Postovi za baj baj....

srijeda , 31.08.2005.

Sinoć sam gledao film RAY. Ne, nije Ray Ban nego Ray Charles. Volim filmove sa dobrom glazbom. Spojim ugodno sa korisnim a i ne trošim haj faj već samo de fau de. Pitam se šta bi bilo sa Rayom da nije bio slijep. Onako je porušio sve trebe koje su mu se našle na putu. Jedina enigma koja mi je na kraju filma ostala za koju je ulogu Džejmi Fox dobio Oskara. Jel kad je Ray bio dijete ili veliki čoek?

Jedva me pustiše iz Singapura. Ponudili su mi stalno radno mjesto. Reko odoh tamo po tu famoznu diplomu za čišćenje ćenifa. Najviše su me zejebavali oni idioti što profulaju školjku. Jedan statist je uletio u ćenifu sa trćkalicom i usro se no nije primjetio da je već WC bio zauzet. E to je bio masakr. Žiri je na kraju presudio da sam bio najbolji polaznik i da je moj rad tako dobar da prste možeš polizat. No plaća je neka tankosavićka pa sam odusto...

Mirko Filipoviić je kako čujem otpustio svog taktičkog trenera koji mu je i predložio da se sa Fedorom bije po načelu poznatog slavonskog plesa zvanog "stiskavac". Ja inače nisam mogo gledat meč do kraja jer je neka baba uletila u kafić i razbila flašom televizor. Pitamo mi babu što to uradi?
"E nećete vi meni ođe porniće gledat"
"Kakve porniće baba?"
"Te pederske, vidiš kako ga ovaj guzi, a ovaj još noge zadigo, sram vas i stid bilo"...

eto raja to je to....a sada fajront zaprave.....

Fajront

utorak , 30.08.2005.

Eto, bliži se fajront. Ne u klasičnom smislu riječi ali nekako slično. Ovdje ćete me u narednom periodu rjeđe moći pronaći jer me zovu nove obveze. Kao što sam i spomenuo u nekim prijašnjim postovima odlazim na novo radno mjesto tako da me u narednom periodu od nekih mjesec dana čeka malo više posla nego inače što će direktno utjecati na moju prisutnost na blogu. Novi posao, ispitni rokovi te možebitni odlazak na snimanje albuma su razlozi mojeg reduciranja pisanja. Ne kažem da ću manje pisati, nego da ću manje objavljivati. E onda kad se vratim pa kad vas zaspem postovima....

Prosjek redovnih čitalaca ovog bloga se dramatično popeo pa ih sada ima nekih cca 40 redovnih, vas zbog kojih i pišem redovito i u kojima nalazim dobar dio inspiracije. Čitaću vas kad god ugrabim priliku ali ne očekujte masu komentara od mene. Ionako komentiram rijetko, tek kada osjetim potrebu da nešto kažem.

Sutra možda još 2-3 posta za kraj pa onda dalje neznam kad.
Ako niste čitali Umornog KOnja prije, iskoristite ovu pauzu pa pročitajte arhive, mislim da sada rade.

Eto, to je to, budite mi živi, zdravi i pametni pa se čitamo uskoro...

Vaš UmOrni KOnj

KOnj i babe

ponedjeljak , 29.08.2005.

Stvarno ludog svijeta. Opet mi je bila "Jumping baba" (ovdje bi trebao biti premalink ali mrsko mi tražit - vidi ranije postove ako te zanima). Izgleda da dolazi u pravilnim jednomjesečnim intervalima. Pito sam ju kako stoji sa skakanjem a ona ko po komandi odskakuta unazad

"Bako bako kusur!!!!"
"Joj sinko ne mogu se zaustavit"
"Probaj se okrenut pa doskakući unazad!!!"

No nekako je samostalno stala. Poslije sam shvatio da sam Konj jer ju nisam slikao a prizor je bio, takav da bi i pajtonovci imali materijala za barem jednu epizodu. E onda mi je došla druga baba.

"Sinko imaš li mi šta kuna za promjenit, idem kod djece u rvacku?"
I naravno Dobri konj Samaritanac uvijek na usluzi.
"Imam bako, za koliko oćeš?"
"Pa evo za ovih 50 eura"
"Aj dobro bako" i dam joj ja kune. Međutim dok sam se ja sagnuo da izvadim kune baba je "spakovala" svojih 50 eura natrag u džep.
"Fala sinko". Da moš mislit. Nakon jedno dvije minute sam se skonto da nema onih 50 eura i trk za babom.
"Baba, baba!!!" nađem ju u kafiću
"Bako, da nemate možda viška novaca u novčaniku, izgleda da mi niste dali onih 50 eura, znate li koliko ste love imali kod sebe"
"Iju, znam sinko, nebi ja tebe prevarila"
Izvadi baba lovu, frit, frit odbroja euriće ko švercer na pijaci i trijumfalno ustvrdi da sve štima. Šta ćeš KONJE, kupi čahure i povuci se lagano. Ode baba laganini, dnevnicu zaradila, mene u crno zavila. Tako ti je to KONJINO samaritanska kad oćeš bit fin i pomagat ljudima. Dobro se dobrim vraća...al malo sutra....

Tekma

nedjelja , 28.08.2005.

Poštovani gledatelji evo javljamo vam se sa stadiona u Rokovcima ili Andrijaševcima, nismo niti mi više sigurni gdje će se održati super važna utakmica između reprezentacije brodogradilišta "Potop" i predstavnika danske lige zadrugara. Moje ime je Šćepo Balog a zovu me Balonja a kao što i sami znate najdosadniji sam spiker u Hrvatskoj a i šire. Pored mene je Idol Naštiman poznati domar kluba "Gajevi" iz Privlake te ujedno i poduzetnik u svojim kladionicama koje nose ime po njegovom prezimenu.
Vrijeme je pogodno za igru, ali sličica ili domina pošto ovdje ljeva ko iz kabla. Evo i sastava timova. Timovi su sastavljeni od 10 igrača + golman i tako na obje strane. Idole imate li šta nadodati? Da, igrač sa brojem 7 je najbolji igrač a svi ovi ostali su smeće. Baš me zvao i Bill Gejts jer je zainteresisan za ovog mog pulenčića da mu unese windovse u novu sezonu. Naime Bill mijenja prozore na kući pa mu mali može pomoć jer je korpulentan. Dobro Idole evo utakmica počinje, treba napomenuti da utakmicu sudi priznati sudija Sljepko Kradić a pomoćnika nema što je i svojevrstan kuriozitet. Eto kako me ovo kuriozitet podsjeća na moj omiljeni analni stimulans. Hahahaha. Grohotom se nasmijaše. Evo i nakon početnog starta par promidžbenih poruka iz našeg mraketinga.

Nakon 92 minute...

Poštovani majmuni evo utakmica je okončana sa rezultatom no zbog prekida veza uzrokovanih konjakom nismo baš dobro vidjeli. No nadamo se da ćete sve moći vidjeti u Sportskom neredu koji je na rasporedu u 3 sata iza ponoći. Ajd vidimo se sutra.

OVAJ PRIJENOS SU VAM OMOGUĆILI:
kamerman , režiser, igrači, pretplata, i naravno ….vaš televizor…….

Divljo - last chapter

petak , 26.08.2005.

Divljo se s vremenom otuđio od nas. Od ljudi koji su odrasli sa njime i isto tako ga prihvatili kada se vratio nakon rata te mu olakšali adaptaciju u "đes ti bio kad sam se ja borio" vremenu. Noga mu je bila dobrim u ofsajdu jer se nije uopće pridržavao liječničkih uputa. Nigdje nije mogao bez štake. Čak mu je i amputacija prijetila. Počeo se družiti sa sumnjivim tipovima i sve više brazditi u svakojake stimulanse. Od alkohola do raznih narkotika. Nekada kada bi zapalili džoint i popušili ga on bi odmah motao novi. Nije se obazirao na to što smo mu govorili da je jedan i više nego dovoljan. On je morao tri. U tim danima me sve više podsjećao na Jima Morisona. I fizički su ličili. Pokušavali smo ga animirati na razne načine ne bi li se makao iz lošeg društva. Znao je nestati na par dana ali se uvijek vraćao. Mater mu je poslala i lovu za more nadajući se da će ići sa curom pa se malo dozvati. Uvijek će mi ostati u sjećanju naša interna prepirka gotovo svaki puta kada bi se vidjeli. Dilema je bila tko će prije od nas dvojice umrijeti. Ja sam tvrdio da će on a on da ću ja. Dogovor je bio da prvi koji odapne, da na sahrani ovaj drugi ga još i onim komadićem zemlje koji se baca u raku spuca u lijes i vikne "Oooooooooooo, eto ti sad".

Jednog srpanjskog dana sam došao na posao i naručio kavu. Uzeo sam novine. Uobičajeni jutarnji ritual. Letimično gledajući vijesti na naslovnici uočio sam naziv našeg mjesta. To mi je bilo dovoljno da obratim pozornost jer se ime našeg mjesta nije baš često moglo vidjeti u nekom naslovu na naslovnici novina. Inicijali su odgovarali. Onda sam na slici uočio štaku pored beživotnog tijela. Od tada znam šta znači izraz "slediti se".

Pronađen je mrtav na betonskom igralištu u Pločama. Mnogo dalje od mjesta gdje je rekao da ide na more. Izgledao je kao da spava. Kao da je samo malo prilegao da odmori prije odlaska u nove avanture. Umro je pod ne baš najjasnijim okolnostima. Predoziran svime. Ostavljen bez pomoći da skonča sam. U miru. Možda mu je i bilo spasa da mu se "kompanjoni" nisu uplašili i pobjegli. Divljo je završio svoj put.

Na posljednji ispraćaj smo ga pratili mi. Najvjerniji prijatelji. Ne oni koji su ga muzli i podržavali u paklenom tempu. Mi smo ga i dočekali kada su ga dovezli iz Ploča, mi smo ga i ispratili. Da, bilo je tužno. Mora biti tužno kada ode tako mlad čovjek i na takav način. Majka je poslije uporno insistirala na tome da ga je netko ubio. Mi smo znali da nije. I da, bacio sam komad zemlje što sam jače mogao u pravcu lijesa. Viknuti "ooooooooooo" nisam imao snage ali sam viknuo u sebi.

Počesto odem na groblje. Imam puno domaćina tamo koji me prime. Znam da i mene tamo mjesto čeka. Divljino mjesto je odmah pored ceste. Da ga svi vide. Tamo stoji i njegova bista, njegove slike iz djetinjstva i počesto i boca "štoka", za putnike namjernike, da nazdrave usput i sjete se njega…..

In memoriam:

Divljo&Alan Ford

četvrtak , 25.08.2005.

Mater mu nije znala kako da ga ukroti pa je odlučila da mu ispuni želju da se bavi privatnim biznisom. Ja sam ga čak bio zaposlio svojedobno kao prevodioca u uredu OSCE-a gdje sam radio ali je imao poteškoća jer je njegov bušmanski engleski bio veoma teško razumljiv. I tako ti njemu mater da pare za biznis i on otvori kafić slikovitog imena "Alan Ford". E ako ste gledali film "Od sumraka do zore" onaj lokal "Uvrnuta sisa" je bio dječiji vrtić za ovo mjesto. Kakva se tu sve ekipa mogla pronać. Divljo je uveo i neke zanimljive inovacije u svijetu ugostiteljstva poput slogana koji su bili pravilo "Pizda ko plati ceh" ili "Posluži se sam, popij i ako oćeš ostavi koju paru a ako nećeš nema veze". Birtija je radila čak 26 dana a onda je svečano objavljen bankrot koji je proslavljen uz ispijanje i posljednjih rezervi alkohola. Susjedi samo što nisu pozvali policiju jer se iz "Alan Forda" dimilo ko u Černobilu međutim susjede je malo taj dim ošamutio tako da su se više smijali nego što su mogli zvati policiju. Bio je to trijumfalan kraj jedne ugostiteljske karijere…

Džumbus

srijeda , 24.08.2005.

Od svih uspomena koje kao pripadnik rakovskog horoskopskog znaka ko vjeverica navlačim u svoju jazbinu i čuvam, uspomenu na Divlju nosim uvijek sa sobom. On mi je "poklonio" nešto što će me uvijek podsjećati na njega. No kako je do toga došlo. Navratio sam kod njega jednog dana i odmah me je ponudio rakijicom. Upitah ga odkud rakijica upo bijela dana. E kaže on da moramo malo zameziti jer se on malo bacio u kulinare pa je napravio ljuti sos koji moramo probati uz malo kobasice. Donio je neku teglicu sumnjive sadržine. Izgledalo je kao da je netko samljeo orahe i stavio ih u tečni med.

"Šta je ovo?" upitah
"Ništa ništa samo probaj, umoči kobasicu u to"
I ja umočio. Extra turbo ljuti pikantni umak je fino sjedao uz rakijicu i kobasicu.
"Mmmmm, odlično šta si stavio unutra?" priupitah
"Slatku i ljutu mljevenu papriku, slatke i ljute feferone, senf, sol, biber, tabasco, ulje, ocat, mljeveni bijeli luk i malo vegete"

Otprilike sve što na planeti postoji ljuto nalazilo se u toj teglici. Nakrkali smo se mi toga pošteno i od tog dana ja nosim uspomenu od Divlje. Hemoroidi. Kad god se upale sjetim se njega i njegovog čuvenog sosa koji je nazvao "Džumbus".

Divljo off road

utorak , 23.08.2005.

Voljeli smo dane kada Divljina baba ode u Austriju po mirovinu. Tada bi se kompletno preselili kod njega i pravili nezaboravne partije. Posebno je bilo zanimljivo kada smo zbavili Bregovićevu "Mesečinu". Spičili smo tada nas 5 jedno 4 kartona Stelle i puštali tu pjesmu cijelu noć, no svih detalja se baš i ne mogu sjetiti. Jednom smo organizirali roštiljadu kod njega. Čak smo i pozivnice sa dnevnim redom napravili. Poslije smo otišli u obližnji disko no problem je bio što je prilaz diskoteci bio totalno zakrčen. Za Divlju to nije bio problem. Onako kolona od jedno 60 auta čeka da se probije do parkinga. Svi nervozni. E tad Divljo izgubi strpljenje i ubaci u prvu svog golfa keca i doda gas. Sleti auto sa ceste na njivu pored puta koja je onako solidno preorana. Piči Divljo ko na safariju, sve se dimi iza njega, obiđe cijelu kolonu i lagano se vrati na cestu i parkira na parkingu. Izađe iz auta, popravi frizuru i zapali cigaru. Prijatelj na suvozačevom mjestu nije odmah mogao doći sebi kao i cijela kolona koja je promatrala spektakl.

The Great Escape

ponedjeljak , 22.08.2005.

U hladnijim danima Divljo je nosio neki gestapovski kožni mantil pa kad sve to u pari najbolje bi se mogao usporediti sa onim tipom iz filma Vrana. Jedne izrazito hladne zimske večeri po već ustaljenom itinereru smo nakon cjelonoćnog izlaska krenuli u potragu za burekom. Auto Audi 100 ali ona stara najveća varijanta. Cesta je skroz zamrznuta, snijeg utaban. Sve se cakli. Vani jedno minus 15. Auto vozi Rox. Još jedan od asova generacije. Petorica smo u autu. Rox, Divljo, iFi, Galis i ja.

"Rox, a da malo usporiš" rekoh
"Sve je pod kontrolom" to me i brinulo
"A da malo usporiš i pripaziš na raskrižjima?"
"6 ujutro je, nema nikoga"

Na sljedećem raskrižju auto proklizava i Rox gubi kontrolu nad njim. Plešemo kao u lađi. Lijevo desno pa obratno. Sreća da brzina uopće nije velika. Uredno parkirani auto nam se približava. Oće da nas napadne. Ili mi njega. TRASSSS. Udaramo u auto. Svi su dobro. Iskačemo iz auta. Rox urliče:

"Ispravite me", pošto se auto zabio u parkiranog "mercedesa" starog jedno 23 godine. Mi ko na radnoj akciji složno hvatamo Audija, ispravljamo ga. Rox stiska gas. Veliko bjekstvo je u toku. Trčimo za Roxom. Jako je klizavo. Divljo ko Betmen vijori sa svojim mantilom. Galis pravi salto unatrag i otresa na zemlju. Uzaludno trčimo za Roxom. Preozbiljno je shvatio bjekstvo pa je i nas zaboravio. Eno ga nesta iza ćoška. Dobro je ipak smo pobjegli prema Divljinoj kući. Rox trči iz suprotnog smjera. Čovjek koji je upravo polupao auto.

"Đećete vi?"
"Pa mi krenuli kod tebe da vidimo jesi dobro"
"Pa zar nismo krenuli na burek?" reče Rox i mi se zaputismo ponovo u grad sretni što smo uspjeli zbrisat. Hehehe.

Jutarnje vijesti

"Alkoholičarka zaspala na južnoj magistrali"
"Na šišanje "Kod Osmana" dolaze i Šveđani"
"Za 10 godina izrezao 50 kilometara drva –podnaslov- Zbog neopreznosti i umora danas ima samo 4 zdrava prsta"
"Pijan bacio bombu na livadu"
"Mustafa Delić na tomboli dobio lovački nišan i živog ovna"
"Zatvorenici započeli štrajk glađu zbog kolege koji guli krompir"

Bijesan ko pas

nedjelja , 21.08.2005.

Kakva gomila pingvina. Prvo su ukinuli najbolju emisiju vezano za sport (nogomet) "Peticu" a sada se nemogu udostojiti pa narodu omogućiti prenos utakmice Chelsea - Arsenal. Bitno je da se prenosi Dinamo - Vartex. To je esencija nogometa. Nemoj slučajno da se vidi neki stadion sa više od 2000 gledalaca. Ovo se ne odnosi samo na HRT nego i na RTL i na NOVU TV. Bitno je da znaju razguzit 10 minuta reklama kad god im prdne a kada treba nešto kvalitetno napravit onda nam serviraju rieliti šou BAR za koji plaćaju publiku da prisustvuje, ili recimo emisiju Globalno sijelo gdje su već ispucali sve retardirane majmune pa sada stavljaju i sve ono što je daleko ispod granice dobrog ukusa. A tek kad nas RTL uvede u "svijet glamura" u ekskluzivu. Jedino im trebe/voditeljice valjaju. Najbitnije je da ona falična koka ima pulover od babe (čitaj: oca -reklama za ariel ili tako nešto) koji nosi jedno 4353643 godina. To nam mogu servirati ako treba i po 100 puta na dan jer naposljetku za to dobiju i pare a boli ih stidna dlaka na jajetu pto bi mi možda gledali najveći derby u svijetu ovoga dana. Seronje. Napolije koji se kurac (penis o.s. za čitaoce sa slabijim živcima) ja pjenim. Ionako ne plaćam pretplatu. Da fak ju Umorni Konje!, pa ko ti je kriv što si u stranoj državi a antena ti hvata svakakvih programa odasvuda. Vid na bosanskoj utakmica. E valja se opet po krovu pentrat....

About Divljo part V

Ovo su sve bili događaji iz prijeratnog druženja i odrastanja. Barem onaj dio koji sam uspio skloniti u neke moždane fijoke te ih ovdje prepričati. Kada se Divljo vratio iz Afrike nakon rata trebao je nadoknaditi puno toga jer je ipak ispao iz svih tokova i dešavanja. Divljo se u tokove vratio u roku 7 dana. Nikako mi nije mogao oprostiti činjenicu da ga više ne želim za bubnjara mada isto nema pojma o sviranju kao i prije no sve se to govorio je da srediti. Divljo je bio inače faca. Trebe su ludile za njim samo je malo bilo onih koje su mogle pratiti njegov tempo. Tako da baš i nije imao nekih veza. Divljo je volio brz život. Jednom je odlučio kupiti motor. I to neki stari rokerski BMW. Sve je bilo spremno za prvomajske moto susrete no baš dva dana prije toga ga je izdao njegov mezimac. Inače godina dana prije na moto susretima je imao "bliski" susret sa gomilom šljunka. Očevici kažu da se čuo zvuk motora "brum brum", Divljin čuveni bojni poklič "Aaaaaaaaaa" i jedno veliko TUP. Završio je u bolnici sa lakšim ozljedama no već sutradan je ponovno bio u akciji. Godinu dana kasnije kako rekoh "crko" mu je BMW pa je otišao kod nekog tipa kao fol da kupi motor a u biti je planirao da vozi motor taj vikend za susrete a onda bi mu vratio motor jer mu se ne sviđa. Sve je bilo okej. Sjeo je na motor i naravno uz bojni poklič dodao gas. Otreso je na prvoj krivini i spuco se u kuću te zaprave završio u bolnici. Skoro su mu amputirali nogu. Od tog dana je bio invalid tj. toliko je sjebo nogu da je morao stalno koristiti štaku za hodanje. No njega je najviše nasikiralo to što nije mogao prisustvovati moto susretima….

Off topic...

subota , 20.08.2005.

Nemam pojma koliko je vas koji ovo čitate čulo za njega ali ja ću reći sljedeće. Karizmatični svećenik koji je na svojim molitvama u proteklih godinu i nešto okupljao na tisuće vjernika iz cijele Europe a najvećim brojem iz Hrvatske, u selu Tolisa pored Orašja, BiH, po imenu fra Ivo Pavić je svojevrstan fenomen. Navodno je izliječio brdo ljudi. Mišljenja o njemu su oprečna. U to ne ulazim jer sam mišljenja da ako je pomogao bilo kome na bilo koji način pa makar i na psihološkoj bazi svaka mu čast.
Više o njemu možete pročitati u (mislim) exkluzivnom interviewu ovdje , na blogu Posavina

Još about Divljo

petak , 19.08.2005.

Jednom (ne)zgodom je kao munjen dojurio do zajedničkog prijatelja u sobu i sumanuto ga počeo tresti:
"Ajdeeeee, diiižžžiiii se, brzooooo!!!!"
Prijatelj (onaj što je sa mnom bio na ogradi kad je Divljo prdio u mačku) je još uvijek spavao i nije se baš odmah mogao snaći no Divljo ga je toliko vukao da je ovaj morao expresno obući trenerku i krenuti za njim pojma nemajući o čemu se radi. Divljo ga je vukao u pravcu svoje kuće udaljene nekih 30 metara zračne linije. Popeli su se na kat koji je imao dvije sobe sa zajedničkom terasom. Ušli su kroz jednu i izašli na terasu. Divljo mu je pokazao da šuti. Prikrali su se prozoru od druge sobe. Imao je prijatelj šta i da vidi. Divljina mater je zanosno poskakivala na nekom tipu. Prijatelj je bio u totalnom šoku (mada je poslije ipak priznao da je prizor bio kolosalan). Divljo je puho poput parne lokomotive na usponu. Tada je ispalio čuvenu rečenicu koje se i dan danas sjećamo: "Odo ja drk..". Nekim ljudima nije bitna inspiracija…..

Divljo and leteća mačka...

četvrtak , 18.08.2005.

Jedna od legendarnih anegdota sa Divljom se desila jednog srpanjskog dana jedne godine jedne nakupine minuta poslije jedno 13 sati. Ili tako nekako. Prijatelj i ja smo čekali Divlju dok ruča. Sjedili smo na ogradi i gledali prema ulazu u njegovu kuću. Tada se pojavio Divljo. Tehnički gledano on nama vidi iza leđa a mi njemu. On sebi ne vidi iza leđa. Kad je izašao iz kuće čačkajući zube osvrnuo se lijevo pa desno kao da nešto specifično traži. Nije tražio ništa specifično ali je zato ugledao mačku koja je ležala na stepenicama. Uzeo je mačku i stavio ju u pravcu svoje guzice. Počeo je da ispušta njemu karakteristične zvukove simulirajući kao da prdi mački u glavu.
"Oooooooooo,aaaaaaaaaa" urlikao je dok smo se mi smijali. U svom tom zanosu nije primijetio da njegova baba stoji iza njega ruku podbočenih na bokovima, malo nakrivljenom glavom i "kent beliv in dis šit" pogledom. Prijatelj i ja smo samo oborili glave i pravili se da gledamo kako mravi idu po zemlji. Divlju to nije obeshrabrilo pa je još više pojačao performans još se i njišući kao da pleše. Čulo se samo PLJASSS!!!. Šamar u potiljak je doletio poput cinamija. Mačka je srušila rekord u free letu uzvikujući "miijjjaaaooo". Sljedeći "peršing" šamar je poremetio Divljinu dugu kosu.
"Momak za ženidbe a prdi mačkama u glavu" zaurlika baba i još jednim banzai potezom ga otjera. Mislim da od tada nije baš volio mačke….

About Divljo II...

srijeda , 17.08.2005.

U djetinjstvu smo se često igrali kod njega. Baba bi svakog mjeseca otpičila u Austriju po penziju a onda bi mi zaposjeli njegovu ne tako malu kuću. Voljeli smo se igrat "Ćorave babe" iliti šire poznatih "Skrivača". Divljo bi se popeo na vrh stepeništa i dočekivao onog što traži. Spuštenih hlača i gole guzice okrenute prema tragaču. Jednom je jedan napipo guzove. Pipa on pipa i viče "Divljo jesill to ti?". Jok ti si. E taj se više nije igro sa nama….
Susjedu preko puta koji ga je redovito mlatio je pripremio čuvenu zasjedu. Jedan pajdo je namamio grmalja i ovaj ga je počeo ganjati. Divljo je bio na šljivi. Divljo je bio na šljivi sa ciglom. Vinkovačkom velikom. Kad je grmalj naišao trčeći za izazivačem ovaj mu je diskretno klapio ciglu na glavu. Ovaj otreso u nesvjest a Divljo skoro umro od smijeha koji je uvijek pratio njegove psine....

da...ima još...

About Divljo...

utorak , 16.08.2005.

Divlju sam inače spomenuo u nekim od prvih postova a i u postovima o odlasku na koncert Rolling Stonesa (vidi nekoliko postova prije). Osebujan lik. Rođen u Južnoj Africi. Dijete razvedenih roditelja. Ol star ludosti moje generacije. Živio je sa babom. Mater mu je radila u Austriji a otac u Južnoj Africi. Uvijek je govorio da će jednog dana otići u Afriku. Vratiti se korijenima. Par dana prije početka rata je u jednoj pijanki rekao da sutra ide u Afriku. Naravno da mu nismo vjerovali jer je to rekao 100 puta. Sutra ujutro je njegova mater zvala sve društvo redom a i sa sjekirom u gepeku obilazila familiju sa ex-muževe strane. Divljo je otišao. To je bila čitava operacija da otputuje. Poslali su mu lažnu putovnicu. Imao je problema da ga puste u avion ali je on naravno trijumfalno zaplako tako da su se carinici smilovali i pustili da sam putuje. Poslije smo se rijetko čuli. Znao je poslati razglednicu sa slikom nekog luksuznog hotela. Tekst bi glasio: "Ovdje sam spavo". I to je bilo sve od njega. Dok se nakon rata nije ponovo pojavio….

nastavićese....

Today...

ponedjeljak , 15.08.2005.

Fino se jutros ustanem a to već samo po sebi smatram uspjehom te lagano naložim vatru jer izgleda da je Božić pred vratima. No nije Božić nego Velika Gospa. Ne pamtim ovakvo vrijeme u ovo vrijeme. Pošto još uvijek radim u "Sranje na m2" doo moram raditi i danas (da engleski čitatelji, i danas i to ne kod kuće). A svi su otišli na obžderavanje međunarodnih razmjera. A valjda ću i ja nekako izdržat do 9. Pa kad onda sve to nadoknadim….Ima da se dimi ko iz puške dvocijevke. No moram paziti da opet ne bude čepić radio. Baš smo jučer pekli pečenice (odojke o.a. iliti prasiće) ali pošto su bili za druge baš i nismo mogli previše ćopat. Ko što u vicu reče "Mamo, mamo, Meho ćopa piteeeee!!!!. Nek ćopa sine kurrac će za večeru"…..No to nas naravno nije spriječilo da nabacimo malo pečenjaka na žar (pečenjci=kukuruzi mladi, za čitaoce sa jeftinijim kartama) te sve to zalijemo sa par dečića ladne šljivovice. E što onda čovjek može drijemat....A i danas mi se drijema. Kiša pada i dalje. Kap kap. Buć buć. Odoh meditirati......

Iz Zenice kada pođem ja....

nedjelja , 14.08.2005.

Dobro, nije baš lajv ali je zamal live. Eto kao i što rekoh u prethodnom postu jučer se uputih da vidim gdje je ili zbog čega nastala antologijska pjesma Zabranjenog Pušenja "Zenica blues". Čisto sumnjam da je tamo nastala ali definitivno ima uporište u svakom jebenom izrečenom stihu. Kompleks je ogroman. Zidina ima ekvivalentno Kineskom zidu. Pretpostavljam da već znate da sam išao kod rođaka alias Bigfuta koji je dobio 3 godine i 2 mjeseca za krađe u kojima je najveći plijen bio 6 vrećica kapućina. No ruka pravde je neumoljiva. Pogotovo kad su sitni kriminalci u pitanju. Išli smo moj buraz, naša baba i ja. Baba se na 2 km prije Zenice sjetila da nije ponijela osobnu. Naravno da smo imali problema da ju ufuramo u zatvor. Na samom ulazu nas je dočekao jedan službenik koji nas je upisao u neku tekicu. Što se tiče samog prvog dojma samo je falilo da iznad glavnog ulaza piše "Arbacht macht frei" i sve bi štimalo. Kad smo prošli dva detektora metala ušli smo u prijamnu prostoriju gdje je bilo 4 policajca i jedna teta policajka. Zamalo nisu pustili babu unutra jer nije imala nikakav dokument. Mislim da je upalio moj glavni argument da baba ima 74 godine i da će teško počiniti nekakav spektakularni čin koji će joj osloboditi unuka. Bigfutu smo donijeli i paket koji nije smio prelaziti težinu od 10 kg. Bilo je veoma zanimljivo gledati kako 4 policajca rastvaraju sve iz paketa. U šampon koji smo donijeli su stavljali neku cijev da bi vidjeli da unutra nema ništa. Sa noževima i žlicama su rastvorili svaki kolač kojih je bilo cca 60 te čak zavirivali ispod fila. E reko za vas je i OZ malo dijete. Frajer uzme kaladont i prečešlja ga ko u tvornici. Morali smo sve ostaviti u nekakv ormarić. Mogli smo ponijeti samo novčanik i cigarete. Baba nije nosila cigarete jer ne puši. Odveli su nas do nekakvog restorančića gdje nas je čekao Bigfut. Sala ima 4 stola i već su dvije posjete bile unutra. Inače zatvorenici su kategorizirani kao u osnovnoj školi. A grupa su najmirniji zatvorenici te je njima i omogućena restoranska posjeta. B grupa ide u posebnu prostoriju gdje policajac stoji pored stola gdje se odvija posjeta te grupa C koja nema posjete. Bigfut spada u grupu A što je samo po sebi spektakularan pomak. Upozoreni smo da mu ništa ama baš ništa ne smijemo osobno dati te ako šta trebamo da mu damo da sve mora ići preko zatvorske policije. U restoranu je za nadzor bila zadužena neka teta policajka koja je baš slasno tukla ćevape. Tu čak imaju i konobara. Popili smo 7 kava i 2 soka. Kava je oriđinale turska. Znate ono, mala džezvica, fildžan sa usutim šećerom. Sve to je koštalo 6,5 KM iliti 26 kuna. Eh da je ovdje bilo izlaziti. Bigfut kaže da je cijena kave u kantini 0,15 pfeninga iliti 60 lipa ali da nije nikakva. Inače u KPD Zenica imaju sve moguće oblike aktivnosti pa čak i školovanje. On nije htio na školovanje jer radi u mehaničarskoj radnji i ima 100 maraka plaću. BTW to nije imao nikad u životu. Pitao sam da dali ima tučnjava i sl. Kaže, svaki dan. No isto tako kaže da ako nikog ne diraš i ne petljaš se u svašta možeš proći bez problema. Kaže da ima dosta sukoba na nacionalnoj osnovi, no isto tako napoinje da je to sa ljudima koji su počinili ratne zločine. Baš govori kako su nekog tipa prebili skoro na mrtvo ime prije par dana i to na 2 metra od njega. Taj tip je inače pobio neke ljude tijekom rata. Što se mene tiče takve i treba mlatit i to svaki dan. Ko ih jebbe. Nek i oni malo vide kako je biti inferioran i nezaštićen. 2 sata su prošla veoma brzo. Bigfut kaže da se sada u povratku mora skinut na golo da bi čuvari vidjeli da nije nešto unio sa sobom. Opet sam ga upozorio da mu sapun ne ispada. Kiselo se nasmijao. Kaže da je nemoguće pobjeći jer su zidine visoke 5 metara i ima ćukova koji patroliraju plus čuvari sa šmajserima. Pitao sam ga i za onog tipa što je negdje oko Konjica pobio cijelu obitelj. Kaže da radi sa njim u radionici. Rekoh mu da ga se pripazi. Taj je dobio 35 godina, strogog zatvora. Otišli smo kako smo i došli. Reko sam čuvaru da je baba bila dobra i da nije napravila nikakav zijan (zijan=problem o.a.). Napustili smo turobno zdanje i krenuli prema kući. Rođo će kući na dopust za koji mjesec. A do tada ćemo pjevušiti utješni ultimejt hit "Iz Zenice kada pođem ja….."

Zenica bluzz

petak , 12.08.2005.

Svaka čast blogerima na izvješćima iz svih krajeva svijeta i sa kojekakvih egzotičnih lokacija. Eto i ja odlučih da dam doprinos putopisnom stvaralaštvu no sa jedne totalno egzotične lokacije. Naime sutra putujem u posjetu Bifutu u KPD Zenica (čitaj: kazneno popravni dom, Zenica ste već pročitali). Čisto sumnjam da će se moći fotografirati iznutra ali ponijeću digitalac za svaki slučaj jer bi bilo šteta da se taj hepening ne ovjekovječi. BTW dobio sam novi posao na kojem startam polovinom idućeg mjeseca. Ovaj sadašnji je svakako bezveze i generalno me smori jer je dosadno za popizditis dobit. Nadam se da će na novom radnom mjestu biti puno bolje a i kreativnije. Po mogućnosti sutra ne ostavljajte komentare "đesi" "šta si živ" i slično jer znate đesam. A niti vi meni ne kažete svaki put đe idete. I za kraj samo preostaje da svi skupa zapjevamo: "U Zenicu kada pođem ja, prati me 5-6 drotova……."

Kako se obogatiti u 48 sati....sa jednom kunom

četvrtak , 11.08.2005.

Prva i najveća prepreka na putu do bogatstva je kako pronaći jednu kunu. To će te najlakše riješiti šetnjom po gradskim ulicama pogleda uperenog ka dole. Kada nađete 1 kunu odite kući lijepo se spremite. Kravata bi trebal totalno odudarati od odijela. Kada sve to skockate odite do Ureda za privatizaciju. Tamo kažite da ste poznati biznismen koji namjerava da investira u posrnulu rvacku privredu. Dok se ljudi u Uredu još ne snađu izvalite tu kunu na stol, što jače lupite i šeretski se nasmiješite. Odaberite neko poduzeće iz kataloga te odmah platite sa tom kunom. Trudite se da to poduzeće ima što manje duga i što više nekretnina. Kada malo bolje razmislim, dug i nije toliko bitan. Potpišite sve potrebne papire i krenite do prve banke, po mogućnosti kakve državne. Obećajte upravi 10% od iznosa kredita koji ćete im isplatiti u nekoj šumi gdje nitko ne vidi. Kao zalog ponudite firmu. Čim vam prebace milijunski iznos otiđite do svoje nove nekretnine. Na samom ulazu pozovite sindikalnog vođu te mu dajte jedno tri plaće što unaprijed što unazad. Svejedno je koji je redoslijed. Zapovjedite mu da odmah otpusti jedno 80% radnika uz otpremninu u visini stražnjice, tj. udarca nogom u istu. Onih preostalih 20% radnika nahranite sa paštetom i dajte im transparente koji govore protiv vas. Kada televizija dođe da ih snima vi se povucite u osamu te na miru potražite kupca za vaše poduzeće i nekretnine u njemu. Brzojavom od Vlade tražite pomoć u sanaciji. Kada vam Vlada odobri pomoć prebacite ju na račun u Švicu. To isto učinte i sa lovom od prodaje poduzeća. Radnike pošaljite na Markov Trg. Ako se bune dajte im po 1/3 prošlogodišnje plaće iz siječnja. Kada sve prodate ponovite isti proces više puta. Ako šta krene po zlu i vi krenite u Švicu. Da obiđete pare. A trebalo bi ih biti dovoljno. Do kraja života. A radnici? Pa valjda će se Bandić i slični već pobrinuti za njih……

Iz dnevnika jedne gastarbajterke

utorak , 09.08.2005.

Jupi!!!. Bliži mi se urlaub i idem kući u svoje rodno selo. Sve sam lijepo isplaniren. Ah kako me prcka taj naš jezik. Skoro sam sfe riječi fergesen a tek sam 1 godinu ođe u Štutgratu. Puno mi je bolje nego u Minkenu na početku. Sada čistim sve prostorije a u toaletenu čak imam i službene rukavice. Jedva čekam da malo dođem kući i da mi baba napravi pogaču na masti sa friškim čvarcima. Pa kad si naklofam luka u maramici….Svakako su mi dodijale one konzerve sa glupim nacrtanim mačkama. Svašta. Ko je još vidio da se na mesni narezak stavljaju slike maca i ćuka. A tako su ukusne. Još kad ih zdereš sa pomfritom. Mljac. Danas sam bila sa slijepom frojndicom Urlike u Šparu i u CA. Ima finih rasprodaja a moram se i lijepo spremit. Da one kokoši kod kuće vide kakvu ja garderobu imam. Kupila sam svašta blještećeg. Pa nek onda i nestane struje. Uzela sam i dvije minice. Al će momci trčat ko terijeri zamnom. Rekla sam i prijateljici Juti da pošalje razglednice iz Makarske koja sam ja napisala svim mojim prijateljicama u selu tako da misle da sam bila tamo. Hihihi. Kako sam zločesta. Uffff. Moram se još i nakvarcat da potamnim. Valjda će me ona koza u solariju htjeti zapržiti pa da misle da sam bila mjesec dana na moru. Onda moram do rent-a-kara. Hihihi. Kara. Baš bi mi to sad dobro došlo. Moram iznajmiti onog kabrija žute boje, mercedesovog da imam ščime gehen nah hause. Baš su skupi. Moram dati puno ojra što sam ušparala za tih par dana vozanja u skupom autu. Al nek selo vidi. Još kad nakrkam sve ovo lažno zlato na sebe. Možda si i kakvog momčića nađem. Al neću svakakog. Mora para imat. Pa da veliku svadbu napravimo. Da cijelo selo dođe. I što manje pojedu i popiju. I što više para da ostave. Pa nek svi puknu od zavisti. Uf ja se zapisa a sad moram na poso i to onaj u javnom veceju. Valjda će biti šta trinkgelda……

Skupoća

ponedjeljak , 08.08.2005.

Moram još malo da se osvrnem na godišnji odmor i boravak u Puli. Domaćini su mi rekli da je Pula najskuplji grad u Hrvatskoj u što sam se i vlastitim očima uvjerio. Pošto mi je profesionalna deformacija praćenje cijena čim uđem u neki keš&keri centar obavezno pratim cijene proizvoda i uspoređujem ih sa onima u mom kraju. Više se i ne obazirem na opaske da sam gori od kakve babe penzionerke po pitanju "snimanja" cijena. Uopće mi nije jasno kako ljudi u Puli a vjerujem i u drugim mjestima u Hrvatskoj, naročito turističkim, krpaju kraj sa krajem. Osim ako nisu pripadnici malobrojne skupine "imam para ko blata pa me boli mudo, lijevo". Mislim, cijene su katastrofa. Prvo sam roknuo u nesvijest kada sam platio kilu kruha 7 kuna i 60 lipa. Ma šta kila, nema kile u njemu braco. To ti je po nekom trenutnom kursu (koji u najprijateljskijoj varijanti iznosi 1 KM = 3,85 kuna) 1,98 maraka. Iliti skoro dvije marke, što je fakin anbelivbl. Kod nas biraj kruh za marku kakav oćeš. A i punačkiji je od ove štruce od cca 600 grama. Recimo cijene sireva su abnormalne. Tako najjeftiniji sir nije ispod 46 kuna i to nekakve žnj kvalitete, preplašen sa nešto mlijeka. Kod nas možeš kupiti stvarno dobar sir visoke srednje kvalitete marke "PALADIN" edamer ili gouda za cca 7,50 KM iliti 28,88 kuna. Da ne spominjem da ima i jeftinijih opcija. Baš sam prije puta kupio Frankovu mljevenu kavu od 200 grama za nekih 9 kuna kad ono u Puli 18 kuna. Zanimljivo. Duplo jebote. Plaće nisu toliko veće od naših u Bosni ali ovakvim odnosom cijena trebale bi biti barem duplo veće u RH. Fora je što te cijene budu tijekom cijele godine. Nema veze pajdo jel sezona il nije. I u 12. mjesecu imaju "turističke" cijene. No najveći apsurd je da su gotovo svi hrvatski proizvodi ala Dukat, Kraš, Podravka itd itd mnogo jeftiniji u Bosni nego u Hrvatskoj. I tako ljudi iz Hrvatske dolaze u Bosnu kupovati proizvode proizvedene u svojoj zemlji. Intresting zar ne? Još kad uzmeš da rovinjske cigarete ala Walter ili Ronhil u Bosni koštaju 7,70 kuna a u RH 13 kuna dođe ti padneš na dupe. Ok, nije im ni kvaliteta ista ali jebbeš kvalitetu za onih 5,30 kuna razlike dnevno po kutiji cigara. Bilo bi lijepo primati plaću u RH i trošiti po cijenama iz Bosne. A dok se ti čudni odnosi ne promijene mogu samo reći: ŽIVILI EKONOMSKI ZAKONI, ŽIVIJO ADAM SMITH, ŽIVIJO NOVI SVJECKI POREDAK!!!!

Eto ga....

nedjelja , 07.08.2005.

Vidim ja da odsad moram najavit kad nemam vremena za pisanje. Šta vi mislite da se firma "Kirbaj, sprovod, svatovi" može razvijati bez mog non-stop angažmana? Malo sutra. Još u srijedu sam bio u svatovima pa osto naravno do jutra. Pa kad sam došo sebi nakon dva dana u subotu opet svatovi. Pa dok organizam apsorbira i prevari sve te čorbance, suhovinu, prasetinu te nešto manje kolače, i nije ti baš do nekog pisanja. Zraka čovječe mi treba. I ponešto sna. Još sam negdje oko tri ujutro ufatio mikrofon i otpjevo Zenica blues da malo začinimo inače 100% narodnjačku atmosferu pa sam malo i promukao. Želio sam spavati do besvjesti ali to je htjelo tijelo a glava ne. I to je onda problem. Kada se to dvoje posvađa. Ja na kraju budem heban. I opet kiša. Pa dokle će više? Čak pomislim da sam malo od tih svih terevenki puko ko fosna pa da sam preskočio koji mjesec te da je sada jesen. Izjeba i mene ovo globalno zatopljenje…

Kod doktora

četvrtak , 04.08.2005.

Danas sam išo kod doktora. Nešto me flatulencija zejebava pa sam ipak moro otić kod stručnjaka za te stvari. Mrzim ić kod doktora jer moram na auto prikolicu kačit. Sve sam lijepo potrpo u prikolicu i stigo u Dom zdravlja. Htjedoh da se parkiram kad naiđe čuvar.
"Alo jarane, nemoreš se tu parkirat"
"Ali gospodine pa samo je jedno auto parkirano a ima 19 slobodnih mjesta?"
"E moj jaro, rezervirano, znaš kako to danas ide"
"Kako rezervirano, pa za koga"
"E jaro to ti je poslovna tajna"
Vadim 10 eura i pružam mu.
"Aj kad si navalio, eno moreš pored mojeg japanca" i pokaza na jedino auto na parkingu. Neki "datsun" iz drugog svjetskog rata. Parkiram se i idem prema ulazu.
Na porti se moraš najavit.
"Dobar dan, trebam kod doktora Kasapića"
Ne jebu me dva posto. Gledaju utakmicu.
Kucam još jednom.
"Alo gospodo, jel vi radite?"
Ne jebu me 3 posto. Na pult stavljam šteku Drine i pečeno pile umotano u foliju. Guram polako prema naprijed. Jedan se ustaje.
"A đe je kruh?" pita jedan u majici FK Zadrugar
"U jebote zaboravio" rekoh i pružih 20 maraka da si oni sami kupe.
"E pajdo nemoremo nas trojica napuštat radno mjesto, eno ti trgovine preko puta pa kupi"
Šta ću sad. Odem tamo i kupim dvije kile kruha a flatulencija mi proradi. Prodavačica me išćera vani. Ovi me napokon puštaju. Krenem preko stepenica kad čistačica zaurla:
"Vole jedan nepreženi nesmiješ tuda!!!!Sad sam oprala"
Nisam ju puno pito nego sam samo dao 10 maraka.
"Samo ti sinko gazi opraću ja opet." Kucam na vrata ordinacije doktora Kasapića. Tišina. Kucam opet. Ništa. Kucam treći put ali značajno jače. Tajac. Otvorim vrata i provirim
"Aaaaaaaaaaaa, maaaarš napoljeeeeeee!!!!Ko ti je reko da uđeš!!!" zaurlika neka sestra sa varikiniziranom frizurom. Čekam ispred. Prošlo je 23 minute. Sestra izlazi. Prolazi pored mene kao da ne postojim. Vraća se iz WC-a nakon 6 minuta.
"Štas ti trebo? I ko ti je reko da bez poziva ulaziš?" reče i pripali Drinu, mostarsku, jeftiniju.
"Ja trebam kod Kasapića, dali je tu?"
"Imaš li zakazano?"
"Nemam, al me prićeralo, evo opet nadolazi jedan" rekoh i prdac se otkači samostalno. Zveče hodnici bolnice. Sestra se odvali smijat.
"Ala mali pali"
Dajem joj 20 maraka u džep i ona nesta unutra. Zove me nakon 20 sekundi
"Izvolite, doktor će vas primiti"
Ulazim. Doktor sjedi za svojim stolom, pije konjak i čita Start.
"Dobar dan doktore"
Ne jebe me 4 posto. Sjedam preko puta njega. Nakon 5 minuta podigne glavu.
"Koi s ti?"
"Ja sam vaš pacijent, sjećate se? Flatulencija"
"Ne znam smijem li te danas pregledat, praznik je u Maleziji a oni su naša bratska zemlja"
"Samo malo doktore" rekoh i brzo otrčim niz stepenice prduckajući na svakoj po jednom. Kao neka sinfonija u Guz duru. Odem do prikolice i isteram dvoje svinja. Nekako poteram svinje uz stepenice i pravo u kancelariju kod doktora.
"Evo ih doktore, pravi domaći, baš kako vaša gospođa voli"
"Kako ti znaš da ona voli sa svinjama, ovaj svinje?"
"Pa vi ste mi rekli, sjećate ste da sam vam prošli put donio dva mala a sada evo i dva veća jer je gospođa rekla da su oni previše mali"
"Ah da, no dobro ajd svuci gaće i naguzi se"
Skinem gaće i naguzim se. Doktor uzme stetoskop i prisloni ga na moju guzicu.
"Hm….hm….nije dobro….nije dobro"
"Šta nije dobro doktore?"
"Velika su kretanja u tebe"
"Jesu doktore, evo i sada se jedan kreće prema vama"
"Kako?" upita doktor
Prrrrrrrrrr. Opalih projektil pravo u doktora.
"Uffffff, pravi kapitalac" reče doktor i uze neki čepić i ugura ga u dupe.
"Evo, sad nebi trebo imat problema, jer zapečaćena puška ne puca"
"E fala ti doktore ko bratu" rekoh i taman se okrenuh da mu zahvalim kad opali bez najave.
"Jooooojjjjjj" dreknu sestra koju čep pogodi u oko
"Oprostite, molim vas, evo odvešću vas kod očnog da vas popravi"
"Napolje, napolje" zaurla doktor "ova terapija je završena!!!!"
Pokupim stvari i uzmem čepić.
"Alo stani malo, participacija za čepić je 20 maraka"
A taman mi je toliko i ostalo…..

Vjerovali ili ne...

srijeda , 03.08.2005.

Kao što pretpostavljam da znate, ovdje ponekad u obliku "vijesti" objavim naslove članaka iz pojedinih BiH novina. Ovaj današnji tekst prenosim gotovo u cijelosti jer kada sam htio skinuti naslov počeo sam čitati i čitati a cijeli tekst je toliko dobar da sam pomislio da bi bilo šteta da ga ne podijelim i sa vama. Uživajte u ovom biseru novinarske riječi:

izvor: Dnevni Avaz

Dan na plaži

utorak , 02.08.2005.

Ko da sam znao da će biti neki prčvajz na blog.hr pa nisam objavio post. Pojelo je i komentare ali sreća privremeno. Napisao sam jedan od meni ponajboljih postova pa je i dobro što da nisam objavio mada ga imam sejvano. I dalje očekujem da se netko na HRt-u smiluje pa pusti "KO sam ja" spot u Hit ljeta. Urednica je Ana Brbora Hum pa ako ju netko od vas zna nek ju zamoli da makar jednom pusti. Ko da ja nju nebi pustio.... a najbolji post stiže za par minuta....

Ustali smo rano jer nas je budilica marke "JEKA" probudila u 5 sati a probudila nas je u 5 sati jer smo joj mi tako rekli.
"Ajde ajde dižite se!!!" zaurla babo.
"Nisam ja džaba preko sindikalnog uplatio ljetovanje na kredit da bi vi spavali dokle oćete, e oćete kurac"
"Babo ja bi ipak paštete" reče neko od djece. Čuo sa samo udarac čvoke.
"Babo babo, oćemol s figuarom ić na plažu"
"Figuar spava, i njemu je godišnji, danas idemo Ford tabanusom a i bolje je da se pješke ide jer u zdravom tijelu je zdrav duh"
Na plažu smo ponijeli otprilike sve što smo ponijeli od kuće u biti samo nismo ponijeli večernju garderobu. Stigli smo na naše omiljeno mjesto. Babo je zabo suncobran Nikšićke pivare i reko:
"Djeco, kota je zauzeta"
Mi smo sve stvari rasporedili po našoj zoni odgovornosti. Odmah smo se otišli kupat. E onda je i svanulo skroz. Tada su došli i drugi turisti. Mi smo se kupali do 11. Tad nas je babo istero iz vode jer smo poplavili ko uzrele šljive stelinke. Mama je napravila naše omiljene kifle sa paštetom i paradajzom. Svako je pojeo po dvije. Onda nas je natero da spavamo do jedan jer djeca moraju malo i odmorit. Opet smo išli u vodu. Muju je poteralo srat. Babo mu je reko da se strpi malo dok neodemo u sobu. Mujo ga je tužno pogledo i reko:
"Izvini babo". Babo je popizdio dok je ganjo govno po površini. Neki slovenci su rekli kak je to grozno a babo im je reko da im jebe mater i da ih boli kurac za našim govnetom i da gledaju svoja govna. Oko 18 sati smo opet poplavili i morali smo iz vode. Mater je naštrikala džemper babi za zimu. Sutra će i nama čarape jer joj je ostalo vune. Tad je došo amidža Kemo sa familijom i donjeo 2 kile ćevapa i malo sudžukica. Babo je nabro granja i zapalio roštilj. Sreća da je ispeko svo meso kad su došli vatogasci i polili roštilj. Opet je jebo mater slovencima jer su ga garant oni prijavili. Amidža Kemo je donjeo i kasetofon i pustio pjesme od Himze Rizle. Ja volim onu "Rasto sam se kad sam bio mlad i 12 žena promjenio od tad". Babo i amidža su roknuli 6 deca rakije prije nego što nas je mater poćerala na večeru u sobu. Ovo pišem dok jedemo paštetu i paradajz. Sutra je nedjelja pa će bit i narezak za ručak, a babo i amidža još pjevaju na plaži. Eno i milicija im se pridružila. Pravo veselje.