Dinajina svijest o pokretu

četvrtak, 10.08.2017.

Koreografija jutra...



Sanjajući grčeve u svom srcu,
Pitala je u snu, i između dva sna:
"Što bi za mene bila milost, i zašto ja to tražim?"

U njenom srcu su se otvarale dveri,
Kišni je vjetar zavijao preko praga,
A krošnje ječale, gore, pod njenim koracima.

Sanjajući o putu što se penje
do puteva što se križaju na nebu,
Stresla se u snu i zajecala između snova:
"Koliko milja, koliko dana, koliko godina?"

Sunačane pruge
Ispisale su jutru neko ime na podu.
Pokušala je pročitati to ime, ta slova.
"Vjetar zavija kroz vrata" reče ona
"Put ide širom neba" reče ona
"A noć neće nikomu reći koliko milja, koliko dana, koliko godina."

Karl Sandberg


Mnogi ljudi se bude izmučeni ružnim snom, ustaju iz kreveta još zgrbljeni i zgužvani od spavanja odlaze u kupaonu. Taj ritual ljudskog buđenja je sličan i usporediv, no o njemu se rijetko govori i piše. Zaustavimo se u mislima u tom trenutaku između sna i jave.
Pri našem naglom ustajanju iz kreveta je skoro svaki pokret bolan i ljudi jednostavno vjeruju da je tome razlog neizbježivi proces starenja.
To je osnovna zabluda u kojoj mnogi žive, jer proces starenja nesmije biti uzrokom gubitka osnovne pokretljivosti našega tijela.

Istina je mi stareći prestajemo biti virtuozi u sportskim natjecanjima, prestajemo težiti uvijek bržim i brojnijim pobjedama na teniskom igralištu, ali prirodni svakodnevni pokret bi cijeli naš život trebao zadržati svoj obim, oblik, ritam i dinamiku.

Nespoznavajući tu istinu mnogi, zbog bolova, pogureni, ukočenih zglobova ulaze u kupaonu i staju pod tuš.
Naš svakodnevni boravak u kupaoni je tako i tako vrijeme koje koristimo za higijenu tijela, pa iskoristimo ga i za higijenu svih njegovih struktura.
Da bi naše buđenje i pripremanje za radni dan prestalo biti nesvjesno izvođenje pokreta iz navike, pokušajmo jedno jutro osmisliti nekom pričom o nama samima.

Potražimo u našim zrcalnim neuronima neku sliku u kojoj ćemo vidjeti naše tijelo u pokretu, postanimo u mislima dio te slike, oživimo je svojim ritmom i dinamikom i promatrajmo sebe u pokretu svojim unutarnjim očima. Slika do slike će u našoj svijesti napraviti igrani film u kojem ćemo mi igrati glavnu ulogu.

Neka ljubav koju smo noću sanjali bude moto našeg buđenja. Evo mog sna, sanjala sam Sandbergovu pjesmu...

Imala je kovčežić
s miliun rumenih šalova za njega.
Davala mu ih je
jedan po jedan ili tisuću po tisuću,
žaleći se kako ih nema dovoljno za njega.
Imala je riječi i dijelove
svojih usana i dio svoga jezika,
područja sa sunčanim brežuljcima i
nepostojanim maglama,
s kućama koje se ruše,
a ona mu je poklonila ružu i rekla
čuvaj ovaj cvijet da te podsjeća na mene.
Da, to mu je rekla.
Čuvaj ga i sjećaj me se, sjećaj,
zadrži me negdje blizu,
tamo gdje vrijeme ne teče.
I vraćaj se uspomenama.
Vjeruj mi
doista postoji mjesto gdje ljubav počinje
ali ja još nisam pronašla mjesto
gdje ljubav prestaje,
jer ljubav netraži ništa
ona ne poznaje mane,
ne poznaje uvrijede,
ljubav je samo LJUBAV.


LJUBAV ta čudesna energija me budi i ja prvo uključim CD- Player da odslušam Feelings i sretna pozdravim dan. Onda se još snena u krevetu rastežem zamišljajući da je moje tijelo dugačka savitljiva zmija koja puže po pijesku. Tako već prije ustajanja, osjetim i spoznam tijelo, osvjestim malene kuglice zglobova kralježnice i stvaram prostor u kojem ću pokretima započeti dan.

Probudivši se, rastegnem se zamišljajući da je moje tijelo zmija koja, pokrečući svoje kolutove, puže po pijesku. Na taj način već prije ustajanja, osvješćujem malene kuglice zglobova kralježnice i širim svoju dinamosferu, oslobađam si prostor u kojem ću početi dan.

Kada ustanem, moje tijelo postaje trska na vjetru koja raste ka suncu i ja rastući odlazim u kupaonu. Stojeći pod tušem zamišljam da je moja zdjelica vodoskok iz kojeg suklja umjesto vode moja energija, a vodu koja se kotrlja mojim tijelom zamišljam kao valove i čestice te enrgije. Tada tijelo uistinu gubi svoje čvrste oblike i ja osjećam svakim udahom novu duljinu leđa i širinu prsnog koša, još jednom spoznajem kuglice u zglobovima između kralježnice, prsne kosti, rebara i njihove male pokrete.

Stopala postaju gumeni čamci na vlažnom dnu kade. Voda koja se slijeva nogama se pretvara u more i ja osjećam titranje u mišićima stopala na kojima balansiram. Dok tijelo mažem gelom za tuširanje osjećam sve njegove zavijutke i izbočine, spoznajem duljinu ruku, nogu, vrata, trbuha i osjećam širnu lica, čelo, bradu. Kada zatvorenih očiju ponovo osjećam kako se kapljice vode kotrljaju mojim tijelom ja osjećam nutarnju i vanjsku ravnotežu, moje tijelo postaje ponovo trska, ali ovaj put na kiši i raste ka nebu, a ja osjećam kako moja glava gubi težinu i lebdi nad tijelom.

Pri brisanju ručnikom pokušavam istrljati kožu, da bih je kasnije tako dobro prokrvljenu lakše namazala losionom za tijelo. Cijeli ritual higijene traje pet minuta, ali to sigurno nije izgubljenih pet minuta. Pranje zuba i šminkanje koristim da stojeći na cijelim stopalima stabiliziram zdjelicu, moj vodoskok iz kojeg sada suklja još više energije, i rameni pojas koji postaje rastežući okrvir oko slike mojih ramena, da bi pokreti mojih ruku uistinu polazili iz ramenog zgloba, a ne iz prsne ili vratne kralježnice. Gledam se u ogledalu i pokušavam u tih par minuta osmisliti moje držanje za cijeli dan.

Dok perem zube u isto vrijeme opuštam i žvačne mišiće koji su se spavanjem poprilično skratili. Dok četkica nošena, laganim pokretima iz ručnog zgloba, klizi zubima ja pokrećem čeljusni zglob u svim mogućim pravcima, rastežem i skupljam usnice, otvaram i zatvaram oči. Nanoseći kremu na lice ja zamišljam da me dodiruje anđeo čuvar koji moju kožu oživljava eliksirom vječne mladosti. Zrak oko mene postaje more i moje ruke tada plutaju njegovom površinom nošene nevidljivim gumenim obručima. Na kraju širim ruke i dodirujem liniju Leonardove kružnice, zatim liniju kvadrata. Zamišljam moje tijelo kao pentagram, a oko mene se uvijek zatvara kugla u kojoj se počinjem osjećati ugodno. Svakim svjesnim udisajem je širim, a izdisajem sužujem.

Prsna kost je brod koji uplovljava u luku mojih snova uz pomoć rebara koja se pokreću kao vesla. Kormilar je moja misao i moja želja da uistinu spoznam te pokrete koji proizlaze i iz mog svjesnog udisaja i izdisaja.

Pokušavam te tri minute pred ogledalom pretvoriti u ispovjest moga tjela slici u ogledalu, otplesati moj misaoni jutarnji tango da bih osjetila lakoću pokreta u stopalima, koljenima kukovima, zdjelici, kralježnici, ramenima i zglobu glave.

Slične misaone slike me vode u pokretima pri pijenju prve jutarnje kave, pri odlasku na posao, pri obavljanju svakodnevnih zadataka, pri odmoru, čitanju, pisanju, slušanju i razgovaranju, pri gledanju televizije, predstave u teatru i konačno ponovo pri odlasku na spavanje. Sjedinjujem pokrete, kojima se služim da bih pravilno funkcionirala u radnom danu, s mojim misaonim slikama, pokušavam u svaki pokret ritmom sjediniti prostor i vrijeme i tako nikada ne gubim vrijeme za održanje strukturalne higijene.

Dijana Jelčić

Oznake: umijeće pokreta

- 09:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 28.07.2017.

Prvi tango...



Tango nije samo ples, nego igra davju tijela sjedinjenih ritmom i dinamikom pokreta..On je izazov, osvajanje, opijanje, uzbuđenje, privlaćenje i odbijanje u isto vrijeme. Tango je osjećanje osjećaja... poezija pokreta...

Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima.




Prisjećam se poezije Miroslava Antića, njegovog plavog čuperka koji se skrio, zamislte gdje, u glavi. Vas nekadašnje djevojčice i dječaci ovim tekstom pozivam na ples sa zvjezdama nutarnjeg neba.

Prisjetimo se prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojmo nikada zaboraviti kako smo u prvom zagrljaju s lakoćom brojali korake. Učinimo to sada zajedno. Zamislio da stojimo na parketu plesne dvorane. Iz gramofona odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražimo oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazimo svoj osmjeh. Počnimo još jednom prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo vi i ja zajedno. Tango nije samo ples, on je osjećaj koji se u nama rađa, on je tužna misao, melankolija, ljubavna bol, zanos i sreća. Tango je ples sjećanja i zaborava.

Sjetimo se, tada smo se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije sačuvajmo u sebi naše unutarnje dijete.

Dijete u meni mi priča bajke iz davnina, poziva me na putovanje drugim svjetovima, u zagrljaj svjetla, u daljine bajne u kojima ne postoji tmina. Sa torbom punom želja putujemo oko cijelog svijeta, univerzum nas simfonijom boja u okrilje zove, u pogledima našim iskri sjaj nebeskog cvijeta, srcima osluškujemo sonatu ljubavi, to nas sretna mladost još uvijek mami u snove. Iz plesa sa zvjezdama nutarnjeg neba, iz zagrljaja tog čudna svjetlost blista, bića cijeloga svijeta u tom krijesu sreće su ista, opijena ljubavlju, srećom i veseljem proizašlim iz nebeskog mirišljavog pića u kojem duša čista blista. Zadovoljni u našem postojanju mi grlimo život, u trenutku sreće zaustavljamo vrijeme, u ljepoti priče o vječnom djetetu u nama zaboravljamo svakodnevne brige i života breme.


"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "tehnike umijeća pokreta", str, 197.

Oznake: prvi tango, umijeće pokreta

- 06:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 17.06.2017.

Mozak i njegova priča...



Probam razdvojiti nebo, razumjeti govor oblaka i zvijezda, prevesti ga na jezik mojih neurona. Izmišljam riječi nepostojeće u vokabularu svakodnevice... prevođenje je umijeće pporučuje mi Umberto Eco... nove složenice lepršaju pred nutarnjim očima kao ptice... melem su nutarnjem sljepilu... u vrtu svjesti izranjaju kao cvijeće... da i govor cvijeća razumijem... melem su nutarnjem gluhoći. Čujem disanje vlati trave, proljeće diše rađanjem ljepote.
Sva su naša proljeća zgusnuta u ovom svitanju. Sva naša ništavila su prestala biti tegobe, horror vacui se ispunja mirisima dolazećeg. Osjetih razliku između tegobe i straha, tegoba je ono veliko ništa, a strah praznina. Istost u različitosti osjećaja.

U ekvinociju neba titra istina, objavljuje dolazak Sunčanih dana. U vjetru juga začuh tvoje ima. Između disonanci i suzvučja tišina. Muk trošnih nadanja prelazi u rapsodiju trenutka.
Moja istina uklesana u mramor pamćenja, a svjetlost je zaokružila vrijeme previranja u krug ljubavi.
Osjećam, čekanje nije bilo uzaludno... došao si tišinom... odjekom razmaknutog neba...
Kerber na vratima Hada je zaspao, disonance nisu njedrile poveznice u tkivu sive tvari... ipak mozak ih je pamtio i zabilježio u onom djelu mene gdje ostaju samo lijepa sjećaja...

Znao je mozak vrednovati moje čekanje...

Hvala mu...







Jutros prolutah tim mojim, već pomalo zaboravljenim svijetom, i prisjetih se vremena kada sam počela pisati tekstove za knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta".
Tom knjigom sam željela osmisliti pokret ljudskoga tijela razmišljajući o novoizrastajućim istinama o djelovanju našeg mozga. Ljubav je, onda kao i danas, bila okosnica svih mojih razmišljanja i osjećaja. Ta čudesna droga kojojm se opijamo cijeli život, često nesvijesni da ju sami svojim postojanjem i stvaramo.
Ljubav je energija koja pored ostaloga u nama budi i kreativnost postojanja, kreativnost koju tada pokušavamo izraziti pišući neko štivo ili pjesmu. U mladosti sam pisala pjesme, hranila se stihom čudesnih poeta, uživala u esejima, novelama, romanima velikana literature. Kasnije sam počela čitati knjige o filozofiji, fenomenologiji i neurofiziologiji ljudskoga uma.

Pročitano ostaje zabilježeno u našem mozgu, to davno naučeno i zapamćeno postaje sjenka naše duše, sjenka koja nas cijeli život prati. To sam razumjela tek kada sam počela naslućivati istine o djelovanju našega mozga.

Danas vidjeh da sam onda u tekst utkala i moje davne pjesme i prisjećam se lektora knjige koji mi je rekao ovakva knjiga ne podnosi pjesme i citate iz "Maloga Princa", ovom knjigom želiš na stručan način objasniti mudrost pokreta. Bila sam nesigurna jer već sama ideja o umijeću svakodnevnog pokreta je izazivala oluje u glavi izdavača. Pristala sam na korekturu, izbacila poetične dijelove iz tekstova koji su onda ušli u knjigu. No nisam ih željela potpuno izbaciti i počela sam izvorne tekstove, objavljivati na www.blogspot.com

Ovo je jedan od njih, uz male korektrure, jer kada sam pisala izvorno, znala sam nešto manje o djelovanju mozga. U ovih par godina su se istine o djelovanju tog čudesnog organa u nama još više proširile.

Mozak (ljudski) nije jedan i nije jedini i nije u jednom jedinom vremenu i prostoru. Ljudskih mozgova pljušti kiša po svim zemaljskim cestama, kojima se kreću točkovi ratova. Milijarde ljudskih mozgova blistaju u prostoru i u vremenu naše male planete (i s njom u beskrajnim krugovima prostora i vremena), kao kapljice u vodenom ogledalu, pod tihom lepezom povjetarca u predvečerje.
Miroslav Krleža, 1942.


Tek danas razumijem i teško razumljivog Krležu, tek danas osjećam ljepotu njegovog jezika i kada ga danas čitam onda ga i živim.

"Jednom, kad mi je bilo šest godina, vidio sam prekrasnu sliku u nekoj knjizi o prašumi koja se zvala "Istinite priče". Slika je predstavljala zmijskog cara kako guta neku zvijer.......
To me je navelo da nacrtam svoj prvi crtež. Pokazivao sam svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih moj crtež plaši.
Oni bi mi odgovarali: "Zašto bismo se plašili šešira?", a moj crtež nije predstavljao šešir, nego zmiju koja proždire slona......
Prestao sam slikati i počeo se baviti geografijom i na koncu postao pilot i susretao odrasle ljude, ali to nije promjenilo moje mišljenje o njima. Kad bih među njima sreo nekog tko mi se činio bistrijim pokazivao sam mu moj prvi crtež i pitao ga što vidi u nadi da će netko prepoznati zmiju i slona.
Odgovor je uvijek bio isti:"To je šešir."....... nitko me nije razumio dok nisam u pustinji imao kvar na avionu i sreo Malog princa"............


"Mali Princ", Antoine de Saint- Exupery


Ova čudesna bajka za odrasle postaje razumljivija kada osjetimo da onaj netko koga smo tražili u tuđim očima, netko neznan i znan postoji u nama samima, da to potvrđuje rečenica Maloga Princa, koju već godinama ponavljamo "Srcem se bolje vidi".

Mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi um i tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom svoga utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."

izjavio je poznati neurofiziolog Penfield





Tamo na vrhu, iznad oblaka, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja.
Smjestivši se unutar kostiju glave, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli pa oblikujući naš um, kontrolira naše osjete i pretvara ih u osjećaje, pa stvarajući našu svjesnu spoznaju stvarnosti, širi univerzum našeg utjelovljenog uma.
Smatraju ga najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali ljudski mozak i njegov utjelovljeni um znaju da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti misterijom obavijeno djelovanje ni svemira, ni mozga ni univerzuma uma.

Sam je ljudski mozak, stvorivši svoju misaonu stvarnost, svoje misaono "Ja" uronio u tajnovitu zbilju svog postojanja na Zemlji, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda.

Ta sićušna tvorevina je tvornica snova, iz koje kao na filmskoj vrpci teče čovjekov život. Trenutak do trenutka, jedan treptaj oka za drugim prelaze u ideokinetičke slike koje ostaju pohranjene u kinoteci sjećanja.

Spoznavajući elegantnost prirodnih zakona, misaono "Ja" u univerzumu uma, uspoređuje i traži u mikrokosmosu svojih neurona ona tkanja i izmjenična djelovanja koja omogućavaju i olakšavaju ljudsko postojanje. Tu se susreće sa problemima, jer dobro mu poznati i definicijama dokazani fizikalni zakoni svemira, nisu uvijek dokazljivi u strukturama i procesima mozga.

Skučenost prostora i mikrodimenzije njegovih ćelija onemogućavaju mjerljivost pa tako i pravilnost dokazivanja zakona i egzaktnog definiranja njegove djelotvornosti. Svjesno tih nemogućnosti, misaono "Ja" se služi logikom i pokušava protumačiti djelovanje mozga zakonima vjerojatnosti kvantne fizike pretvarajući osjete u dinamičke procese iz kojih izrastaju osjećaji i svjesna spoznaja.

Ljudski um je uronio u suštinu živuće materije i uspio otkriti spiralnu dinamiku njenog postojanja. Slijedeći zlaćanu spiralu, izraslu iz zakona zlatnoga reza, ljudski um je spoznao i beskrajnu djeljivost najsitnih čestica svoje biti. Zlaćana spirala ga je vodila sve dublje i dublje u sve sitnije i sitnije djeliće njegovog postojanja.

Iz tih procesa izrasta, slično misterioznom drvu spoznaje, najčudesnije djelo prirode čovjekova svijest. U tom tajnovitom svijetu izmješanom od zbilje i snova, misaono "Ja", iako osuđeno na vječnu budnost, još uvijek nije uspjelo ući u najsitiji dio sebe samoga i tamo osjetiti tajnoviti izvor energije, veliki prasak iz kojeg je krenula zlaćana spirala i počela širiti univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u njemu, trenutak njegovog stvarnog rođenja i sjedinjenja s mozgom.

Balada koju mi mozak, titrajima struna mog utjelovljenog uma pjevuši, je najromantičnija ljubavna bajka koja još uvijek nema završetka. Strune trepere i ja osluškujem tu suptilnu melodiju iz koje izrastaju misaone slike o postanku svijeta i čovjeka u njemu. Tako spoznajem da je evolucija hominida promjenila svoj tijek trenutkom u kojem se u mozgu iskristalizirao proces svjesne spoznaje.


Dijana Jelčić




Mozak i njegova priča

Oznake: mozak i njegova priča, umijeće pokreta

- 11:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !