Život često piše barenko, ako ne romane, onda u najmanju ruku, neobične priče. Romani su se ionako prokurbali otkad ih pišu, ili baren potpisuju, oni ča nisu pročitali ništa osim ljubića u mlađin danima, ali su zato pametno iskoristile OSTALE tjelesne predispozicije, puno razvijenije od mozga  ... ali ostavimo se mi romaani i oni ča i pišu ...
Kako povezat ljude koji naoko ne dilidu ni profesionalna opredjeljenja, niti pripadaju istome generacijskome korpusu, ono, kako bi reka naš svit, ne bi i naoko moga meknit njanci u istu rečenicu.
Koja je to sila koja more povezat ljude čiji je raspon godina od kvarat do polak stoljeća ... jedan je diplomirani mazutar, jedan diplomirani inženjer od struje, dva su inženjera elektrotehnike vulgaris, jedna je još studentica, doduše pri kraju studija povisti i hrvatskoga jezika, jedna je profešur njemačkoga i engleskoga, a jedna je znanstvenik, dotur od spize i maslinova ulja, i predaje na fakultetu. Jedan radi ka sistemac, jedan radi to slično samo na malo nižemu nivou, troje je profešuri, jedan radi u škveru .... ajme judi moji koja je to mišancija. Ka ono ča se daje tičima da in bude bolje perje ...
Ali, posli ove mračne slike ....
... puno tega će van bit jasnije ...
Neki od nas su se, doduše, znali i od prije, ali neki smo se upoznali tek na onin malin tisnin katrigan na galeriji u studiju „Anton Marti“, u Katedrali Hrvatskoga Duha.
Družili smo se i gori, fala na pitanju, skupa sa ostalin supatnicima koji su došli odsvukud iz Lijepe Naše ...
... znalo se ujutro dolazit na snimanje tako da molimo tete u šminkeraju da nan malo inkartaju (nažbukaju, za sjevernjake) lice i sakriju podočnjake od probdjevene noći. Da, da, spremali smo se za kviz, hvala na pitanju  
I mic po mic, osim dvojice koji još jemadu neke šanse ... naš nastup u kvizu „1 protiv 100“ se završava sa više ili manje herojskon „pogibijom“ ... oproštajnom slikom ...
... i to bi bilo to. Neki od nas bi kljucnili malo gazeta na galeriji, neki manje, neki više. Na kraju smo svi doma, bar ča se tiče glavnoga nastupa, išli skoro pa lišo bez punta.
Kolega koji se ipak najviše od nas omastija na galeriji...
... osjetija je moralnu potribu da nas okupi na ugodnome druženju, bar nas iz najbliže okolice Dioklecijanove vikendice ... i nakon brojnih odlaganja, i to smo realizirali tek u ovi petak, 4. veljače, Anno Domini MMXI u konobi „Nevera“ ... priko puta Šumice, ili da pobliže objasnin sjevernjacima, cca 200 m sjeverozapadno od teniskih terena di su Ivanišević, Ančić, a prije nji Franulović, Pilić i ostala ekipa počeli bubat reketima po malome žutome balunčiću.
A ča ću van poć govorit, ne znan je li mi bila lipša spiza (pretežito riblji meni, fala na pitanju!) ili druženje sa ekipon koja je, kako san reka na početku, deboto nespojiva, osin toga jednoga lipoga zajedničkoga iskustva koje nas sve povezuje ...
... pa se ne triba začudit da smo „zatvorili“ konobu, i, uz sve pohvale posluzi, osoblju i naročito kompletnoj postavi kužine, teška srca morali krenit doma. Okrijepljenoga tijela i duha, i sa nadon da ćemo ča pri ponovit ovo druženje, ako ne ništa, glede kojega novoga kviza jer smo sve bonuse i jockere na ovima dosadašnjima potrošili ...
Nekidan je kazališni redatelj Kovač u svome nastupu na „1 protiv 100“ reka da za nas natjecatelje kažu da smo vitezovi uzaludnoga znanja ... na stranu to ča njegov nastup baš i nije bija uzaludan
Ne mogu reč, u svoje ime, da svako od nas ne ide gori dobit neke novce, ako to nije na prvome mistu, onda je bar na drugome, ali i ako izostanu novci, dobra ekipa i zabava u ti par dana ča smo svi skupa u hotelu, kako bi rekli Strikan i Netijak, ne more valit!
Zdravi mi i veseli bili! 
|
