Sve se vraća...sve se plaća

Puno toga sam naučila ovaj tjedan.
Zapravo... shvatila.
Ponovno smo postali rob prehlade i ponovno čistim, inhaliram, kupam, mijenjam plahte... itd.

Naša okolina prihvaća ono standardno ponašanje ''samo prehlada... začepljen nos... proći će...''
Upravo iz tog razloga ovaj put sam se zapitala u čemu je moj problem?
Zašto paničarim?
Majka sam, to mi je u prirodi.
Naravno.

Ali i dalje..... jedina istina je da sam obilježena tuđom osudom i nerazumijevanjem u trenutku kada mi je ona bila najpotrebnija.
Pisala sam o tome na samom početku ovog bloga... pisala sam o medicinskoj sestri koja se usudila izjaviti da neće pustiti dijete iz bolnice dok ja s njim ne naučim „rukovati“.
Zašto?
Jer me majka odgojila tako da budem pristojna prema starijima.
Jer prijevremeni porod nije nešto što se tako lako zaboravlja i s čime se tako lako ljudsko biće može nositi.
Jer sam se usudila reći da mu nastavi davati bočicu kako se ne bi bunio i plakao.

Promatrali su me kao da sam netko koga jedva čekaju zaskočiti i optužiti s izjavom ''ti to radiš na krivi način...''.

Pa kako onda bilo tko može očekivati da ja prehladu i gripu ne gledam sa strepnjom?
Moja strepnja je još jača od one tipične majčinske.

Ja sam...
(Usuđujem se napisati)... izmaltretirana od strane ljudi koji nisu ljudi nego su... Tamo negdje između.
Hoće li taj osjećaj ikada prestati?
Ne znam.
Nadam se a nada umire posljednja.
Prošlo je samo tri godine....

Ne odlazimo u Zagreb na pretrage bez razloga....
Ništa u ovom životu se ne događa bez razloga....

Ovaj post posvećujem medicinskoj sestri koja me obilježila za sva vremena. Ne sramim se priznati i neću glumiti da ignoriram postojanje njenih izjava. Njeno ime pamtim i pamtit ću dok sam živa.

Kad se saznalo što je izgovorila, pristupila mi je u jednom trenutku i rekla:
''njemu treba nježnosti....''

Pristojna. Divna. I krasna.
Izbjegavala sam je kad god sam mogla jer mi je pogled na nju bio nepodnošljiv.
Nepodnošljiva mi je činjenica da se ljudi mogu naljutiti ako im kažete da rade svoje posao jer ne želite da vaša beba plače...
Zašto onda radite u zdravstvu?
Zašto se bavite djecom?
Znam da ste preopterećeni poslom, ali na prvom mjestu uvijek mora biti profesionalnost.

Upitala sam još jednu medicinsku sestru zašto se njena kolegica prema meni tako ponijela (po njenom mišljenju)?
''Pa rekla si joj da odradi svoj posao do kraja........''

Oprosti im Bože jer ne znaju što čine.
Ja sam (im) oprostila.

P.S
Jednom davno sam izjavila...''sve se vraća,sve se plaća..''
4565 lajkova koje ste mi poklonili dokaz su za to.
Hvala.

Oznake: bolnica

Sve se vraća...sve se plaća

Puno toga sam naučila ovaj tjedan.
Zapravo... shvatila.
Ponovno smo postali rob prehlade i ponovno čistim, inhaliram, kupam, mijenjam plahte... itd.

Naša okolina prihvaća ono standardno ponašanje ''samo prehlada... začepljen nos... proći će...''
Upravo iz tog razloga ovaj put sam se zapitala u čemu je moj problem?
Zašto paničarim?
Majka sam, to mi je u prirodi.
Naravno.

Ali i dalje..... jedina istina je da sam obilježena tuđom osudom i nerazumijevanjem u trenutku kada mi je ona bila najpotrebnija.
Pisala sam o tome na samom početku ovog bloga... pisala sam o medicinskoj sestri koja se usudila izjaviti da neće pustiti dijete iz bolnice dok ja s njim ne naučim „rukovati“.
Zašto?
Jer me majka odgojila tako da budem pristojna prema starijima.
Jer prijevremeni porod nije nešto što se tako lako zaboravlja i s čime se tako lako ljudsko biće može nositi.
Jer sam se usudila reći da mu davati bočicu kako se ne bi bunio i plakao.

Promatrali su me kao da sam netko koga jedva čekaju zaskočiti i optužiti s izjavom ''ti to radiš na krivi način...''.

Pa kako onda bilo tko može očekivati da ja prehladu i gripu ne gledam sa strepnjom?
Moja strepnja je još jača od one tipične majčinske.

Ja sam...
(Usuđujem se napisati)... izmaltretirana od strane ljudi koji nisu ljudi nego su... Tamo negdje između.
Hoće li taj osjećaj ikada prestati?
Ne znam.
Nadam se a nada umire posljednja.
Prošlo je samo tri godine....

Ne odlazimo u Zagreb na pretrage bez razloga....
Ništa u ovom životu se ne događa bez razloga....

Ovaj post posvećujem medicinskoj sestri koja me obilježila za sva vremena. Ne sramim se priznati i neću glumiti da ignoriram postojanje njenih izjava. Njeno ime pamtim i pamtit ću dok sam živa.

Kad se saznalo što je izgovorila, pristupila mi je u jednom trenutku i rekla:
''njemu treba nježnosti....''

Pristojna. Divna. I krasna.
Izbjegavala sam je kad god sam mogla jer mi je pogled na nju bio nepodnošljiv.
Nepodnošljiva mi je činjenica da se ljudi mogu naljutiti ako im kažete da rade svoje posao jer ne želite da vaša beba plače...
Zašto onda radite u zdravstvu?
Zašto se bavite djecom?
Znam da ste preopterećeni poslom, ali na prvom mjestu uvijek mora biti profesionalnost.

Upitala sam još jednu medicinsku sestru zašto se njena kolegica prema meni tako ponijela (po njenom mišljenju)?
''Pa rekla si joj da odradi svoj posao do kraja........''

Oprosti im Bože jer ne znaju što čine.
Ja sam (im) oprostila.


P.S

Jednom sam izjavila....''sve se vraća sve se plaća..''
4565 lajkova dokaz su da je to istina.
Hvala vam.

Oznake: doktor

Ponavljanje je majka znanja....

Puno ljudi u zadnje vrijeme me pita kada mislim smršaviti. Slavimo uskoro treći rođendan, a ja i dalje izgledam kao da nosim dvojke. Ne ljutim se na komentare. Čovjek je programiran na način da bi postavljao pitanja. Znatiželja. Misterij. Laž ili istina.
Iako... na kraju dana teško je naći se u tuđoj koži? I šetati u tuđim cipelama?
Gdje je nestalo razumijevanje? Zar je to zaboravljeno?
Zar moram ovaj blog posvetiti ljudima čije pamćenje spada pod relativan pojam?

Ovaj tjedan sam tužna. Tužna sam jer me ljudi koji bi me trebali razumjeti ne razumiju niti malo.
Ili sam ja kriva jer sam zatvorena osoba koja ne voli direktni kontakt.
Svi su zaboravili bolnicu.
Svi su zaboravili moju pozitivu.
Svi su zaboravili koliko sam se trudila da prohodamo do novog dana.
Zaboravili ste.......


Kad se pisalo o njegovoj smrti, ja sam vjerovala u njegov život.
A sada... kada se treba suočiti s novim izazovima apsolutno svi zaboravljate da je moj sin rođen sa 6 mjeseci, a ne sa 9. Da sam se suprotstavila svim dijagnozama i nisam dopustila nikome da dira u nas.


NIKOME

Pa zar vi mislite da sam ja čarobnjak iz Harry Pottera? Zar mislite da je lako držati sve u sebi i preživjeti svaku životnu stepenicu? Više mi je pun k**** ponavljati istu priču.

Moram li je ponavljati?
Ne.

Moja kilaža posljedica je stresa. Realnosti. Okolnosti i istine.
A istina je da se trenutno borim s vjetrenjačama. Ali ne dam se.
Moja (Naša) će biti zadnja.


Amen

P.S

Trenutno spavamo zimski san....ružno vrijeme...bura...kiša.
Sa proljećem odlazimo u Zagreb na pretrage i nakon toga vjerujem da će biti (više)tema za pisanje...
Puno..puno više tema.

Kontroverza i predrasude

Ne znam kako je kod vas, ali u braku sa MM postoji jedan prešutni dogovor koji glasi:
''ako se dogodi nešto (ne previše bitno) i ako znam da će te taj isti događaj iznervirati, onda ti to neću ni spominjati''.
Sve je to divno i krasno, ali muškarci ponekad znaju biti zaboravni.
Jučer je priznao da im je prije tjedan dana, dok su on i mali šetali po gradu, upao jedan dječak s izjavom: „Ajme, mama, vidi kako ovaj braco čudno izgleda.“ Velika glava, i takve sheme.
Ponovno.
E sad meni ponekad stvarno dođe da se ošišam na čelu pa neka upiru prstom u mene.
Nazovite me ludom i recite da se previše nerviram, ali mrzim predrasude.
Nastavak dotične priče završava tako da je tom dječaku majka dala plesku (ilitiga šamar, pljusku) i pitala ga kako se može tako ponašati.
MM je odmah skočio i rekao da nema potrebe za tim, čak je inzistirao i na upoznavanju djece. Sve divno krasno. Fino i pristojno.
E onda me nazovite nepristojnom, ali nije mi žao što ga je udarila.
Bar znam da se ovdje roditelj ponašao na ''normalan'' način, a nije se pravio gluh i slijep te zatim nastavio dalje.
Nemojte me krivo shvatiti ...
Mrzim nasilje. Iz dna duše ga mrzim. Ne volim gledati National Geographic ili Discovery Channel jer nisam baš veliki ljubitelj emisija koje prikazuju kako priroda zapravo funkcionira i da za životinje vrijedi ona ''tko je jači taj tlači...''.
I ne. Nisam vegetarijanac. Jedem sve, ali nisam zainteresirana za zbližavanje i upoznavanje onoga što ću pojesti.
Pogotovo s obzirom da je MM mesar.

Ali da ne skrenem s teme vraćam se na početak. Zar se ljudi moraju ponašati tako?
Zar nije naša poanta upravo mogućnost da razmišljamo, da se pitamo, da razlikujemo dobro od lošeg?

Nemojte upirati prstom i govoriti ružne riječi.
Priđite i upitajte zašto je netko drugačiji.
Upoznajte se s nekim novim svijetom.
Ali ako nećete...


Nemam se namjeru sažalijevati nad bilo kojom kaznom ili udarcem. Ponekad je disciplina potrebna i više nego dobrodošla.
Nisam glupa i znam da će ovakvih situacija (nažalost) biti još ...
Ali ja za razliku od svoje bolje polovice nemam namjeru ponašati se dobronamjerno.
Naučila sam da je dobrota precijenjena.
Naučila sam da upravo oni koji s vremena na vrijeme postanu nepristojni u životu najbolje prolaze. Tužno ... Ali istinito.

Ovaj post posvećujem kampanji „One Billion Rising“.
Živimo u svijetu dvostrukih mjerila ... zato zaplešite za sve one koji radi toga ispaštaju.

P. S.

S obzirom da se mijenja vrijeme, a ja imam koljeno koje je za prepoznavanje toga bolje od norveške meteorološke stranice ... pozdravljam one koji su pridonijeli tome.
Znate tko ste i nadam se da će u ovoj novoj godini biti više zadovoljnih pacijenata i manje padova uzrokovanih nemarom radnika koji su za čistoću i red zaduženi.

Više posla, manje priče.

Oznake: bullying

biti ili ne biti

Nije lako biti roditelj palčića. Osim što nas je zakon zanemario, ponekad to radi i okolina. S vremena na vrijeme imam osjećaj da... što više rođendana proslavimo to će više stvari ljudi zaboraviti.
Što zapravo pokušavam sastaviti?
Tekst o ljubavi, pokori i patnji?
Ne.

Evo ovako...

Kada je došao kući pitali su (se) kada će se nadebljati.
Kada se nadebljao pitali su (se) kada će podignuti glavu.
Kada je podignuo glavu pitali su (se) kada će prohodati.
Kada je napravio dva samostalna koraka i dalje su pitali kada će prohodati.
Kada je napokon prohodao prošlo je neko vrijeme i odmah se niz nastavio..
Kada će progovoriti?
Grize krutu hranu, ali ne jede smoki? (Hvala, doviđenja, laku noć – ne bih mu dala smoki ni da mi prislonite pušku uz glavu. Otrov. Otrov i ponovno.. otrov.)

Prijevremeno rođena djeca često se rađaju s različitim problemima (vid, sluh, govor, fizički poremećaji...) i upravo iz tog razloga potrebno je biti roditelj borac. Mi nemamo takvih problema (to što doktori veliku vlašku glavu miješaju s određenim medicinskim pojmovima koje nisu sposobni definirati bez internetske tražilice je njihov problem).
A i nakon pretrage apsolutno su zbunjeni i pokušavaju pronaći odgovor u starijim članovima obitelji.
Moram li pisati koliko je moj otac bio ljut kada sam mu rekla da je doktorica postavljala pitanja o povijesti bolesti naše obitelji i natuknula da je možda i on imao (ili još uvijek ima) epilepsiju.

Igra skrivača.
Ili tako nešto.

Potrebno je biti borac i ne obazirati se na određene životne kočnice.
(Dobronamjerne ili zlonamjerne.)
Jedna slavna poslovica uči nas da druge ne sudimo dok ne prohodamo bar dio puta u njihovim cipelama. Zapamtite to.
Samo ja poznajem svoje dijete i samo ja ga osjećam bolje od ikoga.

Čovjek je stvoren da razmišlja samo o sebi.
Okrutno?
Možda.
Istinito?
Naravno.

Upravo ja živim svaki dan s vašim pohvalama, optužbama, tugom i srećom.
Ponekad se kombiniraju. Ali ne dam se.

Ne dam se.
Ne dam se.
Ne dam se.

Ali možda griješim. Možda je s vremena na vrijeme potrebno podsjetiti se kako je bilo prije... da biamo shvatili ovo sada.

Odvažite se. Ne zatvarajte oči.
Pomirite se sa činjenicom da bez obzira koliko ja bila pozitivna društvo naša čuda, naše palčiće etiketira kao pojedince s posebnim potrebama.
Isto tako njihov razvoj, njihove želje, njihov način razvijanja drugačiji je.
Možda sam tu kontradiktorna, ali govorimo o tri mjeseca koja provode u inkubatoru.

Treba puno raditi i puno se truditi, ali on neće kada uskoro proslavi treći rođendan biti zapravo trogodišnjak. On postaje trogodišnjak s terminom poroda i tek onda dolazi do promjena.

Tjeranje nekoga na nešto u krivo vrijeme nikada ne završi dobro. (Da, draga majko, znam da ovo čitaš i da ubijam još jednu tvoju teoriju, ali istina je)
Poanta je da je potrebno „tjerati“ u pravo vrijeme.
A kada je pravo vrijeme?
Vidjet ćemo.

P. S.
Dragi sine, kada budeš ovo čitao shvatit ćeš da je sve što sam napravila bilo za tvoje dobro :-)
Tata je rekao da će mi pomoći izdati knjigu ako napišem dovoljno postova.
I onda ćemo svi biti boooooooogati.
Ha-ha.
E, to je pozitiva.

P. S.
Draga bolja polovico sretna ti 3. godišnjica braka.
Za svečani ručak očekuj zapečenu tjesteninu s mljevenim mesom.
Bez priloga.
:-P (Znaju o čemu pišem oni kojih se to tiče.)
A za vas ostale... gadite me slobodno kako mi fali mašte. I zelenila.

Filozofiranje o filozofiranju

Dok sam bila trudna šalila sam se kako ću napokon dobiti priliku stvoriti idealnog muškarca. (Hormoni čine čuda,zar ne?)
Dok smo prolazili fazu bolnice jedino čemu sam se nadala je da moj sin iz nje izađe živ i zdrav.
Sada kad smo (da kucnem u drvo) živi, zdravi i jednostavno super razmišljam o svemu što nas čeka.
Nisam sigurna pišem li ovo ja ili južina koja traje već dva dana ali pitam se hoće li za deset, dvadeset, trideset godina...moja djeca cijeniti sve što sam napravila za njih?
Uloga majke jedna je od najtežih u životu.
S jedne strane neprestani strah i briga, s druge strane sreća i ponos.
Pogotovo kada shvatite da su izabrali pravi put....

Iako...

Što je zapravo pravi put i koja bi bila njegova definicija?
Malo ću zakomplicirati i sastaviti listu prioriteta.
Ali bez ikakvog reda.


Moja majka jednom je izjavila da je bolje imati kćer nego sina jer su one privrženije roditeljima. S druge strane moj vlastiti muž ubija tu teoriju odmah u startu.
Sa svoje 33 godine i dalje se prema njoj ponaša kao kraljici. I ne, ne pretjerujem. I ne, ne smeta mi. Život me naučio da o muškarcima možeš saznati sve samo ako pogledaš kako se ponašaju prema roditeljima.

Nijedna od mojih bliskih prijateljica nije rodila. Zašto to pišem? Zato jer sa rađanjem vlastitog djeteta dolazimo do određene spoznaje o tome koliko su se zapravo naši roditelji trudili da nas podignu. Prošli su s nama i vrtić i školu i pubertet i pomogli nam kad god nam je pomoć bila potrebna.
Ovim putem priznajem da sam do određenih spoznaja došla tek nakon rođenja svoga sina.
Situacija kao da se iskristalizirala i shvatila sam sve ono što mi je davnih dana rečeno.

Sad se vraćam na ono prvo pitanje...pravi put?
Možemo li stvarno zaključiti da je tako jednostavno?
Ili matematičkim rječnikom ako nije sto posto nego osamdeset...imamo li pravo prigovarati? Pa i eto.. neka bude šezdeset posto.
Okolnosti, okolnosti i opet okolnosti.


U svom (kratkom) životu susrela sam se s nekoliko primjera...i svi oni tjeraju me da napišem...
Savršeni odgoj ne postoji.
Prošla vremena imala su svoje mane i vrline a imaju ih i ova danas.

Zar je stvarno potrebna radionica za apsolutno svaki aspekt dječjeg razvoja?
Od znakovnog jezika za bebe (moj muž jednom je rekao da mu sin nije pas pa da ga uči kako će sjediti, okreniti se i zalajati..kako bi se bolje sporazumjeli) pa sve do nekih ideja protiv cjepljenja djece


Životni prioriteti stvar su osobnog izbora.
Želim li da moj sin odraste bez osjećaja odgovornosti i da jednog dana iz njegovih usta čujem da me zove glupačom ili...
da me do kraja života poštuje i cijeni jer upravo radi mene živi i hoda po ovome svijetu (koliko god on bio iskvaren)?