. .
. . . . . . . . .
Ludilo, brale...
Jutros sam se probudila uz ogradu teniskog kluba TK „Split“ na Firule. Na Firulama. Mreža na terenima, mreža oko njih. Unutra djeca, sinovi, kćeri sa trenerima. Izvan, neki poput mene, slučajni prolaznici ali i roditelji te rodbina, dide, none mladih tenisača. Na obližnjem parkingu BMW ( ne trojka Mostaraca; Bajević, Marić, Vladić ), vengo; Mercedesi, Audi najnovije klase. Sve prvoklasno. Marka do markice; u ruci, na glavi, na prsima na nogama...Proizvodnja trpi. Mobiteli rade, tableti bilježe promašene servise, kamere snimaju djecu ali ne i trenere.
U zraku svi jezici. Miris novca. Skup trener, zakup terena, skupa oprema, neradno vrijeme..
Al, hebiga. Vidiš jednog Zeca - Ivaniševića, Pilića, Franulovića, malog Ančića, Pavića, Martićku...
Uložiš, dobiješ. Na žalost, nitko ne želi gledati onu drugu stranu medalje, koliko je onih koji nikada nisu došli ni blizu njihovim rezultatima, a pogotovo nikada neće vratiti uloženo. Vrijedili to ulaganje?!
None skidaju patike unucima, donose iz marketa Red Bull, sokove, nađe se i sendvič, presvlače ih. Majke poput paunica smještaju pozadinu kod „Jerkovića“ na štekatu u kafiću. Sve se znaju i sve znaju od drugima. Kad treba naći partnera za igru djetetu, zabrana slijedi. Neće stvarati komplekse koji prate poražene. Nema međusobnih trening mečeva. Vole mečeve na strani, daleko od očiju zavidne konkurencije.
Hebo lud zbunjene. Treneri, majke tenisačica...
A, jema se što...Treneri kažu; - Ludilo, brale.
Ludilo brale hvata roditelje, „bolesnih“ ambicija. - Neće moj mali držati maškin, lopatu ka i Nono mu, neće voditi restoran, tranžirati meso ka Ja - poručuju Tate. Ima da deru po US Openu, Australiji, Bulonjskoj šumi, Londonu...
Za sada deru očeve i majke.
Kraj se zna. Rijetki uspiju. Jedan je Zec. A, šuma je velika. Ogromna. Šuma problema. Šuma, pravi životni labirint.
Rijetki izađu zdravi. Zdravi u glavi. Normalni.
Više je onih poput mojih Sarajlija u seriji ;“Lud, Zbunjen ne/Normalan“.
.
Vrijeme, vreme, vrime je ludilo, brale!
|