U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Palagruža... Jutros sam se probudila u svom krevetu. Prividno. Krevet je inače stara Majka kupila sinu Tukcu. Tekovina. Stečevina...Da, ne lažem više mi paše nego ležanje na palubi jedrenjaka „Kraljice mora“ usidrenog u vali Palagruže. No, na žalost stvari nisu tako jednostavne. Buđenje i zora, izlazak sunca između otoka i drugog, Male Palagruže je nešto za pamćenje.
Koji doživljaj?! Neponovljiv. Regata „Rota Palagruzona“ od Komiže do Palagruže, utrka gajeta, falkuša, brodova na idra je nešto ne ponovljivo. Možda iduće godine. Ovoga puta, more, nebo, sunce, vitar, pravi ljudi, odlična organizacija učinili su doživljaj koji ti daje nadu i vjeru u život. Ploviti se mora. Nakon ovakvog iskustva ostaje ti samo za reći:
Živjeti se mora.
More, volim te. Ispunila sam san. Ostaje mi još samo Jabuka.
Vrijeme, vreme, vrime je plovidbe. Plovite ljudi...kroz vijeme...