Marketing
Prvi tango...
Tango nije samo ples, nego igra davju tijela sjedinjenih ritmom i dinamikom pokreta..On je izazov, osvajanje, opijanje, uzbuđenje, privlaćenje i odbijanje u isto vrijeme. Tango je osjećanje osjećaja... poezija pokreta...
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima.
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima.
Prisjećam se poezije Miroslava Antića, njegovog plavog čuperka koji se skrio, zamislte gdje, u glavi. Vas nekadašnje djevojčice i dječaci ovim tekstom pozivam na ples sa zvjezdama nutarnjeg neba.
Prisjetimo se prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojmo nikada zaboraviti kako smo u prvom zagrljaju s lakoćom brojali korake. Učinimo to sada zajedno. Zamislio da stojimo na parketu plesne dvorane. Iz gramofona odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražimo oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazimo svoj osmjeh. Počnimo još jednom prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo vi i ja zajedno. Tango nije samo ples, on je osjećaj koji se u nama rađa, on je tužna misao, melankolija, ljubavna bol, zanos i sreća. Tango je ples sjećanja i zaborava.
Sjetimo se, tada smo se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije sačuvajmo u sebi naše unutarnje dijete.
Dijete u meni mi priča bajke iz davnina, poziva me na putovanje drugim svjetovima, u zagrljaj svjetla, u daljine bajne u kojima ne postoji tmina. Sa torbom punom želja putujemo oko cijelog svijeta, univerzum nas simfonijom boja u okrilje zove, u pogledima našim iskri sjaj nebeskog cvijeta, srcima osluškujemo sonatu ljubavi, to nas sretna mladost još uvijek mami u snove. Iz plesa sa zvjezdama nutarnjeg neba, iz zagrljaja tog čudna svjetlost blista, bića cijeloga svijeta u tom krijesu sreće su ista, opijena ljubavlju, srećom i veseljem proizašlim iz nebeskog mirišljavog pića u kojem duša čista blista. Zadovoljni u našem postojanju mi grlimo život, u trenutku sreće zaustavljamo vrijeme, u ljepoti priče o vječnom djetetu u nama zaboravljamo svakodnevne brige i života breme.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "tehnike umijeća pokreta", str, 197.
Post je objavljen 28.07.2017. u 06:56 sati.