umorno

24.10.2010., nedjelja

Nikad ne reci nikad više!

Dugo san se mislija kako naslovit ovi današnji post, ali kako san već puno puti pisa o kvizovima i mome učestvovanju tamo, više ili manje aktivnome i uspješnome, ponestalo mi je inspiracije. A ne volin se ponavljat cerek

Pa san posudija mali bondovski citat ...
Dunkve, di smo ono stali ... da rezimiramo ... Najpri „Milijunaš“ ... pa „Karika“ ... pa „1 kontra 100“, koji se pokaza ka najtvrđi orij.
„Milijunaša“ san savlada iz trećega puta, zadnja emisija u 2005. i prva u 2006. godini .... „Kariku“ iz drugoga puta, i to mi je bilo najteže jer san je osvojija u šesti misec, a mora san mučat sve do jedanaestoga, kad je emitiralo.
Za „Uno contra cento“ mi je tribalo šest puti odit gori, i snimit deboto pedeset emisija da sađen doli.
Zna san se dikod i približit, ali san uspija samo prošle sezone, u zadnjoj emisiji na zadnjemu setu, gori na galeriji uvatit ništo pinez. Čisti fotofiniš ... nas troje smo podilili 20 iljad kun, ča ispada 6.666 kn, prilično vražja brojka thumbup

Šesti set, mislin da mi je bila četrdeset i sedma emisija (a koliko ono godin jeman??), izvuklo me je odma vanka. Nisan se još bija deboto ni pripremija, ni zagrija. Inače mi svi govoru da san ka dizelaš, da mi triba puno dokle uvatin radnu temperaturu. Prvobitni šok san pribolija ... doša doli, a ostatak ste sami vidili, ko je gleda. rolleyes

Najviše me je, priznajen, bilo straj da ne plesnen na prvome pitanju.
Kad je to prošlo, sve dalje je bilo lakše. Par pitanja san zareda, a onda su uletili problemi. Potrošija preskoke i odoooo.
Srića me je napustila.
Nastranu to ča će puno nji reč: Zna san ja to!
Na stranu i stres javnoga nastupa.
Moremo mi svi pričat ode i hvalospjeve znanju, ili pak o neznanju, ali ako jemaš sriće da ti dođe pitanje koje znaš, prolaziš, a sa druge strane, ako nimaš sriće, ka jedan od moji kolega ... na kraju, kad je „1 na 1“ dođe ti ono ča bi meni bila pidaija od pitanja, ali čovik nije zna i odeeeeee ...
Sve u svemu, bilo mi je lipo, bar mislin da se nisan osramotija, ispriča san svoju priču, za koju se nadan da mi je nisu iskidali smokin

... i na kraju san, uz oproštajnu sliku sa Tarikon ...

.... osta još malo gledat i slikavat pozornicu iz druge perspektive ... i zajedno sa mojin starin kolegon još iz dana STOP-a i prijašnjih kvizova, uputija san se polako Dalmatinom prema jugu.
Mislin da je za jedno dulje vrime moje kvizomansko poglavlje života zatvoreno. Krug se zatvorija. "Milijunaš" i "Karika" su ukinuti. Na 1 protiv 100 više neman prava natjecanja, a kako sad stvari stojidu, recesija, besparica i slične floskule polako nagrizaju i Katedralu Hrvatskog Duha, pa ne vidin u perspektivi neki kviz na kojemu bi moga učestvovat.
Komercijalne televizije neću ni spominjat, jer mi se iskustvo učestvovanja na testiranju za Kviskoteku toliko zgadilo da ne bi tija sa tin opison kvarit ovu, ipak, lipu uspomenu na moje kvizomanske dane.
Bilo mi je lipo, upozna san puno dragi ljudi, punjo nji „pozitivno opičenih“ sa kojima bi ona tri dana snimanja za devet emisija prošli u tren oka, sa kojima se i danas ponekad čujem/vidim/dopisujem.

Skoro pa da bi moga reč da je uspostavljena i nekakva minimalna doza familijarnosti party

...

Facebook, a pogotovo Internet, je đavlija stvar cerek

Ko mi ne viruje neka pita Severinu. Gas,Gas!
I zato, da se vratin na onu iz naslova, nikad ne reci nikad više ...
Zdravi mi i veseli bili! mah

Update:

Eto, sad kad san još jednom to prigleda, i proživija, sa druge strane ekrana, nakon ča ste mi puno vas čestitali na nastupu, u hladnu stvarnost me je vratilo moje rođeno dite: a ča ti to sve tata vridi kad nisi donija pineze.
Danas se dica jema bit rađaju sa barenko višon ekonomskon. I u pravu je ... headbang
'beš umjetnički dojam, puknucu 'beš nastup.
Nisi donija pineze. I točka.
Amen!

- 21:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #

22.10.2010., petak

Reci mi pismon (pjesmom, za sjevernjake ...)

Već san deboto misec dan pokretan u krugu pet-šest metri, tj. ne u krugu nego u trokutu tinel (dnevni boravak, za sjevernjake) - soba - banj (kupatilo, za sjevernjake) i pomalo mi ponestaje besid za pisanje. Puklo me je na drugu stranu. Zašto ne bi napisa jedan opjevani post cerek

Dunkve ...

Nakon ča se probudin uz umilne zvuke domaćih životinja ...

... ka i svaki normalni, lojalni građanin ovega Raja na Zemlji, krenen uživat u životu ...

... ali, nakon ča se umijen i obavin ostale higijenske potrebe, lupi me po glavi teška stvarnost ...

... sa reminiscencijama na ne tako davnu prošlost ...

... uz OVAKOVE GORI ostaje nan samo da zapivamo, iz duše, bez smokve (fige, za sjevernjake) u džepu ...

... slušajući najnovije glazbeno-političke obrade starih narodnih napjeva ...

I ča reč na kraju? I je li ovo uopće kraj? Straj me je da Argentina i Grčka ne budedu golo govno za nas ...
Kristalna kugla mi je sve mutnija i mutnija ... samo još jedna reminiscencija iz prošlosti ...

POZDRAV IZ HRVATSKE

Jema li koji „Veli Jože“ da nas digne sa ove sike (hridi, za sjevernjake)??!! headbang

Zdravi i veseli bili! mah

Update:

Još jedan prilog kako u nas jema pametnoga i sposobnoga svita, samo ne more doć do beside. headbang

A ovo je prepisano sa komentara na ovi spot na JuBitou (TM)

Jadna naša domovino,
Oj propala zemljo mila,
Sad bankrotom ovjencana,
Da bi vazda dužna bila!
Sistematski opljackana,
Uboga si, nemaš krila,
HDZ-om pokopana,
Za navijeke na dnu bila!
Nikad neceš biti sila,
Nikad neceš biti svoja,
Od korupcije sva si gnjila,
Rasprodana zemljo moja.
Tko nas vodi, taj nas krade,
Laže, pljacka i izdaje,
Vjeruj onom tko ti tvrdi,
Da od glave riba smrdi!
@grdelin, "Slobodna Dalmacija"

- 10:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.10.2010., nedjelja

Quality time

I dalje san doma headbang

.... i mogu van reč da je to zbilja nezaboravno iskustvo. Naravno, ka i svako, jema svoje prednosti i svoje mane thumbup

Radijus kretanja mi je vrlo sužen. Soba, tinel (dnevni boravak, za sjevernjake), banj (kupatilo, za sjevernjake). I to sve vrata do brata. Trenutno mi je filmski idol, silon prilika, dr. House. Dobija san na korištenje jedan retro-šćap, još neutvrđenoga godišta izrade.

Ma baš me briga. Za godište i styling. Šćapa, naravno cerek

Za ovi moji par metri dnevno ča i napravin, i to je više nego dovoljno.
Unatoč ležanju, nekretanju, uspije mi držat kilažu pod kontrolon. Zahvaljujući vježbanju sa ostatkon dijelova tijela. to ka onima koje smin, dapače i moran naprezat.
Davno san izgubija iluziju o dostizanju Schwarzenegera iz Conan/Comando/Predator razdoblja, ali polako, polako, kako bi rekli naši ekonomisti od šete kolpi (od ku*ca, za sjevernjake) tjelesna masa mi bilježi umjereno negativnu stopu rasta.
Otprilike ka naš BDP ...
A sad malo od boljin stranan ove siituacije.
Vrimena jeman napretek. Tu i tamo napravin ponešto od onega ča bi napravija i na poslu.
Živija internet.
Neki bi rekli iljadu mu kopli palo, ali neka nji ...
Da ne spominjen već Sevu Nazionale i ono njezino legendarno „Fuj, internet“ zna se već radi čega party

Još uvik govorin da neka njega. Mislin, interneta, naravno cerek

...
Vratimo se mi vrimenu, kojega ovi evo već devetnajst dan, ča doma a ča u bolnici, jeman na pritek ...
Nastojin ga provest ča kvalitetnije, naročito okad san doma ...
Po američki quality time.
I sa kin ću ga provodit vengo sa mojon prinčipeson. Vinkon, naravno.
Ujutro dokle je u vrtliču, pogledan pokoji film. Obnavljan zapostavljene filmske navike ... cca po tri dnevno cerek

Evo, jučer san gleda „Kako je počeja rat na mome otoku“, „Clash of the Titans“, „Miss Congeniality“ i „Hot TuB time machine“. Skužajte mi na originalnin naslovima, ali jeman vrlo određeno, dapače vrlo negativno mišljenje, prema našin domaćin prevoditeljima pa radije duperan (koristin, za sjevernjake) originalne nazive ...
A popodne, kad se Njezino Veličanstvo vrati iz predškolske ustanove, istoga imena ka i njezin strikan ... onda se nastavlja zabavljat doma. Dobro, pogleda i ona pokoji film ...

... ali to nastojimo svest na razumnu miru.
Ponekad crta na kompjuteru: jema grafički tablet i program za šaranje prilagođen dici.
Otkrila je na internetu dičje, naravno ženske, igrice, Barbi, Dora, Winx i da ne nabrajan, potrajalo bi ...
Ali, igra sa mamon oli sa taton jon je još uvik najguštija.
Igramo normalno „čovječe ne ljuti se“ ... i to šta češće. Dijete ne voli gubit. Pa se raspizdri. Pa se namusi. Pa neće više ...

Ali, po savjetu stariji, pametniji i iskusniji od mene, forsiramo igru i dalje.
Mora se naučit da ne može uvik dobivat.
I da ne cijuče kad izgubi ...
Usput, polako u igru unosimo i neke nove elemente.
Npr „čovječe“ ali unazad ... Posložimo figurice u kućice, i onda bacamo TRI kocke.

Koliko puti dobiješ šesticu, smiš uzet toliko figurica i položit u gnjizdo, odakle se u pravoj igri kreće.
Uz još jedan matematički dodatak. Ako se tri kockice složu ka ZBROJ, jemaš još jedno bacanje. Recimo, 3+3=6, ili 1+2=3 .... razumili ste, naravno. I Vinka isto, fala na pitanju. I uopće ne cmizdri ako izgubi. I pomalo uči zbrajat.
A za čitanje već pomalo, ka ča ste vidil u prošlome postu, ide, uz dodatna pojašnjenja oko slova „d“ i „b“ cerek

A malo koncentracije i strategije se vježba na drugi način ...
Slaganjen slova ... i to triba odabrat kad i di će ih postavit, jer ni to nije svejedno.

To još malo zaronza, jer nije skroz savladala strategijski element. Ali polako, brzo uči ... A kad nauči i to, A onda ćemo i doslovno okrenit ploču. Jer je sa druge strane prava križaljka, ali za ipak, malo veći uzrast.

I tako, pomalo, minut po minut, dan po dan, približaje se 24. desetoga ... nedilja, odma iza dnevnika i prognoze vrimena, na HRT1 ...
A ča se približaje?
Pa, rečedu da slika govori više od iljadu besid ...

Strpljeni i spašeni cerek

i naravno,
Zdravi i veseli bili! mah

- 15:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.10.2010., ponedjeljak

Home, sweet home!

Znan, nije mi bilo uopće TAKO loše, kako san se nasluša priča od raznoraznih više ili manje dobrovoljnih i više ili manje dobronamjernih posjetitelja splitske bolnice, u narodu poznate ka Firule.
Ipak, svemu dođe kraj, a i ja san jedva čeka leć u svoju posteju ... i, zašto ne kazat, sest na svoju školjku. cerek

Nakon dugi deset dana gleda san svoj, nadan se za duže vrime, posljednji sumrak sa bolničkoga balkona ...

Možda je stari lisac Hitchcock (nadan se da nisan koje slovo falija) i bija u pravu, da je najlipši zalazak sunca na svitu oni u Zadru, ali meni je ovi bija ipak pinkicu draži. I lipši. Sutra gren doma!

Svanija je lip i sunčan dan, subota, da san imalo u voznome stanju ... partija bi se dikod okupat. Ali mislin da je za mene kupanje ovega lita ipak pluskvamperfekt (prošlo svršeno vrime, za sjevernjake). Za razliku od ovi sretnika ...

... koji su u ove tople jesenje dane došli guštat u onome ča mi ne znamo cijenit. Takvi smo i gotovo ... triba nan svakome učinit barenko pet dan u Purger Vakufu da se zaželimo mora i da nan uopće padne napamet okupat se.
Dunkve, napokon san se dokopa kuće, i ukućana, dapače. Naročito moje male Vinkice.
Iako san do daljnjega samo na katu, iako mi je radijus kretanja, iz predostrožnosti, ka u hokejaškoga golmana, neke stvari se ipak ne smidu zapustit. Vinka dogodine, na jesen, gre u skulu, i malo-pomalo. bez prisile, bez upiranja, prolazimo neka opća mista ... Savladana su VELIKA SLOVA, sad polako prilazimo na normalni tekst ... po mogućnosti uz slike ...

Još smo u fazi traganja za Vinkinom fizičkon aktivnošću, a mislin da će to malo morat pričekat, dok tata ne bude u voznom stanju thumbup

Zasad nam je favorit judo, jer je to kod nas u Mašogradu prilično popularan i razvijen sport, ali triba pričekat neko vrime, jer kad je dite, i to još žensko u pitanju, ništa nije sigurno.
Trenutno je drži igranje sa papirnatim avionima, koje tata redovito pravi, od malo tvrđega papira, da se ne žgincaju (zgužvaju, za sjevernjake) od prvog udarca ...

... ako ne ništa, ovo je prilično jednostavan način da je malo maknen od kompjutera i televizije, jer, naravno, avioni se ne smidu bacat po kući cerek

Sve u svemu, ča se mene tiče, završilo je prvo poluvrime moje zdravstvene utakmice. Drugo poluvrime, ono doma, započinje sa čistin bunkeron. Nadan se da se neće igrat produžeci, i velika sudačka nadoknada. Fala Bogu, nima niko za napravit bakljadu da ne bude prekid utakmice. headbang

Fala lipa sviman ča su me se sitili dokle san bija u ošpidalu (bolnici, za sjevernjake) ... bilo da su me došli povirit, bilo da su me nazvali na mobitel.
Neke meni drage događaje san mora propustit, neke, ka Hajdukove utakmice, san gleda na TV, a za neke druge, ka ča je Gibonnijev koncert dobri ljudi su se potrudili obać, slikat i ratovat par uri sa tastaturon da to sve uobličidu u sugestivan izvještaj, koji je svima nan, koji iz subjektivni i objektivni razloga, nismo mogli nazočit rečenome događaju.
Neke od idući događaji ću sigurno još morat propustit, ali neka to bude najveće zlo. Sve ćemo nadoknadit kad ozdravin! Nadan se, šta skorije ...
Zdravi i veseli bili! mah

- 19:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

06.10.2010., srijeda

Pozdrav iz Firula!

Da ne bude zabune, ne radi se o teniskin terenima ča su proslavili sportski Split. Iako ni oni nisu daleko. Skoro da bi se moga mašit sa teniskon lopticon, do nji. Pa pogodit u glavicu kojega novega Ivaniševića oli Pilića dokle vridno tuče balunon priko mrižice.
Ko zna, nisan prova, ali kako san dosta visoko, na treći pod, svašta je moguće. Reka je i Špaco da se mirakuli događadu.
Od sride, 29. devetoga, guštan u lipome pogledu ...

... na prvi, drugi i treči brač, za neupućene Brač, Šoltu i Hvar. Naravno, kad je malo bolje vrime, a ne gnjila južina ka jučer.
Od tada san, točno u podne, na spizi i spavanju u hotelu „KBC Firule“. Primilo me, sredilo me, ušuškalo me i u tri ure pozapodne probudija san se, malo pomalo i svatija di san.
Isto tako san svatija, kako je reka jedan moj prijatej, da nije više „sve po 10“ ... ali neka, svo zlo u tome. thumbup

Zakonita me obajde svaki dan, a jedan put je, samo da je vidin, na moje veliko navaljivanje, dovela i Vinkicu. A ona mi je sa sebon donila i fotoaparat. Ča ga je deboto napunila sa slikan, razno raznima....
Vinka je sama vridno bilužila sve oko sebe ...

... oli bi ugnjavila koga oko sebe da je slikaje ...

... ali mekniću i jednu stariju sliku ... ovo joj je bija najdraži položaj za čitanje priče prid uspavljivanje ...

... a neću van crtat koja jojn je najdraža priča, koju jon moran čitat deboto svaki drugi dan.

'
Ča ću van poć govorit, jedva čekan da izajden vanka, malo na zrak. Jutros san, posli one gnjile južine, sa gušton izaša malo na balkon, udahnit friške arije.
Jedva čekan učinit đir sa Vinkon, polako, ka doktor House, lagano, naslanjajuć se na šćapicu.
Samo da ovo prođe, ako Oni Gori da, sve u redu.
Pa koliko bude tribalo ostat. Nadan se samo da neću morat još koju Hajdukovu utakmicu gledat iz bolničke posteje. Jer, ako trevi još koji mirakul, postoji realna opasnost da skočin iz posteje sve do plafona.
Bolnica ka bolnica, nije „Sheraton“, ali i ne sliči više toliko na onu bolnicu iz „Alana Forda“. Malo piture, klima, pokoja kuna i malo dobre volje more čuda učinit.
Ljudi nikad nisu bili problem. Bilo da se radi o žutin, plavin, modrin oli bilin monturan (uniformama, za sjevernjake) ... vridni, taru se, ukrcaju, iskrcaju ljude, sobe su nonstop pune. I čiste. I niko ne grinta bezveze na nas. I još su sestre uvik nasmijane i spremne na zajebanciju. Naravno, govorin iz osobnoga iskustva ...
Jema bit da još jema nade za nas hrvatska

Nadan se da ću iduće beside napisat iz svoje katrige, postelje, di već buden...
Zdravi i veseli bili! mah