Nakon ča san jedva dočeka (zasluženi?) ovogodišnji GO, dočekale su i mene određene restrikcije. Sad kad je najlipše vrime uza kupanje, kad se more pritvorilo deboto u riblju juvu (by J.B.), kad je već bacilo prvi gogolj (skoro uzavrelo, za sjevernjake), ja ne smin u more. Radi desne noge. I ne smin na sunce. Radi live noge. Zašto, kako ... neću vas sad dušit medicinskin razloziman.
Nikidan san bija na pregled, i likar mi je bija prilično jasan. Nima mora ni sunca. A ča san moga nego prihvatit. Dosta mi je bilo likari i bolnice zadnje dvi godine, i ne želin to baš svake godine ponavljat. Malo ćemo se još strpit. Makar se mora itnit u more prije nego odnesen cviće na groblje za Svi Sveti. Samo da mi je dobit Doturov blagoslov ...
A dotle, rješajemo tekuću problematiku. Uz svakakovo dovijanje da se baš ne šetan po suncu. Tako san nikidan nehotice otkrija lagani način za mršavljenje, koji mi je bija da ne rečen isprid nosa. Samo je tribvalo malo mućnit glavon 
Odveja san auto na redoviti servis, Split, Kopilica. Jema san sriću da je mali Ante bija u gradu i odija se kupat na Divulje, pa me je odveja doma. Jer, kako drugovačije ubit vrime od 13:30 do 16:00, kad će bit gotovo auto.
I tako ja na miru obidva, malčice ubija oko, i oko tri gledan kako ću u Split. Šura (šurjak, za sjevernjake) je lega poslin obida u dva, niman ga srca probudit. I onda je pala odluka za avanturu: gren sa tridesesedmon!
Polako san, kroz ladovinu sporedni uličica doša do stanice u Kaštel Novome. Jupiii! Jema čekaonica, i unutra mista za sidit. Samo, ča san brže izletija vanka nego ča san bija uliza unutra. Jeste li ikad provali sidit u plastičnoj poluprozirnoj kutiji na suncu početkon sedmoga miseca?
E, pa ja jesan. I fala dragome Bogu na tome iskustvu koje baš i niman želje ponovit ...
Radije san vanka sta na nogan u sjeni nikoga stabla. Rašireni ruk i nog, da mi ono malo bave (vjetra, za sjevernjake) ča je zapuvalo efikasnije oladi veću površinu moje vitke figure.
Prisritan san dočeka pojavljivanje tridesetsedme u izmaglici na zapadnome horizontu.
Nije bija BAŠ OVI bus, ali su po kvaliteti i godinan otprlike isti ...
Omar je moje oštro oko primjetilo jedan čudni detaljčić: sva vrata na busu su bila otvorena!
I silueta autobusa mi se učinila poznata. Ona floskula „novonabavljeni autobusi“ je za ovaj primjerak vridila kad san ja bija u srednjoj školi. Eventualno na početku studiranja.
Ubrzo po ulasku san otkrija misterij otvorenih vrata. Dunkve, to je u ovome prometalu bija jedini klimauređaj!! 
Ako ne ništa, bar je bija prazan, pa san moga birat di ću sest. I izabra san misto di je bila najmanja promaja. Da se ne bi ujutro okrića ka Gracijela. Srića, šofer je usliša moje molbe i ferma mi je na sekund (ajde iskoči!) na skretanju za sjevernu luku. I tako mi uštedija bar pesto metri šetnje po zvizdanu. Fala in, šjor šofer!
Ostatak priče uopće nije zanimlljiv, a opisiva bi putovanje doma sa upaljenon klimon na maksimumu, da mi se temperatura tijela spusti na normalnu razinu.
Tek mi je sutrašnje vaganje pokazalo ugodno iznenađenje. Iako san se protekloga dana normalno nahranija i napojija, vaga je pokazala DVA KG manje. Ne triba bit Einstein pa glavni uzrok pada pripisat autobusnome doživljaju. NO PAIN NO GAME! 
Ugodno okripljen tim saznanjen, odveja san Vinku na jutarnji kupanjac. Naravno, na Gabine ... I skoro san zaboravija ono najvažnije. Stalno meljen o tin Gabinan, a njanci slike o tome.
Da sad ne ponavljan lanjske priče o članovime Mašogradske dijaspore u Donjin Kaštilima (uskoro osnivamo i višečlanu udrugu) koji stalno navraćaju doli ... evo i slike plaže.
... je da je vrime od obida, ma mi se isto čini da je manje svita nego lani ...
Sa istočne strane stražu držidu dva najzapadnija stara kaštelanska kampanela, uz stare kuće uokvireni poznaton, da ne rečen opjevanon, legendarnon i nadasve urbanistički urednon gradnjon. Božesačuvaj ča napravit brez dozvole
A na zapadu: Stara kula. Nekad davno, krajen sedandeseti i početkon osandeseti godin dvadesetoga stoljeća, unutra je bija poznati Disco Club „Apollo“. Poznat i ka disko klub, a bome i ka arena za razračunavanje „naši“ i „njiovi“. Samo, ča su onda radile više-manje šake. Dok bi danas svaki takvi događaj jema svoj epilog u i „Kronici 92“ i u šonetama (osmrtnicama, za sjevernjake).
Sa južne strane more, koje je već deboto proglogoljalo, a sa sjevera, svako malo vizuru Kozjaka i orkestar zapadnokaštelanski gabinski čvrčak propara pokoja „gvozdena tica“
... čvrčki samo na trenutak utihnu, i onda nastavljadu proizvodit svoju pristojnu količinu litnji decibeli koju skoro da i ne primjećujemo. Sve dokle je ne nestane. E sad san i ja lagano procvrča. Trkom po pizzu (Opet ti danas kuvaš? dočekala me uz smješak gospođa Kočija u pizzeriji Njoko) i čagod spize za bacit na gradele sutra, pa nazad doma. Prije nego zapravo puknen ka pravi cvrčak!
Zdravi i veseli bili!!! 
P.S. Samo još jedan mali detalj:
Ovo je moj post No 500!!!
|
