Marketing
Mozak i njegova priča...
Probam razdvojiti nebo, razumjeti govor oblaka i zvijezda, prevesti ga na jezik mojih neurona. Izmišljam riječi nepostojeće u vokabularu svakodnevice... prevođenje je umijeće pporučuje mi Umberto Eco... nove složenice lepršaju pred nutarnjim očima kao ptice... melem su nutarnjem sljepilu... u vrtu svjesti izranjaju kao cvijeće... da i govor cvijeća razumijem... melem su nutarnjem gluhoći. Čujem disanje vlati trave, proljeće diše rađanjem ljepote.
Sva su naša proljeća zgusnuta u ovom svitanju. Sva naša ništavila su prestala biti tegobe, horror vacui se ispunja mirisima dolazećeg. Osjetih razliku između tegobe i straha, tegoba je ono veliko ništa, a strah praznina. Istost u različitosti osjećaja.
U ekvinociju neba titra istina, objavljuje dolazak Sunčanih dana. U vjetru juga začuh tvoje ima. Između disonanci i suzvučja tišina. Muk trošnih nadanja prelazi u rapsodiju trenutka.
Moja istina uklesana u mramor pamćenja, a svjetlost je zaokružila vrijeme previranja u krug ljubavi.
Osjećam, čekanje nije bilo uzaludno... došao si tišinom... odjekom razmaknutog neba...
Kerber na vratima Hada je zaspao, disonance nisu njedrile poveznice u tkivu sive tvari... ipak mozak ih je pamtio i zabilježio u onom djelu mene gdje ostaju samo lijepa sjećaja...
Znao je mozak vrednovati moje čekanje...
Hvala mu...
Sva su naša proljeća zgusnuta u ovom svitanju. Sva naša ništavila su prestala biti tegobe, horror vacui se ispunja mirisima dolazećeg. Osjetih razliku između tegobe i straha, tegoba je ono veliko ništa, a strah praznina. Istost u različitosti osjećaja.
U ekvinociju neba titra istina, objavljuje dolazak Sunčanih dana. U vjetru juga začuh tvoje ima. Između disonanci i suzvučja tišina. Muk trošnih nadanja prelazi u rapsodiju trenutka.
Moja istina uklesana u mramor pamćenja, a svjetlost je zaokružila vrijeme previranja u krug ljubavi.
Osjećam, čekanje nije bilo uzaludno... došao si tišinom... odjekom razmaknutog neba...
Kerber na vratima Hada je zaspao, disonance nisu njedrile poveznice u tkivu sive tvari... ipak mozak ih je pamtio i zabilježio u onom djelu mene gdje ostaju samo lijepa sjećaja...
Znao je mozak vrednovati moje čekanje...
Hvala mu...
Jutros prolutah tim mojim, već pomalo zaboravljenim svijetom, i prisjetih se vremena kada sam počela pisati tekstove za knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta".
Tom knjigom sam željela osmisliti pokret ljudskoga tijela razmišljajući o novoizrastajućim istinama o djelovanju našeg mozga. Ljubav je, onda kao i danas, bila okosnica svih mojih razmišljanja i osjećaja. Ta čudesna droga kojojm se opijamo cijeli život, često nesvijesni da ju sami svojim postojanjem i stvaramo.
Ljubav je energija koja pored ostaloga u nama budi i kreativnost postojanja, kreativnost koju tada pokušavamo izraziti pišući neko štivo ili pjesmu. U mladosti sam pisala pjesme, hranila se stihom čudesnih poeta, uživala u esejima, novelama, romanima velikana literature. Kasnije sam počela čitati knjige o filozofiji, fenomenologiji i neurofiziologiji ljudskoga uma.
Pročitano ostaje zabilježeno u našem mozgu, to davno naučeno i zapamćeno postaje sjenka naše duše, sjenka koja nas cijeli život prati. To sam razumjela tek kada sam počela naslućivati istine o djelovanju našega mozga.
Danas vidjeh da sam onda u tekst utkala i moje davne pjesme i prisjećam se lektora knjige koji mi je rekao ovakva knjiga ne podnosi pjesme i citate iz "Maloga Princa", ovom knjigom želiš na stručan način objasniti mudrost pokreta. Bila sam nesigurna jer već sama ideja o umijeću svakodnevnog pokreta je izazivala oluje u glavi izdavača. Pristala sam na korekturu, izbacila poetične dijelove iz tekstova koji su onda ušli u knjigu. No nisam ih željela potpuno izbaciti i počela sam izvorne tekstove, objavljivati na www.blogspot.com
Ovo je jedan od njih, uz male korektrure, jer kada sam pisala izvorno, znala sam nešto manje o djelovanju mozga. U ovih par godina su se istine o djelovanju tog čudesnog organa u nama još više proširile.
Mozak (ljudski) nije jedan i nije jedini i nije u jednom jedinom vremenu i prostoru. Ljudskih mozgova pljušti kiša po svim zemaljskim cestama, kojima se kreću točkovi ratova. Milijarde ljudskih mozgova blistaju u prostoru i u vremenu naše male planete (i s njom u beskrajnim krugovima prostora i vremena), kao kapljice u vodenom ogledalu, pod tihom lepezom povjetarca u predvečerje.
Miroslav Krleža, 1942.
Miroslav Krleža, 1942.
Tek danas razumijem i teško razumljivog Krležu, tek danas osjećam ljepotu njegovog jezika i kada ga danas čitam onda ga i živim.
"Jednom, kad mi je bilo šest godina, vidio sam prekrasnu sliku u nekoj knjizi o prašumi koja se zvala "Istinite priče". Slika je predstavljala zmijskog cara kako guta neku zvijer.......
To me je navelo da nacrtam svoj prvi crtež. Pokazivao sam svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih moj crtež plaši.
Oni bi mi odgovarali: "Zašto bismo se plašili šešira?", a moj crtež nije predstavljao šešir, nego zmiju koja proždire slona......
Prestao sam slikati i počeo se baviti geografijom i na koncu postao pilot i susretao odrasle ljude, ali to nije promjenilo moje mišljenje o njima. Kad bih među njima sreo nekog tko mi se činio bistrijim pokazivao sam mu moj prvi crtež i pitao ga što vidi u nadi da će netko prepoznati zmiju i slona.
Odgovor je uvijek bio isti:"To je šešir."....... nitko me nije razumio dok nisam u pustinji imao kvar na avionu i sreo Malog princa"............
"Mali Princ", Antoine de Saint- Exupery
To me je navelo da nacrtam svoj prvi crtež. Pokazivao sam svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih moj crtež plaši.
Oni bi mi odgovarali: "Zašto bismo se plašili šešira?", a moj crtež nije predstavljao šešir, nego zmiju koja proždire slona......
Prestao sam slikati i počeo se baviti geografijom i na koncu postao pilot i susretao odrasle ljude, ali to nije promjenilo moje mišljenje o njima. Kad bih među njima sreo nekog tko mi se činio bistrijim pokazivao sam mu moj prvi crtež i pitao ga što vidi u nadi da će netko prepoznati zmiju i slona.
Odgovor je uvijek bio isti:"To je šešir."....... nitko me nije razumio dok nisam u pustinji imao kvar na avionu i sreo Malog princa"............
"Mali Princ", Antoine de Saint- Exupery
Ova čudesna bajka za odrasle postaje razumljivija kada osjetimo da onaj netko koga smo tražili u tuđim očima, netko neznan i znan postoji u nama samima, da to potvrđuje rečenica Maloga Princa, koju već godinama ponavljamo "Srcem se bolje vidi".
Mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi um i tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom svoga utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.
"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
izjavio je poznati neurofiziolog Penfield
izjavio je poznati neurofiziolog Penfield
Tamo na vrhu, iznad oblaka, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja.
Smjestivši se unutar kostiju glave, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli pa oblikujući naš um, kontrolira naše osjete i pretvara ih u osjećaje, pa stvarajući našu svjesnu spoznaju stvarnosti, širi univerzum našeg utjelovljenog uma.
Smatraju ga najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali ljudski mozak i njegov utjelovljeni um znaju da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti misterijom obavijeno djelovanje ni svemira, ni mozga ni univerzuma uma.
Sam je ljudski mozak, stvorivši svoju misaonu stvarnost, svoje misaono "Ja" uronio u tajnovitu zbilju svog postojanja na Zemlji, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda.
Ta sićušna tvorevina je tvornica snova, iz koje kao na filmskoj vrpci teče čovjekov život. Trenutak do trenutka, jedan treptaj oka za drugim prelaze u ideokinetičke slike koje ostaju pohranjene u kinoteci sjećanja.
Spoznavajući elegantnost prirodnih zakona, misaono "Ja" u univerzumu uma, uspoređuje i traži u mikrokosmosu svojih neurona ona tkanja i izmjenična djelovanja koja omogućavaju i olakšavaju ljudsko postojanje. Tu se susreće sa problemima, jer dobro mu poznati i definicijama dokazani fizikalni zakoni svemira, nisu uvijek dokazljivi u strukturama i procesima mozga.
Skučenost prostora i mikrodimenzije njegovih ćelija onemogućavaju mjerljivost pa tako i pravilnost dokazivanja zakona i egzaktnog definiranja njegove djelotvornosti. Svjesno tih nemogućnosti, misaono "Ja" se služi logikom i pokušava protumačiti djelovanje mozga zakonima vjerojatnosti kvantne fizike pretvarajući osjete u dinamičke procese iz kojih izrastaju osjećaji i svjesna spoznaja.
Ljudski um je uronio u suštinu živuće materije i uspio otkriti spiralnu dinamiku njenog postojanja. Slijedeći zlaćanu spiralu, izraslu iz zakona zlatnoga reza, ljudski um je spoznao i beskrajnu djeljivost najsitnih čestica svoje biti. Zlaćana spirala ga je vodila sve dublje i dublje u sve sitnije i sitnije djeliće njegovog postojanja.
Iz tih procesa izrasta, slično misterioznom drvu spoznaje, najčudesnije djelo prirode čovjekova svijest. U tom tajnovitom svijetu izmješanom od zbilje i snova, misaono "Ja", iako osuđeno na vječnu budnost, još uvijek nije uspjelo ući u najsitiji dio sebe samoga i tamo osjetiti tajnoviti izvor energije, veliki prasak iz kojeg je krenula zlaćana spirala i počela širiti univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u njemu, trenutak njegovog stvarnog rođenja i sjedinjenja s mozgom.
Balada koju mi mozak, titrajima struna mog utjelovljenog uma pjevuši, je najromantičnija ljubavna bajka koja još uvijek nema završetka. Strune trepere i ja osluškujem tu suptilnu melodiju iz koje izrastaju misaone slike o postanku svijeta i čovjeka u njemu. Tako spoznajem da je evolucija hominida promjenila svoj tijek trenutkom u kojem se u mozgu iskristalizirao proces svjesne spoznaje.
Dijana Jelčić
Mozak i njegova priča
Post je objavljen 17.06.2017. u 11:21 sati.