TYCHE

Marina

Odrastala sam na pocetku jedne tad mirne ulice. Moja najranija sjecanja prizivaju neveliko dvoriste ispred prozora moje djevojacke sobe omedeno isprepletenim granama stabala vinovih loza i male barsunasto svijetlo zelene i ciste zabe gatalinke velikih lijepih ociju koje su obitavale na granama. Nisu tu one bile jedini stanovnici - dijelile su habitat s brbljivim vrapcima i igrale se na posudama gdje je mama drzala vodu za zalijevanje cvijeca. Dobro se sjecam da su jako lijepo pjevale. Prozor je bio okrenut ka zapadu, pa su poslijepodneva i veceri rumenim sjajem kroz guste listove vinove loze obasjavale moju sobu i davale joj topao narancasti sjaj.

Pamtim glatko i skladno slozeno kamenje kaldrme ulice u kojoj sam stanovala. Kao djeca igrali smo se vani, nije bilo toliko prometa - obicavali smo sjediti na kucnom pragu i pricati do kasno uvecer, bili smo svi zajedno i svak je svakog poznavao. Isto je bilo i sa susjedima, cim zatopli druzili su se ispred kuca, to je bila mala sredina i znalo se tko sto kuha i cija djeca su se taj dan potukla ispred skole. Svi susjedi su bili starosjedioci i malo je u to doba novih doseljavalo.

S izuzetkom jedne kuce koja je bila tocno preko puta kuce mojih roditelja. Tu su se stanari dva puta mijenjali.

Bila je to malena trosna kucica s vrtom i vazda derutnom i nakrivljenom zicanom ogradom do ulice. Prva koju pamtim da je tamo zivjela je bila gospoda Huhn, svi su je zvali „Hinovica“ – zivjela je tamo sama s jednim bijelim psom. Sjecanja na nju su mi pomalo mutna, jos sam bila jako mala, sjecam se uglavnom sitnog debelog pseta sjajne kratke dlake.

Kad je stara gospoda umrla, u kucu se doselila gospa Marina. Gospa Marina je tad bila mala okruglasta bucmasta zena u kasnim pedesetima koja je imala jednu nogu kracu pa je nosila veliku ortopedsku cipelu. Imala je ogromne plave oci i pjegavo lice, prcast nos i vidjelo se da je nekad bila lijepa zena. Nosila je siroke tamne suknje – po sokacki – i uvijek maramu. Nitko nikad nije uspio doznati odakle je dosla, niti ista o njenom zivotu, nije bila rada pricati puno o tome - naglasak joj je bio sokacki. Kuca joj je bila dodijeljena na koristenje od strane Centra za socijalni rad, zivjela je od „socijalne pomoci“, a aktivno je dopunjavala mjesecni income prosnjom ispred osjecke „Katedrale“ i gdje god je bilo zgodno. Sama kuca je bila derutna i izvana i iznutra. Nitko nije shvacao koliko je lose bilo iznutra, dok se jednog dana nije urusio strop spavace sobe tocno iznad kreveta na kojem je inace spavala – srecom zena je bila vani. Tu su priskocili susjedi, naslo se nekog drveta da se taj drveni grednik popravi i sirota zena je ponovno mogla koristiti sobu. Vode u kuci nije bilo, vani u vrtu je bila slavina i mali poljski wc sasvim nadomak trijema. Dugo su obecavali iz Centra da ce joj poslati nekog da se u kuci napravi mala kupaonica i uvede voda, to se nikad nije dogodilo, kuca je bila vlasnistvo Grada. Imala je malu pecicu na drva, drva uglavnom nije imala pa se grijala u obliznjoj birtiji „Kod Karla“.
Tu su se dogadale zanimljive stvari – Marina je uvijek vrijedno i dosljedno prosila, ako je bio neki crkveni god i blagdan, dernek i svatovi – ona je uvijek bila tamo da okrene neku sicu. Jednom joj je moja mati obzirno napomenula da zasto toliko pije, da ce je to dokrajciti, umjesto da malo bolje jede i ugrije se, sve novce koje naprosi potrosi „Kod Karla“ na rakiju... I Marina je imala odgovor – Rakija mi je sve sto imam jos u zivotu ! A osim toga, mogu kod Karla gledati televiziju i ugrijati se...

Kako se uskoro pokazalo, rakija joj nije bila sve u zivotu i Marina je na odusevljenje cijelog susjedstva pronasla alternativni nacin grijanja.

Taman nekako te jeseni u kucu se doselio Pepo. Pepo je bio malen mrsav muskarac s kariranom jaknom koja je vidjela i bolja vremena i kacketom koji kao da mu je bio prirastao uz glavu. Ljeti je to bila crvena silterica osjecke Pivovare. Bio je Pepo onako uvijek potamnio od sunca i sav naboran, u nekim vrecastim hlacama dva broja vecim – ali vrlo ugladen i pristojan. Nije imao posao, zivio je takoder od socijalke i zbilja se trudio zaraditi cijepajuci ljudima drva, unoseci ugljen, cisteci snijeg, sve sto je mogao a sto su bili voljni platiti. Isao je i „u metlice" na proljece i u berbu ujesen.

I tu su oni zajedno krenuli zivjeti – prava idila. Ona je pocela kuhati i biti vise kucevna, nije vise puno skitala. On je zimi cijepao drva u vrtu i krpao zicanu ogradu, malim srpom kosio travu i cak posadio kupus, rajcice i par kukuruza u pet sa pet metara velikom vrtu. Jedino, zamjerio se skolarcima koji su bili navikli preskakati i lomiti ogradu i brati slatke tresnje s ogromnog hrusta u vrtu – vikao je na klince i prijetio se, a onda je naprosto uzeo sikiru i iskasapio siroto stablo do te mjere da su ostale samo one velike glavne grane. Malo se tom prigodom polomio jer je pijan odsjekao granu na kojoj je sjedio - kao u vicu! To su onda iduce zime nalozili. Odnekud je nabavio i malog crnog cupavog psa koji mu je trebao cuvati dvoriste i vrt. Svi susjedi su ga hranili, preko ograde prebacivali kosti, stare cvarke i zlundre, tako da se mali pas uskoro lijepo udebelio.

Marina je inace velikodusno znala sa susjedstvom podijeliti tresnje i jorgovan kojeg je uvijek bilo puno u vrtu. Ali isto tako je znala navratiti kod moje mame svako drugi dan posuditi jedan persin i jednu mrkvu „za supicu“. Moja joj je mati davala i Vegetu u plasticnoj casici i grincajg. Obicavala joj je ponekad odvojiti i od naseg rucka, pogotovo zimi. Kad je stari znao subotom doci s trznice, spremila bi par komada od svakog povrca i voca pa samo u vrecicu, zazvala nekog od njih dvoje i prekobacila preko ograde. I tijesto i rizu ponekad. Na Bozic i Uskrs kolace i malo mesa. Eto, tek toliko...

Nakon nekog vremena netko nam je dojavio da Marina prodaje povrce na maloj trznici kraj benzinske pumpe u Micurinovoj, nedaleko od nase kuce. Ispostavilo se takoder da je Marina zicala malo grincajga ne samo od moje mame, nego i od svih drugih susjeda. Pa se ocito tu skupila lijepa hrpica koju ste mogli prodati i imati za jos malo rakijice.

Pepo i Marina su bili neiscrpan izvor zabave za sve susjede – znali bi se oboje tako dobro napiti da ih je cijela ulica cula pjevati – ili se svadati i cak tuci. Ali uglavnom je to bila idilicna veza. Nedjeljom su znali ruku pod ruku dostojanstveno sa psom na lijepoj crvenoj uzici korak po korak setati uz Dravu na Promenadi ( tamo se cijeli Osijek spusti cim zatopli subotom i nedjeljom poslijepodne i predvece u setnju ). Tad su njih dvoje setali u najboljem misenom ruhu. I uvijek trijezni. Subotama i nedjeljama poslijepodne i predvece Marina nikad nije prosila nigdje.

Onda su u njihov zivot usli PRIJATELJI.

Prijatelji su bili jedan bracni par slican njima. Stanovali su nedaleko i kako je druzenje napredovalo, tako su se oni sve cesce vizitirali na vecere i domjenke jedni kod drugih.

Muski dio ovog para je bio neki mracan tip, nisam mu zapravo nikad cestito vidjela facu pa mi je tesko opisati - uvijek ogromna bradurina, a izbjegavao je ljude pogledati u lice, u pravilu je okretao glavu ustranu. Gospoda nam je bila poznata od prije – moji prerano pokojni stric i strina su u nekom njenom drukcijem prijasnjem zivotu bili vjencani kumovi njoj i njezinom muzu – zvala se Ivanka. Prica koju smo mi znali jest da je nekad bila vrijedna, uredna radisna zenica, izvrsna kuharica i dobra supruga i majka. Ona i muz su zivjeli u kuci njegove matere i svekrva koja nista po kuci vise radila nije otkad je dobila snahu ju je zlostavljala do te mjere da ju je znala namlatiti korbacem kad se napije. Onda je muz umro, svekrva doslovce izbacila snahu iz kuce i ova se bez posla i igdje icega nasla na ulici. I sama pocela piti. Vidali su je pijanu kako hoda posred ulice i tetura ispred auta. Nesretnica je psovala i prijetila prolaznicima, a znala je tako pasti da joj se suknja zadigne i ostati lezati u blatu, dok se ne bi nasao netko samilostan i podigao je, pozvao policjote i spakirao je – a bila je visoka i stamena zena, pa ni to nije bilo lako. Vise se tocno ne sjecam gdje je zivjela. Mracni tip ju je nasao jednog dana i uzeo sebi u kucu.

Kad su opijanja ove druzbe i posjete pocele biti ucestale, pocela su i obredna okupljanja susjeda u ljetnim vecerima nadomak njihove kuce, ljudi su se hladili pivkanom, slusali sto se dogada i smijali. Moji roditelji nikad nisu otvarali prozore, samo je stara znala reci da je to zalosno i da se trebamo moliti za njih, da nije svakom dano da ima pristojan zivot. Oni preko puta su zivjeli kako su mogli i umjeli s ono malo sto im je zivot pruzio i sto su od zivota uspjeli ucariti.

Dok jednog petka u kasno poslijepodne nije dosla murija s rotacijama na autu i „Maricom“ i odmah za njima auto Hitne pomoci. Murija je u „Maricu“ doslovce unijela razjarenu Marinu koja se ritala, urlikala i grizla ih, u auto s rotacijom su strpali Ivanku koja je brisala krvavo lice i pokrivala izgrebene ruke i prsa i kombine u ritama, a u auto Hite pomoci – Pepu !!! Koji je bio toliko krvav da su svi susjedi mislili da ga je zatuklo namrtvo.

Ukratko – bio je neki crkveni god negdje i Marina je krenula poslom tamo prositi, medutim su je potjerali pa se vratila odmah nakon sat vremena i zatekla Pepu i Ivanku u krevetu IN FLAGRANTI. Dohvatila sikiru i po Pepi, ovaj se popeo na drvo sav krvav i zadnjim snagama utekao od kasapljenja, a Ivanki pocupala cijele copove kose izgrizla je i izgrebala. Onakva mala debeljuskasta i s ortpedskom cipelom, napravila je cijelu havariju po kuci.

Nakon toga, dugo je u kuci bila zlokobna tisina. Prvo se vratila Marina nakon par mjeseci, a onda i Pepa – oprostila mu je... Mojoj mami je povjerila da su oboje jako plakali kad su se pomirili i da mu je rekla da joj je zao sto ga je sikirom napala. On je njoj rekao da se nikad na Ivanku popeo ne bi da je bio trijezan. Prijatelje vise nikad nismo vidjeli kod njih, a ni Ivanku da prolazi ulicom kako je obicavala.

Nedugo nakon toga Pepa je umro. Susjedi su se skupili da pomognu i covjek je bio sahranjen, Marina se danima nije trijeznila. Karlo joj je protivno navici dao da pije na veresiju. I onda je jednostavno NESTALA. Nitko pojma nije imao gdje je, svi su susjedi govorili „kako se mora netko otici raspitati kod mjerodavnih“ da se vidi sto je s njom – ali nitko nikad nista poduzeo nije.
I zivot je tekao dalje, mene u toj dobi nije bas puno zanimalo sto se dogada s Marinom, moji srednjoskolski dani su tekli u nekoj drugoj ravnini dogadanja.

A onda je jedne subote prijepodne Marina banula na nasa vrata... Otvorila sam joj prenerazena, usred cice zime i ledenog zimskog dana u veljaci ona je dosla u spavacici, slapi i kariranoj carapi na jednoj nozi, toj velikoj ortopedskoj cipeli napola raspadnutoj na drugoj nozi i muskom velikom bade-mantilu. Bez marame i s dvije plasticne vrecice u ruci.
Mama joj je skuhala caj i casu vina, dala jesti i sjela cuti stravicnu pricu.

Marinu su bili otpremili u neki staracki dom na Kosovu. Mjesto je bilo izolirano od svijeta u nekoj sumi, rekla je da su im oduzeli sve sto su imali i drzali ih u odjeci Doma i bez cipela. Hranili su ih splacinama i naravno – nije bilo rakije !!! Jedino sto su one mlade i jace korisnike Doma koristili da rade okolo i davali im cak i mesa nekad.

Najgore od svega - sirotica je rekla da su ih stalno kljukali tabletama pa su svi stalno spavali. Rekla je : „ Jeli smo, da prostite, pisali i srali i SPAVALI!!! I tukli su one koji su podase u krevet zagadili!“ Pricala je i kako je sakrivala tablete dva tjedna i pravila se da ih pije i spava samo da bi se razbistrila i kako je pokusavala dva puta pobjeci pa su je uhvatili i istukli. A cesto su ih tukli i za manje stvari.

Ona je odande nekako utekla, sepala kroz sumu, docepala se pruge, sakrivala se u vlakovima i nekako dosla KUCI U OSIJEK.
Da bi shvatila da njena kuca vise nije njena kuca jer ju je kupio od Grada neki mladac s obitelji i da ce je renovirati ...

Posjedila je jos malo kod moje mame, rekla da se nece javiti Centru za socijalni rad jer se boji da ce je opet otjerati na Kosovo ili na neko slicno mjesto. Nije znala kud ce, ali je rekla da ima neke ljude koji su joj rekli da ode u neko selo kraj Pozege da tamo dohrani jednog nepokretnog starog koji nema nikog i zivi u nekoj napustenoj nigdini u brdu a ima „pemziju“. Stara joj je dala malo novaca i hrane za put.

Nikad je nakon toga nismo vidjeli, nadamo se da je nasla krov nad glavom i mir.

Marina je bila jedna od zivopisnih slika mog djetinjstva i mladosti, bila je dobra zena, uvijek mi je znala dati tresanja kad sam bila dijete, jorgovan u „dunstflasi“ za sobu, a kasnije kad sam bila starija --- eee... cak me i na rakijicu kod Karla jednom pozvala, iako tamo nikad do tad usla nisam, iz stosa - i da se Marina ne uvrijedi - sam prihvatila, narucila gusti sok, a njoj naravno rakijicu – i naposljetku JA platila - naravno...

I da, umalo da zaboravim - Marina je jako, jako voljela jednu knjigu - zapravo jedinu koju je imala - negdje je nasla plavu Walt Disney knjigu bajki - SVIJET MASTE, bez korica, odrpanu, musavu od djecje hrane i sa stranicama koje su ispadale - jednu od one cetiri iz naseg djetinjstva koje vjerovatno svi poznajemo i znamo o cemu pricam - "Cudesni svijetovi Walta Disneya" - bile su plava, crvena, narancasta i zelena.



Donijela mi je jedan dan tu plavu knjigu da joj ulijepim selotejpom listove koji su ispadali na sve strane.
Rekla je ponosno i sva ozarena : "Nisam ti ja bas oko citanja vridna, ja polako i jopet i jopet, al' ovu SVOJU knjigu sam procitala STO PUTA!!! A onda i gledam slike kad ne citam...a i ne razumim bas sve, a jopet volim "

Zivot je za nju bio sve, samo ne bajka - bit ce da je ona bijeg od stvarnosti i svoju zemlju cudesa nalazila u flasi rakije i ovoj knjizi sto puta prelistanoj i tako joj je mozda bilo lakse... Samo, kad je dosla u bade mantilu i kad smo je zadnji put vidjeli - knjigu vise nije imala.