
Jutros sam se probudila na kraju najduljeg mjeseca. Nikad svršiti.
U jednom mjesecu dvije Nove godine.
Ništa mi ne polazi za rukom. Ni za onom drugom. Sve što dohvatim, ispadne mi iz ruku ili se zagubi. Očale za čitanje sam izugubila. Kopije nalaza uredno slažem kako bih izbjegla skupi kontrolni pregled upravo zbog takve mogućnosti. Oslanjajući se na zadnji (?) pohranjen nalaz dala sam na izradu očale. Na žalost liječnica nigdje nije notirala datum pregleda koji mi je poslužio kao podloga za izradu očala. Umjesto po zadnjem, očale su napravljene po pred-predzadnjem nalazu. Rezultat je jasan, narodski rečeno; -skuplja pita nego tepsija! Otišla sam na novi pregled, ali sada kod drugog liječnika. Nove očale s nestrpljenjem očekujem...
Ništa nije sigurno. Ni radno mjesto. Ni plaća. Ni pamet...
Sigurno je samo da poslije najduljeg, dolazi najkraći mjesec, veljača. Ne, Jelena...
Dolazi mjesec u kojem se sjetim bivšeg „komšije“ iz Sarajeva kako u sred noći iznerviran glasnim mačijim ljubavnim zovom izlazi na prozor i baca cjepanicu na krov garaže. Njegov urlik upućen mačkama još pamtim;
- Ako se hebete k*o da mora znati ceo svet!
A, svjetski mediji donose vijest kako svaka peta žena doživljava orgazam.
Razmišljam kako bi moj komšija reagirao da sada čuje one preostale četiri žene iz statistike kada glasno simuliraju orgazam:
- Uh, ah, ah, hebi me, koliko traje-mjesec siječanj...
Nikad svršiti...


|