... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Kad san se uputija ovamo, nisan uopće jema pojma ča me čeka, ali san reka da i ja, a pogotovo Vinka, moramo tamo timbrat katrelu, ako ne ništa, radi malo zdrave zajebancije, a najviše radi toga da Vinka vidi odakle potiče i kakovi se običaji i legende ovod poštijedu.
Sve je počelo, u novo vrime, 2008. godine, kad je pametnin glavican u turističkin zajednican Šolte i Milne palo napamet da bi bilo dobro obogatit vanpansionsku ponudu za oživotvorenjen takve stare priče, koja je, prinoseć se sa kolina na kolino, poprimila epske razmjere, sa dijametralno suprotnin zapleton, zavisi koja je strana pripovida.
Zamišljen je program na vazdan ....
Krećemo iz Rogača, u četri ure pozapodne, sa mula koji je još okićen tragovima proslave sto godin Hajduka ...
Nakon ukrcavanja prve ekipe sa Šolte, krenili smo put Stomorske pokupit ostatak Šoltanske ekipe, koji su nas jedva dočekali ....
... pa smo se sa cilon floton kaići, jedrilic, stari i novi brodov, uputili put Milne, praćeni zvucima latene glazbe ...
... i navijanjen ka da smo na kojoj utakmici Hajduka. Nije falilo dimni bombi ...
... a zanamisto falši petardi i imitacij topovskoga udara, omiljeni u UEFA, jemali smo prave kaluncine (topove, za sjevernjake) ...
... koji su ipak ispaljivali samo konfete, na veselje svekolikoga pučanstva.
Kad smo stigli u Milnu, tribali smo ukrcat Bračane koji gredu na feštu, ali je bilo puno više svita vengo ča je naš „komandni brod“ Amiči moga priuzest, pa je to sve malo i potrajalo. Neki su bili nervozni i nikako dočekat kad ćemo akoštat (pristat, za sjevernjake) pa su se itali u more za dokopat se bračkoga kopna ...
... ali nakon ča je uredova brod Obalne straže Cavtat, stvar je izglađena, jerbo su oni priveli oni višak ča nije moga stat na „Amiči“.
Potizanje ka potizanje, prošlo je uredno, ovi put su potegli moji Šoltani, a cilu feštu je uveliča svojon pojavon i jedan kruzer, koji se lino provuka izad Mrduje kroza Splitska vrata, prolaz meju Brača i Šolte.
Atmosfera na brodu je bila više nego ugodna, i vesela dapače ...
Ča su uredno zabilužile dvi nacionalne (HRT i NOVA) i sva sila lokalni televizija, radija, a ne virujen da nije bija i koji novinar od pisani medija.
Malo se otega ovi „sportski“ dil događanja, jer smo se vezali mi, pa Cavtat, pa dokle su se iskracali jedni i drugi putnici, potrajalo je, odosmo mi u zalazak sunca, u Stomorsku, pozdravivši najprije Milnu ...
... a i samu Mrduju, uzročnika ciloga ovega cjelodnevnoga hepeninga ...
Koja je, evo, sada direktan povod za dva, nadamo se tradicionalna događanja, ovega potizanja ka i starijega brata, Mrdujske regate.
Lagano smo doplovili do Stomorske, di je fešta doživila svoju kulminaciju, uz neumorne Gustafe. Ovo mi je prvi put da san bija na njiov koncert, je da i poolak nisan ni razumija ča govoridu, ali štimung koji stvoridu je FENOMENALAN!
A i ova "prerada" staroga talijanskoga hita "Marina" ... u kojoj su prominili samo jedno slovo:
... je bila više nego fenomenalna, uključujuć i razlog ZAŠTO su prominili samo jedno slovo
Adio, dovidova Mrdujo, do idućega potizanja!
Meni je najbitnije i najdraže od svega da me je Vinka već pitala da oćemo li doć i dogodine ...
Žaj mi je samo ča nisan naša dovoljno veliku majicu za sebe, ali je bar Vinka dobila malo veću, koju neće dat materi nego će je nosit ka vešticu (haljinicu, za sjevernjake)!
Zdravi i veseli bili!
Postoju raznorazne legende, sa različitin zapletima i ishodima, zavisi je li van je priča Bračanin oli Šoltanin. Ne znan ča je od toga istina, evo ovo piše na Dalmacia News, a od 2008. su Turističke zajednice općina Šolta i Milna odlučile oživotvorit legendu o "Potizanju Mrduje"
Ka porijeklon Šoltanin, dapače šoltanski vlaj iz Gornjega sela, osjećan se pozvanin da sa svoji cca 140 kg gren malo ojačat šoltansku stranu i malo otežat potizanje Bračanima. Triba li napominjat da će mi i Vinka dat ruke. Fala nan pitanju, Zakonita radi drugu smjenu ...
Detaljnije u nedilju, kad malo dođen sebi.
Sinoćnju dilemu, kvragu i Ajnštajn i zakoni fizike, rišija san kompromison.
Dunkve, tribalo je u devet uri uvečer bit u isto vrime na dva mista, desetak kilometri zračne linije udaljena.
U Splitu je, na turniru Torcida Kup 2011, igrala ekipa Torcida Sućurac. I to ne kontra bilo koga. Protiv ekipe hajduk.hr.
Kako je, dolaskon novoga prišidenta, trenera i uprave u Hajduk zapuva cili jedan novi vitar, da ne rečen cunami, tako je nikoj pametnoj glavici palo napamet i da bi se mogla sklopit ka službena ekipa maloga baluna. Štofa, fala Bogu, jema. Predsjednik Maleš bi još moga zaigrat u kojemu niželigašu, trener Balakov, sa 45 godin na kostima, more posramit doti jednoga mulca iz ostali ekipa. Zna i gotovo. Dodajte tome Vučevića, Skoku, vratara Balića, još par malonogometni igrači „od kolina“ i eto van razloga zašto deboto svaku večer na starome rukometnome betonskome igralištu u Vukovarskoj jema duplo više svita nego u Maksimiru. Uz pet puti skuplju kartu.
Čak su i mene natirali doć, i ne poć na koncerat „Vokalisti Salone“ u Podvorju ...
Dodatni razlog je bija nastup naši momak iz sela, Torcide Sućurac.
Nisu ni oni mutavi, znadu, ča se reče, dva na nogu. Najpri su se, ka ča je i red, slikali skupa sa protivnicima ...
... pa su se, kako je i red, razminili darovi među voditeljima protivničkih ekipa ...
ali kad je počelo, igralo se muški, bez popusta. Frcalo je na sve strane, nije bilo glume nego je znalo i zapravo zabolit ...
... davalo se je upute, nije se šapjalo, adrenalin je svima bija na 300%. Ne igra se svaki dan kontra Hajduka, e!
Poluvrime je završilo nerješeno ... 1:1. A onda san mora nazad, u Mašograd ...
Na kraju smo izgubili utakmicu 3:2, blizanci Biočić su dali po jedan gol za nas, a najbitnije je da se nismo osramotili ...
Zdravi i veseli bili!
Update:
Vokalisti Salone u Podvorju
Srića, nije bija gust promet, pa san moga još koji minut poslušat malo domaće pisme. I to ne od bilo koga, nego pod Vokalisti Salone, pojačani za trenutno, da se ko ne najidi, prvo grlo klapske pisme u bližoj okolici, za Špira Jurića. E onega Špira, ča je piva u ONOJ klapi Cambi. Kad su bili najjači i kad se još nisu bili pokarali i klonirali.
Naravno, ka i večina događaji u naše malo misto, i ovo je bilo medijski popraćeno od @iskrenoga ...
... ma koliko mi šutjeli o tome, a ni domaćice nisu bile za bacit, naša domaća ženska klapa, „Putaljice“, u trenutnoj postavi, i prigodno za slikavanje ...
... pojačane starin članican, čin su uspile uspavat dječicu i doć malo guštat na „Podvorje“.
Pun dojmova, okripljene duše i tila, zaspa san ka malo dite. Balun i pisma, to je dvotrećinska većina svi gušti ovod ....
Dovidova, do iduće fešte!
Neš ti nevrimena, u utorak ujutro, palo je dvi kapi kiše, a pozapodne deboto ni oblačka na nebu. Ipak, iz preventivnih razloga smo Vinka i ja priskočili kupanje utorak pozapodne. Doduše, nije jon baš bilo po volji ... da jon je dosadno, ali uspija san je uvjerit da je bolje malo prošetat vengo sidit doma, pa makar i crtane gledala.
Teška srca se odvojila od televizije, kad san jon reka da ćemo poć prošetat po Trogiru.
Ka i uvik, magična rič je bila: SLADOLED!
Zlato mamino, mislin da ga more satrat više nego mater ... sladoleda, naravno!
Pozapodne nije bilo ni tako vruće, i sve lipo i krasno dok nismo došli do Pantane. Tribalo nan je kvarat od ure do Trogira. Kad san to vidija, naglo san odusta još deset minuti odit do parkirališta izad pazara, i uvalili smo se odma na ulazu, prije autobusnoga «kolodvora». Jer ono sve je, ali kolodvor nije, zato i mirita navodne znakove. Onda san ipak napravija grešku. Prošetali smo uz obalu do maloga mostića. I zamalo mi to želudac nije izdrža. Sad mi je jasno zašto Trogirani oni svoj konal zovedu Foša. A po vonju bi ga mogli komodno zvat i Fonja. Neš' ti, jedno slovo razlike. Nisan tija njanci slikavat. Je da se na slikan ne ćuti vonj, ali bi mi se po sjećanju diga želudac kad bi opet vidija te slike.
Koja je to bila kombinacija. Par furešti bacadu komadiće kruva, a cipli govnari i kusaju, dokle još par mulac, isto furešti, provajedu dotične uvatit sa onin dičjin špurtilima.
Srića, priživili smo, nije tribalo puno odat ...
A u gradu, svita ka u priči. Ako neće sad, a kad će ... usrid sezone, je da je palo dvi kapi kiše, ali, nikako mi se čini, da je u Trogiru znalo bit i više svita. Ili je možda u tu uru, oko sedan pozapodne, svit još bija po plažan. Prošli smo oni standardni đir, do rive, vidit jema li koji novi brod, pa smo onda ipak došli nazad do trga isprid Katedrale.
Najprin, da lipo, natenane, vidimo koja je ura, ke ora že? ...
... a onda i da se lipo, malo pomalo, borimo sa veeeeelikon kuglon sladoleda od čikolate, koju nan je ona teta u đelateriji mekla u kornet.
Meni se baš nije dalo papat slaju, pa san zato malo gleda okolo, uz osvježavajuću falšu cedevitu («juicy») sa šakon leda. Ali ovo ča san vidija bi samo slipome promaklo.
Znan da se danas kafići na razne načine dovijedu kako privuć konzumente, strane i domaće ... mogu reć da san vidija dosta toga, ali ovo, priznajen, prvi put UŽIVO ...
Dobri dvadesetak minuti je on vrtija botilje, baca i u zrak, vata, i nijedna nije oplela po tleju. Svaka čast neimenovanome konobaru, ali jema mota, jema znanja, i volje, a i poduzetničkoga duha, ča je dokaza i sa ovin malin detaljon, na kantunu šanka, ča ga je oštro Vinkino oko primjetilo i slikalo ...
... tata, a ča ono piše na papiru na podan pehara ...
Svaka čast, još u svići jema ulja, i u mladoga svita ideja i poduzetničkoga duha. tek toliko, da nije ni svaki konobar SAMO konobar, i tu jema miljardu načini za iskazat se prema drugima, i za privuć pažnju. Pa makar ka Tom Cruise u filmu «Cocktail».
Koji mi je naravno, prvi pa napamet dok san gleda spomenuti performance.
Još koji dan, pa godišnji. Jedva čekan «Potizanje Mrduje»!
Zdravi i veseli bili!
Posli jučerašnjega evociranja živac unazad deset godin, kad smo svi grintali i beštimali skupa sa Srđanon Ivaniševićen na njegovoga sina, red je bilo danas ništo laganije. Spavat dokle me volja, pa sudjelovat u pripremanju nediljnoga obida sa termičkon obradon namirnica animalnoga porijekla. Električni, ali ipak roštilj!
Pa ona slavna fjaka poza obidon.
Ko to more platit, nama je to urođeno litnje-popodnevno stanje uma, a oni tamo istočnjaci to treniradu cili život i nikad naučit.
Ionako niko normalan osin Japanac u te ure ne more odit po gradu, jerbo sunce tuče u možđane, da ne govorin sad kako je na Rivi bar deset stupnjev gori od onoga službenoga podatka.
Koji se miri na Merjanu, u ladovini, di uvik jema malo bave.
Izad sedan i po smo krenili, taman da mi malo na prilazu gradu sa Pujanki malo sunce tuče u oči. Naravno, ništa nepremostivo. Drito parkirat auto izad Kaštelanskoga metroa, parkiranoga na šinama.
Sedan kun na uru. Nije loše!
Lagano, s noge na nogu, uputili smo se na Rivu. Vinka je skočila na prvi kiosk sa sladoledon. Jedva smo je fermali ... ne u oti, jema vamo malo bolje. Na podan pazara, pa malo na zapad. Ne u one Kerumove, da ne rečen ča, recimo, poduzetnice, nego malo dalje. „Kuća sladoleda Ivona“ ... ajme izbora, ajme gušti. Vinka se ne da nagovorit da prova šta drugo, ona uporno tuče po čikolati. Ka i Zakonita pistaćo. A ja malo experimentiran, samo da je malo jači okus. Priva san ovi put kiwi. Uopće nije za bacit, dapače. Samo po kuglu, ali smo došli na drugi kraj Rive dokle smo to uspili konzumirat.
A onda lagano aparatić u ruke. Nije mi se dalo nosit onega velikoga, pa dobro dođe i ovi mali, Vinkin, za snimit brod na odlasku ...
... ili za kantun od Prorkurativi, di se taman sprema neki litnji događaj, koji nismo uspili identificirat.
Da se ne vraćamo istin puten krenili smo uz Marmontovu. A svita ka u priči, izašli su domaći, ka i mi, uvatit malo friške arije ... a furešte da i ne spominjen, njima je uvik dobro ... Čudi se Zakonita da ča jema puno svita, a ča ću jon ja, kad je ona radnin danon u ova doba ili na poslu, oli na putu doma.
Nisan moga odolit ne učinit jedu sliju Rive iz ovega kantuna, sa upaljenin svitlima, noćna veerzija splitskoga dnevnoga boravka ...
... ovi put pojačana i za brojne goste. Ko je imalo pažljivije sluša, moga je čut sve moguće i nemoguće jezične kombinacije na ovomen svitu. A o mirisiman da ne govorin. Ovi put je izosta oni „parfem“ sa Rive, ali je zato bilo na iljade plemeniti mirisi koji su se mišali u jedan specifičan litnji koktel za nosnice.
Kako bilo, odo mi dalje uz Marmontovu. Mome oku nije promakla ilustracija one vikovne mudrosti da niko nije prorok u svome selu. I dokle se u Podvorju skupljadu gagrice na eksponatima a paukovu mrižu ne smi niko taknit, dotle naša dica okolo organiziradu izložbe.
Kakav otac, takvi i sin, bija je naslov jednoga staroga filma iz doba sumraka bivše države. Ali ovi put je zapravo tako. Ovo je stariji Nikolin sin, a čuja san da i mlaji zna „dva na nogu“ po tome pitanju. Pa neka mi ko ča reče kontra genetike ...
Marmontovu smo napustili kraj znamenite Pirije, koja je na veliku žalost svekolikoga pučanstva, prisušila. Dalje nas je put nanija malo priko Pjace, pa kako je sad več bila totalna mračina, aparat nije bilo smisla ni vadit iz futrole. Ali eto, na veliko Vinkino navaljivanje, morali smo jon pozirat ...
... a onda je, je li, tribalo i Vinku ovjekovječit, pa je Zakonita vazela stvar u svoje ruke.
Spustili smo se kroz podrume, a na Peristilu: pusti parovi plešedu latino plesove isprid Luksora, svira nika živa glazba koju nisan uspija identificirat ... malo smo tu zastali, provali napravit par slika, od kojih, je li, nije bilo ništa
A da drugi put ipak odnesen veliku makinju ... sa blicon!
Ali zato smo se isprid Podrumi uspili slikat kraj makete Splita, koja je ka svojevrsni 3D plan grada postavljena na južni ulaz Dioklecijanove palače.
A ko će nas slikat, ča vi mislite ...
Vinka je jedva dočekala, i kad je dobila aparat u ruke, nije ga molala dokle baterije nisu dušu ispustile. Malo po malo, došlo je vrime za poć doma, ujutro je vrtlič, i već je ura kad je Vinka tribala bit u posteju.
I za kraj, jedna legendarna pisma grupe „Metak“, za koju je tekst napisa pokojni Momčilo Popadić ...
Nije „Prohujalo sa vihoron“ ali sutra je, ipak, novi dan!
Zdravi i veseli bili!
Ne mogu virovat da je već deset godin prošlo od onoga čina kolektivnoga ludila, od dočeka najuspješnijega sportaša kojega je ovi ludi grad ikad iznjedrija. Neka se ne uvridu svi naš olimpijci, od Đuke pa dalje, svi naši evropski i svjetski prvaci, ali Goran je, ipak, najveći!
Jer osvojit Wimbledon iz četvrtoga puta, kad su svi već bili digli ruke od njega, uključujuć i njega samoga, ne more svak.
Dobija je pozivnicu, wild card, za minuli rad, ka milostinju, eto, neka ga vidimo još jedan put. Jer su znali da njegov nastup more bit sve, samo ne dosadan. Jedan za drugin su padali favoriti, neki i u dva dana ... i na kraju veliki Rafter.
Gleda san danas opet, po ko zna koji put, snimku finala. I opet san se živcira, ka da ga gledan prvi put.
Svi su bili kontra njega. Veliki McEnroe je reka da nikad od njega igrača, jer jema samo servis. Naravno da mu je to Goran pribotuna, da je on, valjda, genijalac, kad je sad, samo sa servison, osvojija All England Club ...
Ali, veliki su samo oni koji, i kad osvajaju najveće vrhunce karijere, ne zaboravljaju na druge ... tako se Goran u tome momentu sitija još jednoga velikana, Dražena, kojega je prirana smrt spriječila da pokaže sve ča more ...
Split zna dočekat svoje šampione, a li Goran je, ipak Goran ...
Nema toga političara koji će ovoliko svita skupit na Rivi. Toliko svita ča je došlo pozdravit jedno veliko zaigrano splitsko dite, koji je uspija dosanjat svoj san.
Bija san na aerodrom, na putu do Splita san zapeja, ništa je bilo nego parkirat auto ...
Kod nas se reče kad je čovik malo, je li, onako na svoju ruku, da jema ćuka u glavi.
Ako je tomu tako, Goran je jema cilo jato ćuki u glavi, i uspija i je obuzdat, i dostić, na svoju i našu veliku radost, zvizdane vrhunce.
Opraštan ti za sve ono ča si me iživcira, za sve razbivene rekete, za sve šporke beside ča si i izgovorija šoto voće i naglas ...
Fala ti Gorane, za one nezaboravne dvi šetemane u lito, dviiljade i prve godine!
Okad sveci jemadu brojeve? A oduvik, samo ča vi ne znate, cukuni, čitat između redak. Ovo nije bilo koji svetac. Ovo je naš, vatrogasni, zaštitnik i zagovornik, koji vjerno i marljivo lobira kod Velikoga Šefa da se našin luđacima ča se na ovome svitu boridu za vatrenon aždajon čako grubo ne dogodi. Najčešće i uspije u tome, pa smo mu mi u Mašogradu, isprid DVD Mladost, digli kip, napravili mali bazenčić i redovito ga pazimo i mazimo ...
pogotovo na njegov dan, 4. svibnja kad na podan maloga križa, blizu njega, položimo malo cvića u spomen na sve nastradale vatrogasce, ma gdje bili.
Sitimo ga se i sad u sedmi misec, kad njemu u čast, već osmi put, organiziramo vatrogasni Kup Sv. Florijana. Osmi, ej, nije ni to od jučer ...
Znan, recesija, Malo vitra, svega toga pomalo i onega ča neću spominjat jer i iz svake paštete iskačedu ... da skratin: niko nima pinez, nigdi nije sjajno ... ali ljudi nan isto dođedu na natjecanje. Od svukud pomalo. Pri dvi godine je bilo sedamnaest ekipa, ove godine i je bilo dvadeset i tri. I prvi put se, uz zastavu društva i zastavu Hrvatske, vijorilo još bandiri. Slovenska i BiH zastava. Iz Dežele je došla simpatična ženska ekipa PGD Hajdoše, oli po našu DVD Hajdoše, a priko meke granice nas je pohodila muška veteranska ekipa DVD Tarčin.
Malo, ali čovika veseli.
Sredili smo, na sjevernu stranu doma, i mali teren za vježbu našin ekipan, a poslužija je i za samo natjecanje.
Nije baš da je ka na Wembleyu, ali je još uvik bolje od Maksimirske ledine.
Naravno da su cili događaj, u najavi i na licu mista popratili svi mediji. Domaći ...
Nije samo ženskice slikava, ovo je slučajno ...
... a i oni iz širega okruženja. A naši predsjednici i zapovjednici su uredno davali izvješća za javnost ...
... i spremno odgovarali i na najnezgodnija pitanja.
Naravno da je sam događaj izazva i veliki interes svih struktura u mistu i gradu, pa su tu bili i neizbježni celebrity ...
.... a neki su se, štufi ča i niko ne slikaje, tili povuć u anonimnost i proglasit silenzio stampa, ali san ga uspija slikat u zadnji momenat.
I uspješno izbjegnit bačenu stinu šakaricu put mene. Srićon, još su mi dobri refleksi
Natjecanje ka natjecanje, nije mi prvo, u bilo kojemu svojstvu, a nadan se da mi neće bit ni zadnje, maaalo je duže potrajalo jer je bila samo jedna staza za vježbu, pa je glede toga postojala realna opasnost da pustin žile (korijenje, za sjevernjake) u katrigu na kojoj san sidija.
Popodne, pri kraju, je čak malo i kiše zapritilo, ali ni to nije smetalo simpatičnu žensku ekipu iz Josipdola da se gredu malo itnit u more, na Gojaču. Baš da su pocrnile od sunca i nisu, ali gušti su gušti ...
Dežurno odjeljenje se brinilo da sve prođe u redu ...
Na kraju svega, moj posal je bija obrada rezultata i tisak diploma, pa da van prikažen same rezultate, kako je koja ekipa nastupala i s kojin uspjehon.
