Ne znam kako se stvorim u toj Sobi. Samo postanem svjesna da sam tu. Opet. Nikad bez razloga. Ako se i desi da se u djeliću sekunde zapitam: «Zašto ovaj put?», Soba me brzo podsjeti. Njeni zidovi su zapravo 4 velika ekrana koji žive svaki svojim životom. Brze izmjene slika, prizora i boja zasljepljuju u početku. Kad se navikneš, počneš uočavat da su ti slike poznate. Dolaze iz tvoje glave. Soba ne dopušta tajne, laž i prevrtljivost. Malo čudno, jer te od malena uče da su to temeljna obilježja pakla. A Soba je upravo to. My very own Hell.
Kad sam prvi put došla ovdje, obuzeo me strah od okova i vječnog ognja. Taj osjećaj davno je iščezao. Soba je sofisticiranija. Ona koristi neizvjesnost i upreže tvoju maštu protiv tebe. Svi smo mi vrhunski scenaristi u izmišljanju mučnih prizora. Ovaj put mi se čini da sam otporna na njene metode. Nekako sam smirena i već se počinjem dosađivati u iščekivanju akcije.
Izgleda da je odlučila da mi udovolji, jer se uskoro pojavljuje njen vjerni sluga. Zrak se nastavio zgušnjavat sve dok nije formirao poznat oblik bademastih očiju i odlučne brade. Ah, taj osmjeh. Prvi put kad sam ga vidjela očarao me. Više ne, ja ipak učim na svojim greškama.
«Hej, mala, opet si nam došla?» Smijulji se. Znao je prošli put da ću opet doći. A zna i sad da nam ovo nije zadnji susret.
«Eh, pa ne mogu ja dugo bez tebe. Zar me se nisi poželio?», odvraćam, sigurna u sebe.
«Pa i ne baš. Nekako mi više nisi zanimljiva, postaješ dosadna.»
Nisam očekivala ovaj odgovor. Do sad se naoružavao ljubaznošću i laskanjem. Ovo je neka nova taktika. Oprez, mala, oprez!
«Šta je, maca pojela jezik? Pa nisi valjda mislila da će ova naša igrica trajati u nedogled. Moje strpljenje je ograničeno. A i tvoj Spasitelj je već na rubu živaca. Izvlačio te bezbroj puta. Ni njemu nije jasno kako već jednom ne naučiš.»
Nešto nije u redu, sve je drugačije nego prije!
«Hajde, idemo. Pokreni se! Ma daj, čak ni ti nisi toliko glupa da misliš da je ovo TO! Put do dna je dug, ovo je tek predvorje».
Ovo nisam planirala! U prijašnjim verzijama već bih bila budna, Svjetlo bi me izvuklo. Šta sad čeka? Zar je stvarno odustao od mene? Jesam li ovaj put pretjerala? Molitve su mi preplavile mozak. Obećavala sam da se neće ponoviti, ovaj put ću se jače truditi da postanem i ostanem dobra osoba. Stvarno! Samo me izvuci!
«Ne vrijedi, mala. On te ne sluša više. Prepustio te meni. Jest Svemoguć, ali mu strpljenje nije jača strana». Grohotom se smijao svojoj dosjetki. Lice mu se smrzne kad je vidio osmijeh na mom licu. Sinulo mu je da je pogriješio. Nije pametno zbijati šale na račun Svevišnjeg, ne, ne. Strop sobe se otvorio i željno očekivano svjetlo se spustilo ne mene i počelo me izvlačiti. Mahnula sam s visine bademastim očima i već slijedećeg momenta sam bila u sigurnosti svojih plahti. Zlotvorove riječi su mi odzvanjale u ušima tok sam tonula u opuštajući san. Nisu me zabrinjavale. Kad se njegovo «Do viđenja, mala» dogodi, bit ću spremna.