HDZ u srcu SDP u duši

Četiri sata ujutro. Upravo sam prvi put promijenila pelenu sinu koji ima senzorni poremećaj , 4 godine, 20 kilograma i koji nažalost ne shvaća pojam odlaska na zahod.
Kupili smo čak i onaj plastični nastavak za školjku, ali ne pomaže. Ne obavi ništa dva dana i onda u jednoj noći izbaci sve.

Pet i trideset. Druga runda mijenjanja pelena. Ponovno ista stvar.
Srećom pa nisam fina gradska gospođa kojoj se lako digne želudac.
Šest sati. Sada odlazi do frižidera i gladan je. Moram mu dati jesti.
Sedam i trideset. Ponovno spava.

Ja se ponekad uspijem vratiti u krevet, a ponekad ostanem budna, sjedim na terasi i tipkam.
Pisanje je za mene ispušni ventil.
Toliko veliki da sam počela raditi i na romanu , ali o tome drugom prilikom .

Vidi se iz priloženog.
Između svih tih događaja on je sretan i sretno plješće.
I onda se kao iz vedra neba čovjek zapita... u kakvoj mi to državi živimo?
U državi koja svoj vrhunac pronalazi u konzervativnim stajalištima koja nam nameću da je sve što se događa ''Božja volja'' i kako moramo biti sretni s onim što imamo jer je (pogotovo) ženama predodređeno da postanu patnice?
Nemoj mi roditi kćer jer je ona tuđa kost.
Ma predivno, zaista.
Ljubav prema domovini, prave vrijednosti (nemoj postati homoseksualac i te sheme) sve ja to shvaćam ali mi i dalje nije jasno zašto smo tako licemjerna nacija.
Novcem se sve rješava, a ako ga nema ma Bog će te nagraditi jednoga dana sto posto.
Ako nemaš kuna čekaj red a ako imaš preskoči sve živo i neživo i uzmi ono što je ''tvoje''.
Znaš čovjeka? Super.
Ne znaš nikoga? Ma sinko moj sve to netko gore vidi.
Karma će prije ili kasnije sve vratiti.


I onda dođe jutro, okreneš na HRT4 i promatraš sve one pojedince u Saboru. A nema ih puno.
I iskreno ti se zgadi sve. Više od one pune pelene sa početka priče.
Čak ni ona ne smrdi toliko.

Ali dobro. Sve je to za ljude. Nekome crno, nekome bijelo.
HDZ u srcu jer da nije tako već bi odavno prešla granicu i napustila Lijepu našu.
SDP u duši jer imam pravo na razmišljanje van okvira, na ne odlazak u crkvu, na liberalne stavove i upravo je to ono što me drži pozitivnom.

Sloboda i pravo na prvo, drugo, treće, peto ma i deseto mišljenje.
Ma čak i pravo na moju drugu najdražu stvar na ovome svijetu (prva su mi muž i djeca).
Inat.
On je dio mene i on je razlog zašto s ovim postom nisam rekla ništa a zapravo sam rekla sve.

Pozdrav do sljedećeg puta.