TYCHE

Kud se lunjalo i sta se radilo - part I

Odose gosti u subotu. Gazda i ja smo ustali ko duhovi u dva sata ujutro, prvo smontirali sebe, a onda redom u razmacima od 15 minuta budili ukucane da se ne bi otimali svi u isto vrijeme za kupionicu i naposljetku kad su svi bili spremni – pinkle i pasa u auto. Do zracne luke Frankfurt Hahn je trebalo voziti sat i pol. To je nekad bila americka zracna baza, ali je prepustena civilnoj uporabi, nema blage veze sa Franfurtom koji je oko sat vremena voznje udaljen. Dosli smo tamo u pola pet ujutro i sve je vrvilo ljudima koji su se okolo motali obavljajuci svoje poslove, jeli i pili u 24/7 aerodromskim kaficima ili naprosto spavali na zemlji uza zidove – neki sklupcani na jaknama, neki u raskosi vreca za spavanje. Kupili smo klincima dorucak i mahali im na rastanku. Vratili se doma, na putu do kuce opustosili lokalnu pekaru koja je mirisala po svjezim kroasanama i plijen dovukli doma pa ga slistili uz vrucu kavu. Onda natrag u krevet i u nesvijesti do podneva. Nakon toga sam cijeli dan do veceri cistila, redila, rifljala po kuci sve ono sto nisam cijeli tjedan dnevno kako inace obicavam – i ovako je bilo dovoljno sto su me klinci cudno gledali jer svaki dan perem kadu, toalet i umivaonik – mislim da me drze cudnim, ali bezopasnim fanatikom zbog toga. Stroj za pranje rublja je vrtio i vrtio cijeli dan, pa smo naposljetku predvece sve to odnijeli u veseraj u Bazu da osusimo – nemamo susilicu.
Nedjelja je bio dan Gospodnji odreden za odmor, kasno smo ispuzali iz kreveta i lijepo ljencarili cijeli dan. Ponedjeljak peglanje do zadnje krpice jer ne trpim kad nisam na datumu i kad hrpe rublja reze na mene iz skafa s fotelje u prolazu, ne volim isto niti kad potmulo reze iz ormara ako ih sklonim da ih ne gledam.
Danas sam na datumu sa svim obvezama, stvari se vracaju u normalu.
A kako je bilo prosli tjedan? Pa eto, najmladem gostu je 14 godina, najstarijem 24, dolaze iz jednog jako drukcijeg svijeta. I imaju drukcije navike. Drukcije interese. I DRUKCIJI NAGLASAK ! Ali dobro je, komunicirali smo bez problema, jedino sto jos od srednje skole nisam cula da netko TRUCK zove LORRY – naime – kamion.
Svima sam im kupila japanke za po kuci jer je bila zega prije nego li su dosli, a sa sobom su donijeli kisu, na koncu je doslo do toga da sam najmladem mladom gospodinu kupila suskavac za kisu, a ovim starijima kisobrane jer je cmoljilo bez prestanka stalno osim prva dva dana kad smo uspjeli otici na izlet i u ZOO.
Vodali smo ih svukud - u razgledavanje, u kupnju, restorane, muzeje koji nisu bili dosadni, vukli po gradu i dozvoljavali da se u prolazu sopaju junk foodom i Colom – ta su djeca doslovce sva odrasla na tome i moje kuhanje im je bilo cista egzotika.
Limun u salati ili vrhnje uz punjenu papriku s gustim umakom od rajcice i daškom bosiljka povrh, ruzmarin na mesu, kopar u umaku ??? SUFNUDLE??? SNENOKLE??? LLOLL Voce svih vrsta po malko prije dorucka ??? Oni su kako kazu doma navikli na dostavu pizze, jeftini a jako fini Chinese take off, fish and chips (oni zovu chips ono sto mi zovemo pommes frittes), McSmetje i slicno, a u kuci se nikad nije bez Nutelle i slatkisa, toga mora biti pa smo i mi kupovali ovih dana. Kuhanjem podrazumijevaju kad kupis u trgovini kutiju zivih boja, stavis u mikrovalnu, zavrtis koliko pise na kutiji, skines celofan odozgo sa plasticne, kartonske ili stiropor posudice i to je to ...Voila !!! A ne znam, mozda bih i ja tako da imam troje djece + kcerin decko u zadnjih godinu dana u kuci, vjerovatno je tako lakse...
To su inace lijepo odgojena i pristojna djeca – mladi ljudi i bio je uzitak s njima provesti tjedan. Dobila sam od njih jedan ogroman prekrasan bidermajer buket u zuto narancastoj kombinaciji i lijepo je sto su se sjetili ( Gazda se kune da ih nije on navrkao ).

U ovom postu prilazem slikice iz Hochenheima. Tamo smo obisli pistu Formule 1, poznati Hochenheim Ring, a jos zanimljiviji je bio Muzej



Kako je pocelo ...



Pa onda jos malo zvjeradi novijeg datuma













Ima i karting autica





Kakva je ono vrst zastave zadnja desno? Kud to pripada, kako je ta zvijezda smjestena?



Maketa trkace staze



Prekrasni minijaturni , ali do u detalj napravljeni modeli automobila svih povjesnih razdoblja i vrsta



Stare mrcine - brija za prave decke











Dobar pogled odozgo



Pogled sa tribina na ulaz u Muzej



Pista





Inace je ovo poznata staza medunarodnih natjecanja, ali ja ne znam o tome dovoljno da bih vam mogla ista vise reci, navodno su trke koje se tu odrzavaju jako popularne ( cini mi se da je to Germany Grand Prix ili nesto tako – koga vise zanima tu je LINK.

To mi se cini vjerovatnim, jer kad sam vidjela kompletnu pratecu infrastrukturu - restorane, ogromno parkiraliste, toalete, trgovinice, kamp koji je vec sad popunjen iako se neka valjda velika trka odrzava 17-19.08.2007. i mnostvo ljudi je doslo ranije kako bi uhvatili mjesto. Karte se mogu dobiti doduse i sad po nesto visoj cijeni od 90-120 € za one koji ih nisu na vrijeme u pretprodaji nabavili po 50-70 ovisi o mjestu na tribinama. Mi smo bili vec ranije pozvani na kampiranje i provod na toj trci vec prije mjesec i pol dana, pa smo ljubazno otklonili.

Sam Muzej je zanimljiv, na panoima se moze iscitati prica o auto – moto trkama i razvoju opreme i trkacim stazama od samih pocetaka do danasnjih dana. Meni je postav bio zanimljiv stoga sto je bilo moguce vidjeti prastare motocikle ( 1920 godina ) i zamisliti se kakav je to bio inzinjerski uradak za ono vrijeme – ja sam ipak odrasla s bikerima u susjedstvu pa su mi neke stvari jako poznate. Na pistu smo samo usli razgledati, uokolo je bilo vec mnostvo ljudi i motalo se bez cilja po tribinama bas kao i mi.

Inace, mogu slobodno reci da je od ove posjete jako dobro profitiralo nase pasce... Kao prvo, moji gosti su jeli ( osim Decka GaZdine Kceri ) kao malo gladniji vrapci nakon dugog radnog dana, pa je po restoranima uvijek ostajao komadic mesine i za nju koji se donosio u salveti. Maggie voli leftovers od patke iz kineskog restorana, ostatke od stejka iz americkog Dinera, a nije se potuzila niti na komade neke njemacke kobasice koju su nam servirali u nekom folk okupljalistu kao MUST BE probati kad dobijete goste u Njemackoj – ime joj nisam zapamtila.

Stavila sam zdjelicu s pistacciom i salvetama na stol, i svako malo kako smo prolazili i strpkali ona je dobivala barem po komadic od svakog – nisam nikad doduse spomenula da mi je pasina luda za pistacciom – cmolji cim vidi poznatu zdjelicu i nanusi miris ...I onda udri brigu na veselje

Za sad toliko, necemo valjda opet praviti dugacke postove