Možda dogodi se čudo

18.09.2009.

Life is about laughing and living, in good and bad times.
Getting through whatever comes our way. And looking back with a smile.


I po pitanju nas znam da se trudim previše, i ne bih trebala. I griješim, što ponovno žudim za njim, pogotovo njegovim dodirom. Izluđuje me pomisao da nije u potpunosti moj, jer On ne želi sada ponovnu vezeu. A iz dana u dan mučim se pitanjima što ja zbilja želim od njega. Zapitam se čemu vodi ova naša igra ''prijatelji s povlasticama''. Nesigurna sam užasno, i mislim da moram zaigrati prljavo, da bih nešto i postigla. Ne želim da smo i dalje na mrtvoj točki, jer u ova tri mjeseca nema pomaka.
Užasno me zbunjuje ta njegova dvoličnost kada smo u društvu i kada smo sami. Zbunjuje i iritira. Ponekad me čak i odbija. A opet...



Ne volim kada je preotvoren o svojim osjećajima, da me voli i dalje nakon svega i nakon prekida. Zove me svakakvim umiljatim imenima, nježno mi priča... A u društvu kao da i ne postojim, jer sjetimo se mi smo samo ljubavnici, a ja sam ona glupača koja je pristala na to.

I nisam sretna, i dan danas zaplačem... Opet zbog njega.

On želi da idem s njim u Makedoniju, na mjesec dana. On nije normalan. Ideja je sasvim simpatična da smo još zajedno, sve bi odvijalo kao bajka sa selu dok se ne bi vratili u stvarnost.
Ne idem. I možda u ovih mjesec dana, što ga neće biti, pronađem rješenje.
Ili sve ili ništa.

Comments 46 · On/Off · #

I don't need advice.
I don't need pity.
I don't need lectures.
I don't need chocolate.
I don't need jokes.

All I need is him. <33

*huhuhuhu* i dalje patetična. OUJEA ;)






Prošla subota, ja i on. Čeka me ispred zgrade, dok tražim majcu dugih rukava. Napokon je zahladilo. On s kapuljačom na glavi uoči me kako mu prilazim i slatko mi se nasmije. Odlazimo na brzinu do dućana koji se zatvara, on uzima nešto za jesti, a ja pobjegnem kod frižidera, uzimam hladno pivo i naravno slane štapiće. Odlazimo prema parkiću. Zagrljeni, osjećam svaki njegov dah i onda zapali cigaretu što me zna iznervirati, komentiram taj čin što je ponovno počeo pušiti nakon prekida.
U marku, nikog na ulici, smiju se dvije budale na hladnoći ispijajući pivo do kraja. Sprema se kiša, ali nema veze. Želim iskoristit svaku sekudnu dok smo zajedno. Taj trenutak je djelovao tako savršeno, kao onda kada smo postojali samo ja i on. A dosta dugo nisam osjećala takvu povezanost s njim.



Stvar je i dalje zakomplicirana.
Jebemu.
I ne napredujemo. I nećemo. I to je cijela priča, s kojom sam se (morala) pomiriti.






Previše kava na dan.
Živciram se sa svojom kosom. Kovrčava je i ne sluša me. Poželim se ošišati na kratko, a znam da bi požalila za nekoliko dana. Želim da ova sparina nestane, izluđuje me i tjera na svakakve radnje, ni malo perverzne ni zanimljive.

Najdraža frenica mi je upala na faks, i to na japanologiju. Krajem ovog mjeseca odlazi u Sloveniju, i falit će mi jako jako. Iako mi je drago što je upala, jer znam kolko je željela, bit će to čudna zima, i čudni vikendi bez nje.
A ja ostajem u svojoj Puli, i od ovog mjeseca započela je potraga za stalnim poslom. Oh da, od faksa ipak ništa, jer bodovni prag se nije smanjio, al nema veze.

Postala sam ovisna igrajući one farme na fejsbuku. Bolesno. Kradem, sadim, prodajem...









I ponovno ću se smijati, zapuhati će vjetar, tražit ću bubamare i skrivati se od sunca, dok negdje u hladu, moja gay bicikla će se zadovoljavati.

*lala*

*wooohooo*
Volim deveti mjesec ♥

Bye-bye prokleto ljeto [i dalje te mrzim].