... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Neš ti nevrimena, u utorak ujutro, palo je dvi kapi kiše, a pozapodne deboto ni oblačka na nebu. Ipak, iz preventivnih razloga smo Vinka i ja priskočili kupanje utorak pozapodne. Doduše, nije jon baš bilo po volji ... da jon je dosadno, ali uspija san je uvjerit da je bolje malo prošetat vengo sidit doma, pa makar i crtane gledala.
Teška srca se odvojila od televizije, kad san jon reka da ćemo poć prošetat po Trogiru.
Ka i uvik, magična rič je bila: SLADOLED!
Zlato mamino, mislin da ga more satrat više nego mater ... sladoleda, naravno!
Pozapodne nije bilo ni tako vruće, i sve lipo i krasno dok nismo došli do Pantane. Tribalo nan je kvarat od ure do Trogira. Kad san to vidija, naglo san odusta još deset minuti odit do parkirališta izad pazara, i uvalili smo se odma na ulazu, prije autobusnoga «kolodvora». Jer ono sve je, ali kolodvor nije, zato i mirita navodne znakove. Onda san ipak napravija grešku. Prošetali smo uz obalu do maloga mostića. I zamalo mi to želudac nije izdrža. Sad mi je jasno zašto Trogirani oni svoj konal zovedu Foša. A po vonju bi ga mogli komodno zvat i Fonja. Neš' ti, jedno slovo razlike. Nisan tija njanci slikavat. Je da se na slikan ne ćuti vonj, ali bi mi se po sjećanju diga želudac kad bi opet vidija te slike.
Koja je to bila kombinacija. Par furešti bacadu komadiće kruva, a cipli govnari i kusaju, dokle još par mulac, isto furešti, provajedu dotične uvatit sa onin dičjin špurtilima.
Srića, priživili smo, nije tribalo puno odat ...
A u gradu, svita ka u priči. Ako neće sad, a kad će ... usrid sezone, je da je palo dvi kapi kiše, ali, nikako mi se čini, da je u Trogiru znalo bit i više svita. Ili je možda u tu uru, oko sedan pozapodne, svit još bija po plažan. Prošli smo oni standardni đir, do rive, vidit jema li koji novi brod, pa smo onda ipak došli nazad do trga isprid Katedrale.
Najprin, da lipo, natenane, vidimo koja je ura, ke ora že? ...
... a onda i da se lipo, malo pomalo, borimo sa veeeeelikon kuglon sladoleda od čikolate, koju nan je ona teta u đelateriji mekla u kornet.
Meni se baš nije dalo papat slaju, pa san zato malo gleda okolo, uz osvježavajuću falšu cedevitu («juicy») sa šakon leda. Ali ovo ča san vidija bi samo slipome promaklo.
Znan da se danas kafići na razne načine dovijedu kako privuć konzumente, strane i domaće ... mogu reć da san vidija dosta toga, ali ovo, priznajen, prvi put UŽIVO ...
Dobri dvadesetak minuti je on vrtija botilje, baca i u zrak, vata, i nijedna nije oplela po tleju. Svaka čast neimenovanome konobaru, ali jema mota, jema znanja, i volje, a i poduzetničkoga duha, ča je dokaza i sa ovin malin detaljon, na kantunu šanka, ča ga je oštro Vinkino oko primjetilo i slikalo ...
... tata, a ča ono piše na papiru na podan pehara ...
Svaka čast, još u svići jema ulja, i u mladoga svita ideja i poduzetničkoga duha. tek toliko, da nije ni svaki konobar SAMO konobar, i tu jema miljardu načini za iskazat se prema drugima, i za privuć pažnju. Pa makar ka Tom Cruise u filmu «Cocktail».
Koji mi je naravno, prvi pa napamet dok san gleda spomenuti performance.
Još koji dan, pa godišnji. Jedva čekan «Potizanje Mrduje»!
Zdravi i veseli bili!
