Još jedna ispovijest

U zadnje vrijeme podosta lažem. Zvuči gore nego što stvarno je, zar ne?
Prvenstveno ciljam na one male, bijele, nedužne laži radi vlastitoga mira.
Nisu mi potrebni dežurni sveci koji bi me usmjerili na pravi put ili ''moraš se pomiriti s onim što ti je Svevišnji poklonio shemu'' .
Potrebni su mi normalni razgovori, potrebno mi je pričati o glupostima, odmoriti se i opustiti jer sve što u zadnje vrijeme doživljavam su dvije strane:
Pod broj jedan:
Zašto te moram tješiti zbog svojih problema? Zašto ? Nije bitno tko si ti ni što mi značiš. Bitno je da me malo po malo nesvjesno rušiš kao kulu od karata.
Pod broj dva:
Ne komentiraj svijet koji je apsolutno drugačiji od tvoga jer je najlakše postaviti logičnu dijagnozu stanja stvari o nečemu što te se direktno ne tiče.
Mogla bih o tome pisati unedogled, ali neću.

Trenutno smo u stanju čekanja na ranu intervenciju.

Obavili smo sve razgovore, preživjeli podizanje obrva i razne komentare (od pozitivnih do negativnih, od onih da našem sinu situacija nije tako strašna pa sve do one poznate - ma trebali ste ga sa dvije godine poslati logopedu i psihologu čim je vođen kao neurorizično dijete).

Trebali smo, da.

Ali nismo.

Pokušavaš biti čovjek i preživjeti sve s osmjehom na licu, ali ne ide.

I upravo iz tog razloga, nažalost, uvijek vratim film unatrag.

''Mama se mora smiriti.''
''Mama, radimo mu još neke pretrage, vidjet ćemo kada će izaći iz bolnice.''
''Mama, zabrinjava nas opseg glave.''
''Mama, ponovili bismo sve pretrage da budemo sto posto sigurni.''


A znate na što se sve svodi?

Na ljubav.

Oduševila me logopedica iz ustanove ''Slava Raškaj'' koja nas je neizravno odbila jer njegovo stanje nije zabrinjavajuće kao kod djece koja sjede u kolicima i nisu svjesna svijeta oko sebe.

''Vaše dijete hoda... mrmlja slogove... živi u svom svijetu...ali nije autist.. sve što morate napraviti je ući u taj njegov svijet... nekako se probiti do njega tako da shvati tko ste vi. Nije lako, ali moguće je. Ostavite kockice, ostavite cilindre, dodajte mu loptu, gnjavite ga s njom pa makar vam je vratio nazad iz ljutnje već je to jedan veliki korak. Sjednite s njim ispred ogledala i mazite ga, natjerajte ga da vas pogleda i da shvati što on za vas predstavlja. Samo jedan klik... i sve će doći na svoje. Zapamtite ono najbitnij : on nema četiri godine, nego najviše godinu ipo-dvije. Potrebno je u skladu s tim postaviti vlastita očekivanja."


I tada mi je sve bilo jasno.

Za one koji me čitaju duže vrijeme vrlo dobro znaju kroz što sam prošla. Za vas koji niste upoznati ....

Ne dopustite drugima da od vas pretvore negativca samo zato da bi njima bilo lakše.

Znate tko ste. I znate što ste preživjeli.

A znam i ja. Vrlo dobro.