U hladnijim danima Divljo je nosio neki gestapovski kožni mantil pa kad sve to u pari najbolje bi se mogao usporediti sa onim tipom iz filma Vrana. Jedne izrazito hladne zimske večeri po već ustaljenom itinereru smo nakon cjelonoćnog izlaska krenuli u potragu za burekom. Auto Audi 100 ali ona stara najveća varijanta. Cesta je skroz zamrznuta, snijeg utaban. Sve se cakli. Vani jedno minus 15. Auto vozi Rox. Još jedan od asova generacije. Petorica smo u autu. Rox, Divljo, iFi, Galis i ja.
"Rox, a da malo usporiš" rekoh
"Sve je pod kontrolom" to me i brinulo
"A da malo usporiš i pripaziš na raskrižjima?"
"6 ujutro je, nema nikoga"
Na sljedećem raskrižju auto proklizava i Rox gubi kontrolu nad njim. Plešemo kao u lađi. Lijevo desno pa obratno. Sreća da brzina uopće nije velika. Uredno parkirani auto nam se približava. Oće da nas napadne. Ili mi njega. TRASSSS. Udaramo u auto. Svi su dobro. Iskačemo iz auta. Rox urliče:
"Ispravite me", pošto se auto zabio u parkiranog "mercedesa" starog jedno 23 godine. Mi ko na radnoj akciji složno hvatamo Audija, ispravljamo ga. Rox stiska gas. Veliko bjekstvo je u toku. Trčimo za Roxom. Jako je klizavo. Divljo ko Betmen vijori sa svojim mantilom. Galis pravi salto unatrag i otresa na zemlju. Uzaludno trčimo za Roxom. Preozbiljno je shvatio bjekstvo pa je i nas zaboravio. Eno ga nesta iza ćoška. Dobro je ipak smo pobjegli prema Divljinoj kući. Rox trči iz suprotnog smjera. Čovjek koji je upravo polupao auto.
"Đećete vi?"
"Pa mi krenuli kod tebe da vidimo jesi dobro"
"Pa zar nismo krenuli na burek?" reče Rox i mi se zaputismo ponovo u grad sretni što smo uspjeli zbrisat. Hehehe.