... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Prošlo mi je za sekund ... tri šetemane (tjedna, za sjevernjake) godišnjega odmora, zasluženoga/nezasluženoga (nepotrebno precrtati) ...
Već san ništo i napisa di san se sve skita, sa Vinkon oli sam, ali nemojte mislit da smo ostalo
vrime samo stali u kući, iako je i to bila jedna od opcija, uz upaljenu klimu, naravno
Prošli smo svega pomalo ...
Kulturno uzdizanje, na primjer ...
Kako se je nikidan Zakonita prigorila pa išla sa menon u kino gledat «Zvjezdane staze» tako san i ja prilagodija svoj muzički ukus i iša gledat Tonyja Cetinskoga na Stari plac.
Nema ča, pravi, profesionalno urađeni koncert, na način jedne od ritkih zvjezda HR estrade, uz samo jednu malu zamjerku: Čekali smo skoro uru vrimena dokle je koncert počeja. Tribalo je u 21:00, ali bilo je već prošlo deset manje kvarat kad san se skoro pokupija i iša ća ... malo mi je falilo, ali onda je Tony izletija na binu, a sve ostalo je povist ... je li
Vinku ipak nismo vodili, namjeravamo je poštedit toga bar još koju godinu, za razliku od nekih neodgovornih roditelja ...
... koji su još dite i digli na ramena da mala bolje vidi ... nima veze ča je to bilo desetak metri od zvučnika koji su se itali sa kilovatima. Mogu i razumit da dite nije jema ko čuvat, ali ovo je ipak terorizam decibelima ... ma koliko mi šutjeli o tome ...
Tribali smo i prošlu subotu, prvoga, napokon negdi poć i svo troje. Ali, nije nan bilo suđeno, nakon obimnih priprema, kupovine prigodnih odjevnih predmeta, za Vinku i za Zakonitu, i nakon opsežnih frizerskih radova u oba slučaja, na pir smo išli samo Vinka i ja ...
Rođo Tonči je uplovija u bračne vode ... neka in je sa srićon ...
.... Zakonita je ostala doma fibrozna, ali usprkos svemu, Vinka se dobro zabavila sa svojon ekipon.
Mlada je iz Dugoga Rata, a pir je bija u Kaštel Slanici, ugostiteljskome objektu uz rijeku Cetinu, na po puta između Omiša i Radmanovih Mlinica. Ne znan na koju bazu, ali komaraca, tigrasti oli obični, za divno čudo, nije bilo, iako san ja, za svaki slučaj, vazeja sa sobon dvi boce Autana ... ali nije bilo potribe da i otvorin. Kako, zašto, ne znan, ali njanci mi se nije nijedan doša na uvo okrenit, akamoli da me je uboja ...
Vinka je junački izdržala do izad ure, onda je počelo zijevanje i vajalo je poć doma ... odveli smo nevistu do Trogira i uvalija san Vinku u posteju, nije njanci oka otvorila, baš je ono bilo oborilo. Ujutro mi nije virovala kad se probudila da smo bili i do Trogira ... ajme tvrdoga sna ...
Vinka i Zakonita su se odile redovito kupat, doli na Gabine, rano ujutro, kad bi pape još blaženo spava ...
Ne triban ni napominjat da je Zakonita dobila u prvi momenat čak dvi nedilje GODIŠNJEGA, pa smo čak i planirali još prođirat zajednički, svo troje, prije Dana Domovinske Zahvalnosti, ali, gle čuda, GO je potraja ipak samo tjedan dana, jer su je ipak zvali drugu nedilju na posal. Nema veze, daće Bog još lipoga vrimena, pa se uz izmoljeni slobodni dan još stigne npr. na Plitvice, ili barenko u Zadar na «Pozdrav Suncu» ...
Ali ni mi se nismo dali smest. Ja san ka ono počeja radit u četvrtak, ali su ona dva dana ipak bili samo zagrijavanje ... nije bilo nikoga po zgradi, još su svi po godišnjima. Danas se ipak polako kompletiramo. Zato san ovi vikend pokuša kvalitetno iskoristit, odlaskon u kino sa Vinkon i naravno sa njezinon prijateljicom Sarom.
A di ćemo poć nego u našega dragoga spliskoga gradonačelnika, u multiplex ... a koji film?
Naši su ga malo nespretno, preveli ka «Nebesa» ...
... u originalu je naslov «UP» ča i ne ostavlja baš puno manevarskoga prostora prevoditeljima.
Ostavimo se mi naslova, kakvi je film?
Prije nego ga kritički raščlanin, samo jedna mala opaska ... Sara i Vinka nisu treptale, nisu šuškale, nisu govorile ... koliko im je film zaokupija pažnju. A ni meni nije bilo mrsko.
Radi se o priči o jednom starom prodavaču dječjih balona, punjenih helijem, koji je odlučija u sumrak života ostvarit svoj i suprugin djetinji san o odlasku na mitsko mjesto, Rajski Slap, u Južnoj Americi, o tome maštajući cijeli život.
Prvi dio filma je ispričan vrlo slikovito, bez riječi, od njegovog djetinjstva, pa preko upoznavanja sa budućom suprugom i njihovih zajedničkih maštanja, uspona i padova, zajedničkih radosti i neizmjerne tuge kad su saznali da ne mogu imati djecu ...
Čak me je Sara pitala da kad će oni više počet govorit ... mislin da se prevoditelj nije baš satra prevodeći ovaj film na Hrvatski ... Naravno, kad su počeli pričat, to su radili na našen jeziku. Sinhronizacija je čak i bila pristojno odrađena, bez iritantnih favoriziranja sjevernjačkih slengova i dijalekata ...
Prekrasno ispričana priča o mašti i snu jednog dječaka koji uspijeva ostvarit svoj san tek u sumrak života, kojemu pri tome pomaže klinac, koji mu je ispočetka antipatičan, ali u kojemu on postepeno prepoznaje dijete koje nije mogao imati ... i na kraju se čak i stigne razočarati u jednog svog idola iz djetinjstva. Neću vam sad ipak sve ispripovidit ... nisan ipak toliko jak i sposoban ka scenaristi i svi oni ča su činili film. Njima moj dubok naklon za učinjeni posal, a vama, velikima i malima, bez razlike, preporuka za gledanje ovoga filma. Je da je crtani ... ali razumiće ga i dica i roditelji, svaki na svoj način.
Danas je ponediljak, gremo dalje, godišnji je izad mene, lito još traje ... možda se stignen i okupat. Vjerovali ili ne, nisan još ...
Zdravi i veseli bili!
Update:
Mislija san ne napisat ništa o Hajduku, ali ne moreš kontra srca. Nisan nikad nešto posebno "kida vene" kad bi gubili, niti bi se "obeznanija" kad bi dobivali, ali da mi je svejedno: nije ... ma koliko činija fintu da mi nije briga ...
Kažen, mislija san ništa ne napisat, ali kad san pročita ovi članak na Sportnetu, iz tastature glavnoga urednika, reka san da van, uz dužno poštovanje izvornika, moran prinit bar ovi mali djelić, u kome je "nacrtana" cila Hajdukova nevolja i jad ...
Kako to obično u Hajduku biva, razbježali su se svi osim igrača, "moralna odgovornost" Mišu, Peroša i ostale spasila je novih stresova. A igrači i dalje glavinjaju, sramote dres u kojemu je satkana velika povijest velikog kluba, a javnost bi ih trebala žaliti jer im "nije lako igrati pod pritiskom". Zamislite kako li je tek raditi po cijele dane za 2.000 kuna koje ne znate hoćete li dobiti. Ne, pustite njih. Ne znaju oni što je pritisak.
Poraz u Koprivnici zasigurno je dolio još gomilu hranjivog materijala na ideju povratka Igora Štimca u Hajduk. Njegova "čvrsta ruka" trebala bi valjda biti zalog za red, rad i stegu u Hajdukovoj svlačionici. Iako dosad nije bilo jasno zašto je baš Hajdukov čovjek toliko inzistirao na proširenju HNL-a na 16 članova, sad je jasno da je Štimac zapravio bio vizionar. Da se igra Liga 12, Hajduk bi danas bio "ispod crte".
I ča triba dodat svemu ovome? Ajme Hajduku kad mu je Štimac spasitelj .....
na način jedne od ritkih zvjezda HR estrade, uz samo jednu malu zamjerku: Čekali smo skoro uru vrimena dokle je koncert počeja. Tribalo je u 21:00, ali bilo je već prošlo deset manje kvarat kad san se skoro pokupija i iša ća 
... malo mi je falilo, ali onda je Tony izletija na binu, a sve ostalo je povist ... je li 
A ni meni nije bilo mrsko. 
...
