| < | siječanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pokušaj prvi
...pa na šta izrodi...
Linkovi
Blog.hr
Bljesak.info
Iskon.hr
Moje Vještice
Makedo
Crvena vještica :)
Alessandra
Crna vještica :)
Leonarda
Plava vještica :)
hometown
SMIJEŠAK, MOLIM! :)
Hell
- 13:38 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Dream by Trytobe Ne znam kako se stvorim u toj Sobi. Samo postanem svjesna da sam tu. Opet. Nikad bez razloga. Ako se i desi da se u djeliću sekunde zapitam: «Zašto ovaj put?», Soba me brzo podsjeti. Njeni zidovi su zapravo 4 velika ekrana koji žive svaki svojim životom. Brze izmjene slika, prizora i boja zasljepljuju u početku. Kad se navikneš, počneš uočavat da su ti slike poznate. Dolaze iz tvoje glave. Soba ne dopušta tajne, laž i prevrtljivost. Malo čudno, jer te od malena uče da su to temeljna obilježja pakla. A Soba je upravo to. My very own Hell. Kad sam prvi put došla ovdje, obuzeo me strah od okova i vječnog ognja. Taj osjećaj davno je iščezao. Soba je sofisticiranija. Ona koristi neizvjesnost i upreže tvoju maštu protiv tebe. Svi smo mi vrhunski scenaristi u izmišljanju mučnih prizora. Ovaj put mi se čini da sam otporna na njene metode. Nekako sam smirena i već se počinjem dosađivati u iščekivanju akcije. Izgleda da je odlučila da mi udovolji, jer se uskoro pojavljuje njen vjerni sluga. Zrak se nastavio zgušnjavat sve dok nije formirao poznat oblik bademastih očiju i odlučne brade. Ah, taj osmjeh. Prvi put kad sam ga vidjela očarao me. Više ne, ja ipak učim na svojim greškama. «Hej, mala, opet si nam došla?» Smijulji se. Znao je prošli put da ću opet doći. A zna i sad da nam ovo nije zadnji susret. «Eh, pa ne mogu ja dugo bez tebe. Zar me se nisi poželio?», odvraćam, sigurna u sebe. «Pa i ne baš. Nekako mi više nisi zanimljiva, postaješ dosadna.» Nisam očekivala ovaj odgovor. Do sad se naoružavao ljubaznošću i laskanjem. Ovo je neka nova taktika. Oprez, mala, oprez! «Šta je, maca pojela jezik? Pa nisi valjda mislila da će ova naša igrica trajati u nedogled. Moje strpljenje je ograničeno. A i tvoj Spasitelj je već na rubu živaca. Izvlačio te bezbroj puta. Ni njemu nije jasno kako već jednom ne naučiš.» Nešto nije u redu, sve je drugačije nego prije! «Hajde, idemo. Pokreni se! Ma daj, čak ni ti nisi toliko glupa da misliš da je ovo TO! Put do dna je dug, ovo je tek predvorje». Ovo nisam planirala! U prijašnjim verzijama već bih bila budna, Svjetlo bi me izvuklo. Šta sad čeka? Zar je stvarno odustao od mene? Jesam li ovaj put pretjerala? Molitve su mi preplavile mozak. Obećavala sam da se neće ponoviti, ovaj put ću se jače truditi da postanem i ostanem dobra osoba. Stvarno! Samo me izvuci! «Ne vrijedi, mala. On te ne sluša više. Prepustio te meni. Jest Svemoguć, ali mu strpljenje nije jača strana». Grohotom se smijao svojoj dosjetki. Lice mu se smrzne kad je vidio osmijeh na mom licu. Sinulo mu je da je pogriješio. Nije pametno zbijati šale na račun Svevišnjeg, ne, ne. Strop sobe se otvorio i željno očekivano svjetlo se spustilo ne mene i počelo me izvlačiti. Mahnula sam s visine bademastim očima i već slijedećeg momenta sam bila u sigurnosti svojih plahti. Zlotvorove riječi su mi odzvanjale u ušima tok sam tonula u opuštajući san. Nisu me zabrinjavale. Kad se njegovo «Do viđenja, mala» dogodi, bit ću spremna. |
Za moje dijasporiche
- 15:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Dedicatet to Yomalas Moji Su Drugovi by Bajaga Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu I ja sam selica pa ih po nekad sretnem u letu Da l` je to sudbina, il ko zna šta li je kad god se sretnemo, uvek se zalije uvek se završi, s nekom od naših pesama Moji su drugovi žestoki momci velikog srcai kad se pije i kad se ljubi i kad se puca gore, od Alaske do Australije kad god se sretnemo, uvek se zalije uvek se završi, s nekom od naših pesama Da smo žvi i zdravi još godina sto da je pesme i vina i da nas čuva Bog da su najbolje žene uvek pored nas, jer ovaj život je kratak i projuri za čas! Za moje drugove ja molim vetrove zu puna jedra puteve sigurne, a noci zvezdane i jutra vedra da l`je to sudbina il`ko zna šta li je kad god se sretnemo uvek se zalije uvek se završi, s nekom od naših pesama Konačno mi je svanulo da se neki dijelovi života ne mogu iznova proživjeti. Bitka vođena između grubih činjenica i iluzija koje su se grčevito borile za dah, bila je žestoka, okrutna. Kraj je ipak došao. Počivale u miru, drage moje zablude, ispunile ste svoju časnu zadaću. Preživjela sam. Nisam izašla praznih ruku iz okršaja. Okićena sam medaljama uspomena i njih mi nitko ne može uzeti. A uspjela sam ubaciti i špijune u neprijateljske redove. Svakodnevno me moji generali uspijevaju vratiti u taj izgubljeni svijet. A ja njih vučem u moj… Dragi moji, falite mi! Sad znam da 400 kilometara i nije tako mala udaljenost; znam da se neke riječi moraju izgovoriti da bi oživjele, iako su nekad odzvanjale i u tišini; znam koliko su važni oni mali, svakodnevni, nekad tako nepravedno nezamijećeni zajednički trenutci… Ali znajte i vi da neću dopustiti da mi se medalje otkinu sa revera, niti da mi se uši zatvore za riječi koje odzvanjaju u tišini. Zato, molim lijepo - bez suza u krajičku oka! Još smo uvijek na istoj planeti! :) - 10:52 - Komentari (5) - Isprintaj - # · Šmrc, :-) (jomalas 19.01.2005. 14:18) · dobro je... (suzette 19.01.2005. 14:56) · 'I guess when you're young, you just believe there'll be many people with whom you'll connect with. Later in life, you realize it only happens a few times.'...isti bih tekst i ja svoji dijasporicima posvetila... (makedo 19.01.2005. 16:33) · eeeeeeeeee mala svaka čast. Bit će od tebe nešto u životu,prava si SKORO NAJDRAŽA (SKORO NAJDRAŽI 19.01.2005. 21:55) · Eeeee pa biće od tebe nešto, još da ovo malo propričamo za šankom (može i sava 123/5) ili ti ga pijanski prokomentiramo, prava si SKORO NAJDRAŽA :-))) (Skoro najdraži 19.01.2005. 22:06) |
Once upon a time
- 14:58 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
« Ne jedem ni podgrijanu juhu», reče ona i zatvori vrata.» Nekad davno, kad naša generacija nije bila ni u planu, Muškarac i Žena odlučiše da su dovoljni jedno drugom i proglasiše stanje monogamije. Da bi svoju odluku potkrijepili papirima (i u to vrijeme birokracija je bila jako bitna stvar), sklepaše na brzinu pojam institucije braka, složiše se da je lozinka «Uzimam!» prikladna da otvori vrata te čudnovate organizacije, postadoše počasni članovi i prepustiše se blaženstvu sigurnosti novih okova. Nije prošlo mnogo, Muškarac (naravno da je on odgovoran za sve zavrzlame!) se pokuša sjetiti kako je bilo prije Sigurnosti. Unervozio se, tražio po starim ladicama svoje glave davno izgubljena sjećanja, ali je nalazio samo prašinu. Nije razumio Ženinu ravnodušnost prema njegovim pitanjima, pa se u njemu ubrzo probudi sumnja. Možda Žena zna da je za njega bilo bolje prije Sigurnosti? Prkosno je stao pred nju i iznio svoje optužbe, zanemario njene suze i preklinjanja, strgnuo okove i potrčao u naručje Slobode. Ubrzo ga zahvati stara bolest zaboravljanja i poče se pitati: «Kako je izgledala Sigurnost?». Izađe iz okrilja Slobode i potraži Ženu. Priča ima bezbroj završetaka. Meni najdraži je iskazan u prvoj rečenici. Kako će izgledat vaš-ostavljam vam na izbor! :) |
26
- 14:28 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Sretan mi rođendan, sretan mi rođendan, sretan mi rođendaaaan.... Službeno je. Od jučer sam bliže tridesetoj nego dvadesetoj. Da znate, nije uopće strašno. Nije se zemlja zatresla, nisam dobila sijedu vlas, ne hvata me reuma...Nekako se ne osjećam ni odgovornijom ni mudrijom. Maloprije mi frend kaže da je obilježavanje rođendana glupost, da slavimo korak bliže smrti. Da se njega pita izglasao bi se zakon kojim se zabranjuje živjeti poslije 60-te godine, jer do tad što smo napravili-napravili, život postaje besmislen. Ja se ,vala, ne slažem. Slavimo što smo dogurali tako daleko, a planiram gurat i poslije 60-te. Samo nek' je u zdravlju i veselju. Zato, ljudi, slavite svoje rođendane. Nećete nikad biti mlađi nego sad! :) |
Unukotitis
- 13:59 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Evo, prošla je još jedna godina. Slijedeći mjesec će bit kritičan za moje duševno zdravlje. U njemu ću staviti još jednu recku na kalendar mog postojanja. Službeno ću postat godinu starija. To ne bi bilo tako strašno da moja draga majka ne vodi i svoju računicu. Ove godine je dodala novi argument našim siječanjskim raspravama. Tako me dugo strah te rečenice. A ona je jutros zazvonila pri ispijanju prve kave i čitav dan okrenula naopako. Nakon prvog gutljaja majčica me nevino pogledala i rekla: «Znaš, ja sam u tvojim godinama rodila tebe». BBBUUUUMMMMMM!!!!! A onda tišina. Čekao se moj komentar. Uzalud sam se pripremala godinu dana na to. Ona je ipak nepogrešivo ubola u trenutak moje nespremnosti i ja sam samo procijedila : «Znam». I sami ste zaključili da moja stara boluje od unukotitisa, ilitiga potrebe za malim, slatkim bićima koje će vodati po parku i hvaliti se svojim prijateljicama koje su bolovale od iste boleštine, ali su, srećom za njih, imali dovoljno dobru djecu punu ljubavi koja su ih spasila i darovala im neophodni lijek. Moja mama nije jedna od tih sretnica. Ona je izrodila boeme, hedoniste koji misle samo na sebe i nije ih briga za prave životne vrijednosti kao što su suprug(a), djeca, odgovornost, pravi smisao postojanja (ah, da samo vidite kako joj se oči sjaje dok priča o tome. Dođe mi da istrčim na ulicu, zgrabim prvo muško i odvučem ga k matičaru. Srećom, taj trenutak slabosti brže prođe nego što dođe)! Ja sam u negdje (jako duboko!) u dubini duše tradicionalist. Želim muža, djecu, pelene, tuđe prljave čarape, svekrvu koju neću podnositi….Ali ne još! Tek sam završila studij i počela zarađivat svoje novce (slažete se sa mnom da 2 godine spadaju u vremensku dimenziju «tek»?), imam još 33 rate kredita za otplatit, toliko toga još nisam vidjela, doživjela, iskusila i okusila. «Ali, draga, u dvoje je sve to ljepše!», kaže ona, ali zapravo misli u troje, ili još bolje u četvoro. I onda počinje meni «najdraži» dio konverzacije. «Znaš li da se Marijin sin vratio iz Amerike? Kako je to drag dečko! Mogla bi ga ponekad izvest u grad i pomoć mu da se prilagodi.» Kako da ne! «A Slavka sam vidjela neki dan na tržnici, kako se proljepšao! Pa nisi mi rekla da je upisao magisterij?» Briga me za njegov magisterij koliko i njega za moj kredit. «Mogli bi popodne kod tetke na kavu, odavno nismo bile». Aha, jedva čekam da vidim kojeg susjedinog sina je ovaj put pozvala na kavu u istom terminu (naravno, sasvim slučajno!). Nekad davno sam se borila sa njom u ovakvim momentima akutnog napada. Onda sam prestala. Skužila sam da njoj puno znači da to kaže, a mene ne košta ništa da prešutim. Skoro ništa. Monolog je trajao nekih pola sata, stoički sam to otrpjela, obukla jaknu i zbrisala na posao. Prije pola sata stigao mi je SMS od Igora. Kaže da će doći po mene u 20 sati i da mu je baš drago što ćemo se konačno upoznat. I da pozdravim mamu. Moram li napomenut da ja nemam pojma tko je Igor? O, Bože… |