaćega čovika pritvoren u "wannabee“ oklopno vozilo, koje čak, po mome skromnome mišljenju, i nakon dvadesetak godin plijeni svojim posebnin dizajnom.
I ovi mali brdski top me je sitija na davne partizanske filmove, kad su žene snigon ladili cijevi da moredu više pucat, a Sergej Bondarčuk svako malo mava rukon, vika „pali“ i špedija kišu olova na četnike priko Neretve.
Odma na zidu, prije ulaska u glavnu salu, a povr onega maloga brdskoga topa, kočoperi se kompozicija znakovlja gardijskih brigada iz Domovinskog rata ... nagovještavajuć ča nas čeka unutra.
A unutra ... Alibabina pečina. Svega ... od stari, klimavi dvokrilaca koji su se opremljeni prerađenin GPS uređajima i bojlerima punjenima ekslozivon pritvorili u ubojite noćne bombardere ...
... priko mali oli malo veći leteći zvrkov, na brzinu pripiturani maskirnin bojan ili njanci to ...
... pa sve do pravi zviri, leteći beštija, koje su vođeni znalačkin rukan domaći piloti, radili i ono ča njiovin konstruktorima ni pod djelovanjen bunike ne bi padalo napamet, ka ča bi bilo djelovanje MIGova u visini krošnji drveća, pa su hrabrošću i snalažljivošću nadoknađivali već onda višak godina i manjak kvantiteta leteće tehnike ...
Naravno, zračnoj komponenti su dobro „dodavale ruke“ i kopnene oklopnjače, bilo da su još ruske ili američke provenijencije, ča su još na Hitlera itale granate ...
... bilo da su mirno, ka u slučaju Varaždinskoga korpusa, ili na druge načine, u svin drugin slučajevima, "naslijeđene" od bivše Armije koja se tako volila puvat statusom „treće armije na svetu“ ... ili su možda nabavljene Kikaševim tržišnim putevima
Naravno, bilo je to još i sva sila manjih vozila, bilo lakših oklopnjaka, iz arsenala policije ...
... bilo onih plodova ingeniozne domaće pamati i snalažljivosti pod malo politički korektnijom parolom „snađi se, gospodine!“
Ka cukar na kraju, ipak smo mi pomorska zemlja ...
A svon ton tehnikon je upravija čovik, naš čovik, koji je, godinan su nas tako učili, bija „pičkin dim“ i „nesposoban“ ... jer samo „srbin rado ide u vojnike“. Ni prvi ni zadnji mit kojega je, silinom domoljublja i krajnje nužde, razbija Domovinski rat. Ko ne viruje, neka samo prošeta Trpinjskon ceston 
Samo da spomenen dvojicu, jednog poznanika i jednog mog dobrog prijatelja ... prvi je napravija torpedo na daljinsko upravljanje, koji je potopija oni njiovu kašetu isprid Milne, užežin napada na Split, a drugome je kod Petrinje srušilo bespilotnu letjelicu, čija je upravljačka elektronika bila letva majka (eng. motherboard) od PC XT-a, sa par dodatnih kartica, i dva zrna Vegete, da ne rečen domaće pameti.
Nakon toga, odma na izlazu iz „Tehničkoga muzeja“, upala mi je u oči ova kašeta, pa san zamolija prijatelja da je slika. Nisan lipija okolo Torcidina naljepnice, ka jedna moja kolegica, samo san se slika ...
Nakon tega san se zaletija do Velesajma, povirit izložbu INFO Reload i Izložbu starih računala. Razočarenje, a ča ću van govorit! Stara računala, ajde de, ali to san već vidija kod nas, na FESB-u, pače i donira san svoga Ti-59 sa full opremon ... a tzv. INFO se sveja na par štandova malih softverskih firmi i dva i po zastupnika iz treće lige. Znan da je kriza, ali ipak 
Zato je INTERLIBER opravda posjetu. Tri paviljona, gužva ka u priči, knjige se prodaju ka salata ... doduše, nisan puno pazarija ... ko je ono krizu spomenija ... samo par sitnica, za Vinku, naravno ... a moga san mirne duše stuć parsto kun i ništa ne bi bilo bezveze 
Počele su me već lagano i noge junaačke podsjećat da je vrime da malo sidnen i odmorin. Zub vrimena ipak čini svoje 
Taman da ću se uputit vanka, brez da san fotoaparat izvadija, ali ovo san mora slikat. Točnije, zamolit jednu zgodnu šinjorinu da nas slika ... svugdi našega svita jema 
Lagano smo napustili Velesajam, pa san se skupa sa rodicon i njezinima uputija malo okripit tilo, u pizzeriji & spagheteriji „Kapuciner“, taman vis-a-vis ove građevine, koja je još u skelan i nikako da se završi i zasjaji u punome sjaju ...
Nakon popodnevnog odmora, uvečer san se naša sa još nekin dragin ljudima, popija jedan raddler u Caffe Godot i lagano odjezdija prema jugu, istin onin „brzin“ vlakon kojin san i doša.
I ča me je dočekalo? Dvi tužne godišnjice ... jedna, državna, malo drugovačija nego sve dosadašnje, Dan sjećanja na Vukovar. 
I ona domaća, ča se tiče samo nas iz Mašograda, i možda još malo svita okolo, po dijasporan ... Godina dan da nas ne napustija naš Vjekić.
Zdravi bili! 
|
Iz subjektivnih i objektivnih razloga, a bilo bi bolje da nisan, makar ovu šetemanu. 
