Prošla subota, ja i on. Čeka me ispred zgrade, dok tražim majcu dugih rukava. Napokon je zahladilo. On s kapuljačom na glavi uoči me kako mu prilazim i slatko mi se nasmije. Odlazimo na brzinu do dućana koji se zatvara, on uzima nešto za jesti, a ja pobjegnem kod frižidera, uzimam hladno pivo i naravno slane štapiće. Odlazimo prema parkiću. Zagrljeni, osjećam svaki njegov dah i onda zapali cigaretu što me zna iznervirati, komentiram taj čin što je ponovno počeo pušiti nakon prekida.
U marku, nikog na ulici, smiju se dvije budale na hladnoći ispijajući pivo do kraja. Sprema se kiša, ali nema veze. Želim iskoristit svaku sekudnu dok smo zajedno. Taj trenutak je djelovao tako savršeno, kao onda kada smo postojali samo ja i on. A dosta dugo nisam osjećala takvu povezanost s njim.

Stvar je i dalje zakomplicirana.
Jebemu.
I ne napredujemo. I nećemo. I to je cijela priča, s kojom sam se (morala) pomiriti.
Post je objavljen 06.09.2009. u 23:24 sati.