U Agoniji

Novi je kalendar na mom zidu u uredu. Kući nemam kalendar, ionako vrijeme nemilosrdno curi pa što bi ga mjerio i bilježio na svakom koraku. Osim novog kalendara ništa se drugo nije promijenilo. Ostali su računi za podmiriti, djeca, škola, posao, treba napuniti hladnjak hranom, automobil gorivom ... Ništa novo osim kalendara.

Čemu onda tolika strka oko te promjene?
Ostala je stara varka, na koju smo se navukli još kao mali, kako će sad odjednom sve loše nestati, kako će odjednom čarobnim štapićem sve loše biti izbrisano i naglo će nam postati bolje. Buđenje uvijek stigne naglo, bez najave, sa prvim platnim listama siječnja ove godine i sa naplatom zabluda sa kraja prosinca prošle godine. I nije to zato jer nisam bio na skijanju niti zato jer nisam Novu dočekao u nekom mondenom prestižnom odredištu sa kojeg bi slike lijepio po zidovima i portalima, blogovima i fejsbucima.




Ovo pišem jer sam umoran od ispraznih, recikliranih i otrcanih poruka, umoran sam od pritiska da se MORA nekud ići, MORA ludo provesti pa još o tome urbi et orbi "pričati. Ne pretjerujem kad kažem da je ovo vrijeme godine kada se nastojim odmoriti od pritisaka vanjskog svijeta, od nesnosne buke agresivnih medija, okolice i napornih ljudi.
Tražim li previše ako tražim malo mira i tišine? Malo odmora treba svima nama i čista glava kako bi mogli podnijeti nesnosnu buku svijeta, Svijeta kojeg je izgleda dosta i samom sebi pa od obijesti više ne zna što bi i kamo bi (ili griješim).




Skromne su moje želje i nade za ovu godinu. Ne idem dalje od nade da ću sa istim dragim ljudima dočekati i sljedeći kalendar na zidu iza mojih leđa. Svjestan sam da mi je nada tanka, no ona spada u svakodnevne nade, molitve i zahvale koje nemaju previše veze sa promjenom kalendara.